Sjedim u „Veselici“ i posmatram vrh Lisinja zaboden u plavu čeljust neba. Osjećam se kao sužanj atmosfere. Prazno, kao rukav vojnika bez ruke. Sam, kao potonji čovjek na svijetu…
Danas je tri stotine šezdeset i peti dan kako moj drugar Boško Milošević nije prekoračio prag ove kafane, kojoj je svojevremeno dao i ime, i, još s vrata gromoglasno poručio lozovu rakiju.
Prošla je, bre, već puna godina kako nema njegovih sjajnih tekstova na stranicama „Politike“. Godina kako se nijesmo nešto dogovorili o poslu. A bili smo „konkurenti“. Godina kako se nijesmo zapili i posvađali.
Godina čitava, a imao ih je pedeset i šest kada je, zauvijek, zaklopio svoje pero.
Sjedim u „Veselici“ s tovarom na duši. Uskomešale se uspomene i nižu se polako kao jato umornih ptica.
Razmišljam: šta je sve taj neumornik i veselnik, taj nevjerovatni zaljubljenik u podjednako lijepi i zlehudi posao novinara, pregrmio u više od trideset godina bavljenja njime.
Imao je snage za toliko hiljada napisa – od Kube do svih sela podno Rumije i Lisinja, od Budve do Niša. Od Pljevalja do Plava, od Žabljaka do Bjelasice, od Cetinja do Zlatibora, od Bojane do Herceg Novog. Od porinuća svakog barskog i kotorskog broda, do puštanja u saobraćaj pruge od Beograda do mora. Od velikih jubileja do katastrofe kakav je bio zemljotres 1979. godine. Napisa o „običnim“ ljudima, ali bogme i o onima koji su znali da gvozdenom pesnicom udare o sto. I ne samo o sto.
Napisa o svakoj volji i nevolji.
Otkud je posjedovao toliku snagu? Otud što je kao pravi novinarski soj, uvijek bio okrenut čovjeku i istini. Potpisao je na stotine tekstova koji se pamte. A, „šta je čovjek bez ljudskog potpisa?“ – veli Bećković.
Sjedim u „Veselici“ i veselim se što sam imao privilegiju da s njim drugujem i od njega učim. Jer on je bio čovjek koji dobija kada daje. A dao je, doista, mnogo svima, a najviše novinarstvu.
Sjedim i dalje u „Veselici“. Tvrdoglavo počinjem da vjerujem kako će Boško svakog trenutka prekoračiti njen prag. Prošlost je, velim sebi, laž, pamćenju nema povratka, a svako minulo proljeće nevjerovatno je…
Branka, jednu lozovu rakiju za Boška!
(Tekst iz „Pobjede“, 5. aprila 1995, na godišnjicu smrti novinara Božidara Boška Miloševića)
