Radio Bar je, u cilju obilježavanja 40 godina postojanja, pokrenuo serijal gostovanja bivših radnika, urednika, direktora – na redu je intervju sa Miodragom Ćakijem Lekićem. Bio je direktor Informativnog centra Bar od februara do decembra 1981. godine. Sa njim je razgovarao novinar Milan Vujović.
Nije čovjek morao da bude u kolektivu Radio Bara, u tom vremenu, pa da živi sa Radio Barom. Neću reći da je bio revolucija, ali Radio Bar je bio apsolutna novina. I nije mnogo vremena proteklo da dođe do “filinga” između građana i Radio Bara. Proveo sam u Radiju nezaboravnu godinu. Bila je to dinamična godina u razvojnom smislu, jer smo formirali Informativno-grafički centar. Zapravo, u Radio Baru je sve vrijeme bilo dinamično, od one, nazovimo je, herojske faze, u prikolici, sa velikom zaslugom tadašnjeg i kasnijeg direktora Bora Stojovića, do današnjeg dana.
Napravili smo fantastičan skok ulaskom u baraku. Za nas je, u to vrijeme, bila palata, ali nismo je mogli drugačije zvati, jer je bila baraka. Doduše, lijepo uređena. Dio istorije Radio Bara vezan je za tu čuvenu baraku.
Jednom ste rekli da je vaš dominantan osjećaj kad se pomene Radio Bar – entuzijazam.
Ne sumnjam da je danas Radio Bar na daleko višem nivou, tehnološki, organizaciono, itd, ali najveći kvalitet koji se odnosio na ono vrijeme, jeste entuzijazam. Prosto, bila je neka akcijaška atmosfera. Bilo je bitno drugačije vrijeme. To je bio socijalistički sistem, ne samo što se zvanično tako nazivao, nego i objektivno, po društvenim odnosima. Mi smo sad u kapitalizmu i to jednom državno-ortačkom, klijentalističkom. Ne otvaram temu sadašnje stvarnosti, a znam da nije zabranjeno – na Radio Baru se uvijek može slobodno govoriti, ali ova emisija je posvećena njegovom jubileju. Dakle, to je bio socijalizam koji je u ideološkim premisama bio prelazni oblik ka komunizmu. A onda smo, od devedesetih, imali prelazni oblik ka ovom divljem kapitalizmu.
Objektivno, društveni ambijent i sistem bili su drugačiji, pri čemu bih dodao da entuzijazam o kome govorimo nije samo vezan za sistem nego i za poimanje Bara, društvenog angažovanja, pa i politike kao težnje ka opštem dobru. Znate kako, poslije vremenske distance sve izgleda idilično, nostalgično, a želio bih da izbjegnem tu zamku. Ako treba, mogli bismo i kritički da kažemo nešto o tom vremenu. I našli bismo neki razlog. Međutim, postojala je jedna druga, stvaralačka atmosfera, koja se nadovezivala i na obnovu Bara nakon zemljotresa. Taj ambijent je bio izuzetno stimulativan, pa se svakom poslu prilazilo radno, sa velikim entuzijazmom. Da se razumijemo, nije Radio Bar bio ostrvo rada i entuzijazma, nego tada je sve bilo mnogo ozbiljnije i odgovornije.
Ipak, Bar je, po neimarskim poduhvatima odskočio poslije zemljotresa.
Bar je postigao ogroman uspjeh. Tadašnje rukovodstvo je bilo šireg karaktera, jer nisu to bili nikakvi zatvoreni kabineti, u kojima se donosi odluka o usmjeravanju sredstava. Ne mogu da ne pomenem predsjednika Opštine Blaža Orlandića, nažalost pokojnog, koji bi, da je sa nama, potvrdio da su to bile kolektivne odluke. Uostalom, na nivou države, odnosno republike, uočeno je, zaključeno i saopšteno, da je Bar uspio da se najviše oporavi nakon zemljotresa i da krene ka revitalizaciji. I to je činjenica.
Nije se oklijevalo, brzo se ušlo u projektnu fazu, čak i prije nego što smo dobili sredstva. Jedno od mogućih objašnjenja jeste angažovanje makedonskih kooperativa. Iz tri razloga: oni su poslije njihovog zemljotresa napravili solidne građevinske potencijale, imali su iskustvo svog zemljotresa i iskusili su jugoslovensku solidarnost kad su obnavljali Skoplje. Svi koji su došli da obnavljaju Bar, imali su taj osjećaj jugoslovenske solidarnosti.“
Da li ste vi, kao direktor Radija, imali svoju top-listu omiljenih pjesama?
Svi imamo svoje muzičke afinitete, ali smo, prije svega, nastojali da budemo profesionalni. U tom dijelu glavnu riječ imali su muzički urednici. Istina, tu smo bili u prednosti, jer je bilo onih koji su za sobom imali muzičke karijere, poput Vlasta Bulatovića i, kasnije, Noca Brajovića. Imao sam dosta posla i sve da sam nešto više obdaren za muziku, ne bih, a i nisam, stizao da se tu miješam.
Recimo, Vlasto Bulatović je rijetko pjevao, s pravom je držao do svoje reputacije, smatrao je da je to završena faza. Ali, pamtim jedan događaj iz mog stana, ne sjećam se kojim povodom smo se okupili, kad je Vlasto zapjevao “O, sole mio”, kultnu napolitansku pjesmu, nastalu prije 120 godina. Ta pjesma je ozbiljan test za pjevače, a Vlasto je tom prilikom bio fantastičan.
Dobar selektor se poznaje po odabiru pravih igrača…
U Radio Bar sam prešao iz Gimnazije, odnosno Informativnog centra i imao sam uvid u nadarene gimnazijalce. Zoran Živković i Tihomir Brajović bili su izuzetni, a različiti. Zoran eksplozivan, dinamičan, Tihomir i tada već ozbiljan, pomalo introvertan. Njih dvojica su bili značajno pojačanje. I imali smo nekoliko novina. Obim programa smo povećali na šest sati, uveli smo, pored ostalog, Jutarnji program, koji je Zoran preuzeo.
Kako su se dopunjavali Radio i Štamparija?
Zaista lijep uspjeh je bilo i to što je sa radom počela i Štamparija i što su izašle “Barske novine”. Sa Biroa rada naši mladi ljudi otišli su u jednu beogradsku štampariju na obuku i vratili se kao stručnjaci. Tada smo, a valja još jednom ponoviti da je Bar obnovljen zahvaljujući jugoslovenskoj, pa i međunarodnj solidarnosti, dobili veoma dragocjenu i modernu opremu za štampariju. Prvi rukovodilac te štamparije bio je Peđa Marinović. I tada smo postali ozbiljna firma, sa četrdesetak zaposlenih. Uspostavio se jedan dobar odnos između Radio Bara i Štamparije, a spona su bile “Barske novine”. Za novine su pomagali Momo Popović i Maksim Lutovac, a savjetima i Boško Milošević, koji je, s pravom, važio za doajena novinarstva. Tempirali smo broj na dvogodišnjicu Radija.
U vaše vrijeme uspostavljena je saradnja sa Studijom B.
Saradnja sa čuvenim Studijom B bila je jedna lijepa faza Radio Bara. Delegaciju Radio Bara primio je direktor Slobodan Glumac, vrsni intelektualac, pisac, novinar. Bili smo impresionirani tom najslušanijom lokalnom radio stanicom u Jugoslaviji. Duško Radović je, kao i svi veliki ljudi, bio skroman, pristojan, jednostavan. Kao plod tog našeg boravka u Beogradu i Studiju B, oni su pravili za nas top-listu najslušanijih pjesama, koja je stizala vozom u Bar. U špicu su ubacili i džingl Radio Bara. To je bilo pomalo zbunjujuće za ovdašnje slušaoce: odakle Radio Bar ovako moderan, u trendu?
Kako vam se, u odnosu na ono vrijeme, čini medijska scena u Crnoj Gori?
U onom vremenu, iako je bio jednopartijski sistem, nije bilo nekih velikih kontrola, uticaja na uređivačku politiku, a nismo ni mi nešto provocirali, moram da priznam, ali jesmo bili taj talas modernosti, pristajao nam je, možda i zbog mlađeg sastava kolektiva. Pokušali smo da ne budemo glasilo partije, komiteta, Opštine, nego da budemo glasilo svih građana i, zaista, mnogi Barani, raznih profesija, prodefilovali su kroz ondašnji Radio Bar,
Današnja medijska scena u Crnoj Gori odraz je poremećenog stanja u društvu, sloma mnogih vrijednosti. Srozala se odgovornost za javnu riječ. Ovdje je uticaj politike, u lošem smislu, toliko prisutan na kontrolisane medije da je to mučno. Neki ljudi, prosto, ne zaslužuju da se nazivaju novinarom. Oni su sluškinje vlasti za neku materijalnu kompenzaciju. Ali, nije to svojstveno samo Crnoj Gori, fenomen je mnogo širi. Postoje ozbiljni, autonomni novinari, ima iskoraka, ali paralelno postoje oni koji služe vlasti, sa najnižeg mogućeg nivoa, i profesionalnog i moralnog.
