Barane je obradovala vijest da je, poslije dvadeset dana liječenja u Kliničkom centru Crne Gore, teško povrijeđeni gimnazijalac Daris Mujić, konačno kod kuće, s porodicom. Iscrpljen je, ali se dobro osjeća.
Povodom puštanja maloljetnog počinioca tog krivičnog djela da se brani sa slobode, održana su dva protesta u centru Bara na kojima su zatražene strože kazne za maloljetne delinkvente. Najavljena su dalja okupljanja sve dok se zakon ne promijeni.
Sa prvog protesta ostalo je posebno upamćeno obraćanje Darisovog oca, Cena Mujića, koji je, pored ostalog, kazao da su se za život njegovog sina, u dobroj barskoj tradiciji, molili ne samo njegovi drugovi, nego i mnogi drugi Barani sve tri vjere: pod Ostrogom, u hramu, u katedrali, u džamiji. Zahvaljujući porodici Mujić, Bar je iz ove nesreće izašao multikonfesionalno jači.
Ali, događaj ispred Barske gimnazije, okarakterisan kao „ubistvo u pokušaju“, pokrenuo je lavinu pitanja o izvorima vršnjačkog nasilja, njegovim posljedicama i kako se ono može zaustaviti ili makar, za početak, smanjiti.
Pedagozi kažu da je vršnjačko nasilje, nažalost, postalo sastavni dio odrastanja koje je traumatično za sve koji u njemu učestvuju. Naravno da su žrtve najugroženije i da posljedice mogu biti teške i dugotrajne.
Djeca koja su žrtve vršnjačkog nasilja postaju usamljena, nesrećna, uplašena, ljuta i nemoćna. Nerijetko osjećaju krivicu za ono što im se događa, misle da nešto s njima nije u redu, ne žele da idu u školu, gube samopouzdanje i samopoštovanje, lošije uče, mogu se i razboljeti. Ukoliko se nasilje prolongira i sa djetetom koje trpi nasilje niko ne razgovara, ne preduzimaju se mjere da se nasilje zaustavi, posljedice mogu biti veoma ozbiljne. Nasilje nije dobro ni za onoga ko je nasilan jer češće upada u probleme, dobija kazne, mnogi ga se boje, a rijetki ga vole.
Vršnjačko nasilje se često dešava pred učenicima koji ne vrše nasilje već su u ulozi posmatrača, svojevoljno ili pod nekom vrstom pritiska. I po njih je nasilje štetno, mogu se i oni osjetiti krivima jer nisu ništa preduzeli, plašeći se da i sami ne postanu žrtve.
Školski pedagozi i psiholozi sa kojima smo razgovarali kažu da se vršnjačko nasilje može i mora zaustaviti, i to u svakom pojedinačnom slučaju, a generalno se prvo mora smanjiti, a zatim i potpuno iskorijeniti. Da je to izvodljivo i moguće potvrđuje primjer Norveške i drugih skandinavskih zemalja. Mogu ga zaustaviti svi oni koji su odgovorni za pojavu i prisustvo vršnjačkog nasilja, dakle čitavo društvo, koje treba da njeguje kulturu nenasilja u svakodnevnom životu, preko porodice do škole i drugih institucija koje su odgovorne za prevenciju i suzbijanje nasilja.
Problem vršnjačkog nasilja je kompleksan kao što su kompleksni i njegovi uzroci. Većina ljudi za učestalo vršnjačko nasilje optužuje društvene mreže, rijaliti programe, video igrice, filmove s agresivnim i nasilnim sadržajima, fizičko kažnjavanje kao vaspitni metod, nedovoljnu brigu porodice…
Pedagozi ističu da, ipak, ne možemo da uperimo prst samo u jedan od ovih uzroka, već je potrebno da ih sagledamo kao cjelinu. Vršnjačkog nasilja je bilo oduvijek i prije široke upotrebe interneta i društvenih mreža, ali, sudeći prema raspoloživim podacima, ne u ovolikoj mjeri kao danas.
Roditelji kod kuće i nastavnici u školi treba da uče djecu kako da probleme rješavaju nenasilnim putem, kao i da ih ohrabruju da nasilnike prijavljuju.
Psiholozi skreću pažnju i na jedan relativno skoriji izvor nasilja među djecom, a radi se o tome da neka djeca, preko različitih društvenih mreža, koristeći svoje ili lažne profile, neprimjerenim komentarima, uvredama, lažima, prijetnjama… ugrožavaju neku drugu djecu. Nerijetko se sukobi nastali na tim mrežama prenesu u školu i kulminiraju fizičkim nasiljem.
Džaba psiholozi i pedagozi uporno podsjećaju roditelje da su Instagram, Snepčet i TikTok predviđeni za starije od 15 godina a Fejsbuk za starije od 13 godina. Svjedoci smo da čak i djeca od osam ili devet godina imaju svoje naloge na društvenim mrežama. Roditelji uglavnom nemaju uvid u ono što tamo rade njihova djeca.
Ukratko: vršnjačko nasilje je veliko savremeno zlo i mora se suzbiti svim raspoloživim sredstvima kroz reakciju čitavog društva, a roditelji kod kuće i nastavnici u školama svakodnevno se moraju baviti svojom djecom odnosno učenicima i reagovati na svaku uočenu promjenu u njihovom ponašanju.
