Gost 64. emisije “Priče s Baranima” bio je mr Miro Kruščić, dirigent, profesor u muzičkoj školi “Petar II Petrović Njegoš”, svojevremeno i direktor iste obrazovne ustanove, čovjek koji je 17 godina na čelu vrlo uspješnog hora “Antivari Musica”. Bilo je riječi o djetinjstvu u Ilinu, Zupcima i Mojkovcu, sportskim danima i, naravno, muzici “koja je nauka, pa tek onda umjetnost, sve više sam ubijeđen u to”.
“Ja sam spoj sjevera i juga, uvijek volim tako da kažem. Majka Anka je iz Zubaca, od Ćetkovića, važna dominantna ličnost naše porodice, uz njenu majku, moju baku Marinu Vitić Ćetković, koja nas je sve iškolovala na neki način. Otac Savić – Savo je porijeklom iz Mojkovca, davnih šezdesetih je došao u Bar da uči Srednju poljoprivrednu i od tada su zajedno. Njihov brak je na početku bio sudar civilizacija, ali se ta simbioza primila. Roditelji su mi radili u Luci, pa smo upoznavali njihove kolege s posla koji su gradili Bar. Znalo se, a zna se i danas, subotom u jedan sat je okupljanje za zajednički ručak, to nam je tradicija. Moji roditelji su vrijedno radili na imanju, ali sam ja bio izuzet kao miljenik od tih poljoprivrednih poslova, šteđeli su me. Naročito su na mene pazile moje sestre Tanja i Margita – Biba”, istakao je Miro na početku.
Prva asocijacija na djetinjstvo van Ilina su dva potpuno različita načina života – u Zupcima i Mojkovcu.
“Zupce pamtim kao predivnu uspomenu koja je ostavila traga na meni. Išli bi autom do rođaka, bilo je relativno malo kuća, a čitavo selo je mirisalo na stočarstvo – krave, ovce, svuda oko nas, meni se činilo da sam ne znam koliko daleko, bio je to drugi svijet, sa svojim pravilima – rijeka, kamene staze oko kuća, jaže… Na drugoj strani je svijet u Mojkovcu. Moj otac je iz partizanske porodice, stric mu je Vukman Kruščić, čuveni narodni heroj. To neko herojstvo u sebi sam povukao sa sjevera, a mekoću i civilizacijski iskorak, da me ne shvate pogrešno, sa majčine strane. U Mojkovac bih išao ljeti na desetak dana, igrao bih košarku sa bratom Nikolom, družili se na jalovištu i napuštenom rudniku. Danas taj grad osjećam kao svoju postojbinu, iako se cio osjećam Baraninom”.
Ilino u vrijeme Mirovog odrastanja imalo je potpuno drugačiju vizuru od današnjeg. Tišina, mir i stare porodice.
“Podigao sam se u atmosferi drugačijeg Ilina no što je danas. Ljudi su se družili, posjećivali, igrali karte, pjevali uz harmoniku, mi ih djeca gledali. Komšije su mi bili Baćko i Tanja Ivanović i njihova majka Milijana, od koje sam imao veliku podršku. Ivanovići, Drešići, Paladini, Matkovići, Glavanovići, Đokmarkovići, Pepići, sve starosjedioci, od naše kuće do mora bilo je tridesetak kuća, ne više. Bila je ta jedna glavna ulica kroz Ilino, nije bilo ovih bočnih, sve je teklo kroz tu jednu. Igrali smo se gore kod tunela i voz je bio sastavni dio našeg odrastanja. Živimo nekih 50-60 m ispod pruge i navikli smo, pa uopšte ga ne čujemo kad prolazi, za razliku od gostiju koji bi došli kod nas da prespavaju. Njima je bilo kao smak svijeta kad bi protutnjala kompozicija”.
Ulazak u svijet muzike bio je rano, u osnovnoj školi, mada je, kaže, još prije toga znao da ga od nje ništa neće odvojiti.
“Uvijek sam, kao sasvim mali, nešto pjevao sa sestrom Milankom i bratom Milanom u kući Ćetkovića. U tim kućama u Ilinu bih našao akustično mjesto, pa je glas odzvanjao, to su bile svojevrsne moje prve pozornice na stepenicama. Pjevao sam i na porodičnim slavljima, mogu da kažem da sam vazda zabavljao svoju porodicu.
Učiteljica mi je bila Danica Lekić, divna žena. Ona je na jednom času pitala da li bi neko otpjevao nešto, a ja sam se javio. To mi je bio prvi javni nastup, pred odjeljenjem sam pjevao ‘Kiša pada, trava raste’, to nikad zaboraviti neću. To je bio moj prvi doživljaj javnosti. Onda sam stalno u školi nastupao, kao solo pjevač, u horu, svirač ili recitator. Kad god bi trebalo nešto otpjevati, svi su to očekivali od mene. U školi sam imao problema sa matematikom, i to kod Sofije Vojvodić, majke naše sopranistice Aleksandre Vojvodić Jovović. Nisam bio zainteresovan za taj predmet, iako je ona divno predavala. Dogurao bih do solidne trojke, pa bi me Nastavničko vijeće na kraju zbog odličnog rezultata u skoli nagradilo ocjenom 4. I nisam bio neki super đak, bilo je predmeta koje sam više volio od drugih”.
Posebna priča iz tog perioda su nastupi za Dan škole ili pogodom prigodnih datuma revolucije.
“Bili smo ushićeni što dolaze priredbe, najmanje mjesec ili dva smo se pripremali za njih. Biralo se ko će da nastupi, kakva će garderoba biti, ko će gdje stajati, kakav će biti raspored, nije tu bilo puno improvizacije. Bista ispred škole, direktorica Jelica Zenović i ruže koje je čuvala kao oči u glavi, a oko kojih nismo smjeli da trčimo, imali smo strahopoštovanje prema instituciji. Obavezna je bila himna OŠ ‘Anto Đedović’ na početku, pa recitacije, pjesme i gluma. Prvi veliki nastup kao recitator sam imao za neki državni praznik, sa 9 ili 10 godina, u Domu kulture, govorio sam ‘Učio sam prva slova u seoskoj maloj školi’. U prvim redovima barska politička elita, taj nastup je zbog treme bio istinska trauma za malo dijete, ali sam dobro prošao. Tad sam prvi put gostovao u Radio Baru, u barakama”.
Nakon što su roditelji, prije svega majka, primijetili da je to sa muzikom “nešto ozbiljno”, uputili su ga da polaže prijemni u Muzičkoj školi koja je tada bila u zdanju iz vremena kralja Nikole u Ulici maršala Tita.
“Upisao sam muzičku školu koju tada nije mogao da upiše svako. Božidar Rakonjac, direktor, primao je samo talente, njih dvadesetak. Mene je na prijemnom ispitivala prof. Marijeta Nikčević, ali sam bio zakasnio zbog godina pa nije bilo mjesta na klaviru, zato sam upisao klarinet. Vidjevši moju želju i talenat, direktor je dozvolio da paralelno učim dva instrumenta, klavir i klarinet. Klarinetu sam ostao vjeran do kraja. Diplomirao sam klarinet i teoriju u Srednjoj muzičkoj školi, a na Akademiji muzičku pedagogiju.
Pohađanje dvije škole nije bio nimalo jednostavno, trebalo je puno odricanja godinama dva do četiri puta nedjeljno iz Ilina, majka me je vozila ‘ladom samarom’. Uz to sam vježbao puno kući, naravno.
U tom objektu Muzičke škole je bila mala, lijepa sala sa dva polukoncertna klavira, a velike nastupe smo imali u Dvorcu i u Domu kulture. Prvi nastup u Muzičkoj školi je bio za Dan škole, 9. jun, svirao sam klarinet, onda pjevao u horu kod uvažene prof. Spomenke Ičević, koja je bila dirigent kao i prof. Rakonjac. On je dovodio najveću evropsku i svjetsku dirigenticu, prof. emeritusa Darinku Matić Marović da nas čuje, a igrom slučaja, 20 godina kasnije, magistrirao sam dirigovanje upravo kod nje.
Solfeđo je predavala prof. Ljubinka Knežević i dala nam smjernicu kako može da se zavoli. Kad smo došli u Srednju muzičku u Podgorici, profesori iz teorije muzike su nam govorili da ćemo imati zagarantovanu peticu jer smo bili kod prof. Ljubinke. Ta Niža muzička je toliko kiptjela znanjem i voljom i kvalitetom da je bila kao neki mali fakultet, vrlo smo, vrlo ozbiljno radili, i to sa ponosom kažem”.
Posebno poglavlje u životu Mira Kruščića predstavljao je sport, konkretnije odbojka.
“Majka je bila zadužena za muzičku školu, a otac je bio po strani i posmatrao – on me forsirao za sport gdje sam morao da se dokažem. Bio je bio fudbaler i rukometaš u ‘Brskovu’ i bilo mu je čudno što se bavim muzikom, takav je bio tip, ali je poštovao to što majka kaže, imao povjerenje u nju. Kad sam počeo da se bavim sportom, srce mu je bilo puno. Na početku mu nije bilo jasno odakle odbojka, jer je to, kako je govorio, ženski sport, ali je poslije išao na utakmice i bio moj navijač. Svakako, otac nije bio nikada na mom koncertu, a majka na mojim utakmicama”.
Odbojkom je počeo da se ozbiljnije bavi tek u srednjoj školi.
“Ja sam amaterski igrao odbojku pored plaže u osnovnoj školi, vježbao najprije s Baćkom Ivanovićem i Šušanjanima – Peđa i Bato Matković, Baja, kasnije Peđa Arsić, Peđa Đikanović na plaži ispd Stare ceste, kod kafića komšije Radže, pri Šumicama. Kad sam upisao Srednju muzičku u Podgorici, iz juniora ‘Budućnosti’ su me pozvali da dođem u tim. Treneri su mi bili Tijanić i Kolaković, pa Vuković. Ostao sam tri godine, nakon toga su došle studije i Muzička akademija na Cetinju, gdje sam nosio dres ‘Lovćena’, a onda na kraju ‘Luke Bar’ i ‘Mornara’. Bio sam tehničar, recimo da je to mjesto koje je odgovaralo mom duhu za organizovanje, jer za njega treba posebna statičnost i snaga, treba brzog razmišljanja. Nekako sam treninge koji su bili uveče usklađivao sa školom i vježbanjem muzike, a morao sam na odbojku da idem sa bandažima svih prstiju kako ih ne bi povrijedio.
Bilo je tu puno anegdota na putovanjima. Jednom smo gostovali u Rožajama, zima, minus pet napolju. Sala je bila jako hladna i vidjelo se da je slomljen jedan prozor na njoj. Kada sam došao na servis liniju, iza mene se već nakupilo snijega na parketu, na 3, 4 metra od mene. Drugi put kad sam u toku utakmice došao na servis, počelo je napolju da vije, i sve su pahulje padale po meni.
Beach Volley sam igrao stalo ljeti, u pijesku, pa bi mi, kad bih došao u jesen u klub, odraz bio mnogo veći nego da sam trenirao na parketu. Uvjeren sam, da sam nastavio da se profesionalno bavim sportom, bio bih vrlo uspješan u tome. Sport mi je strašno pomogao, jer mi je disciplinovao život”.
Miro Kruščić od 2006. vodi hor “Antivari Musica”, koji nastupa širom Evrope. Potencira da je hor nešto vrlo specifično, i zahtijeva psihički i fizički napor, uz uživanje.
“Hor je jedna vrsta socijalizacije i discipline. Mora da postoji veliki kontinuitet proba, edukacija, a tu je i fizički napor jer treba dosta da se stoji na nastupima. Kada sam se vratio u Bar, bio sam dirigent KUD-a ‘Jedinstvo’, zatim sam vodio jedan divan mješoviti hor i sarađivao sa prof. Spomenkom Ičević koja je bila na čelu Ženskog akademskog hora u Muzičkoj školi. Onda sam se odvojio 2006. i osnovao hor ‘Antivari Musica’. Do sada smo imali 19 turneja po Evropi, od jakih takmičenja do komercijalnih nastupa.
Naše probe većinom izgledaju kao čas fizičke kulture, tu su vježbe istezanja, vježbe disanja, naravno, sve uz pjevanje i raspjevavanje, hor mora da ima odličnu kondiciju i da može da na probama stoji dvaput više nego na nastupu, kako bi lakše izdržali.
Ja kao dirigent moram da sve objedinim u cjelinu, to je pedesetak različitih osoba. Ako se pjeva višeglasno, a najčešće je tako, radi se odvojeno sa tenorima, baritonima i basovima, sopranima i altima, pa tek onda idu probe zajedno. Veliki je trud i rad, i mora da se voli to što se radi. To jeste profesija, ali ako se doživljava samo kao posao, ništa ne valja, jer se mrzovoljnost, negativna energija i sve što ti smeta, prenosi i na pjevače. Dirigent mora da bude i profesor i dobar psiholog, trener i kondicioni trener, ali prijatelj prije svega. Dirigent mora da razumije da ljudi nisu roboti, da svako ima svoje želje i probleme i prema njima da se postavi najbolje što može”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Miro Kruščić.
