U čast najvećeg uspjeha barskog fudbala – osvajanja drugog mjesta “Mornara” u prvenstvu i plasmana u evropsku Ligu konferencija, na Bar Infu ćemo u narednih petnaestak dana objaviti niz zanimljivih tekstova, kojim ćemo čitaoce na nesvakidašnji način provesti kroz vijek trajanja kluba.
***
Nema kluba bez navijača, to svi znaju. A oni najdugovječniji i najvatreniji su zaštitni znak kluba, to se nikada neće promijeniti.
***
Jedan od najvjernijih navijača Mornara u njegovoj istoriji bio je prof. Milorad Milo Vukćević (Bar, 1939), slikar po talentu, ugledni prosvjetni i politički radnik, autor većine bista po gradu, do devedesete godine života redovan posjetilac utakmica barskog kluba.
Fudbal su na Cetinju, odakle je porodica porijeklom, igrali njegov otac i šest stričeva, od kojih je Mihailo bio među najboljim centarhalfovima u Kraljevini Jugoslaviji, igrač BASK-a, a Dušan – Duljo igrač Lovćena. Brat Božidar je nastupao za pančevački Dinamo, a Nikola Čiča za Mornar. Kako je Milo isticao, u fudbalu je čitav život imao samo dvije ljubavi – splitski Hajduk i svoj Mornar. U Hajduku je ogroman pečat ostavio i Milov rođak – legendarni golman Radomir Vukčević koji je deset godina čuvao mrežu „Majstora s mora“.
“Što se barskog fudbala tiče, neme kiše, ni zime, ni nevremena koje će me zadržati. Ako ne mogu da igram, mogu da gledam. Svi su mi timovi grada mili, ali ’Mornar’ je ’Mornar’”, bio je jasan profesor Milo.
Pratio je, još kao mali, utakmice Crnojevića i starobarskog Orla, a poslije rata Tempa, Obnove i mnogih generacija Mornara i Sloge…
“Mornar je u srcu, bez njega ne možemo dok smo živi. Pamtim vrijeme kad su utakmice igrane samo sa jednom loptom, a danas se na teren iznose džakovi. Igralo se bez novca, iz čiste ljubavi”.
Kroz Mila su svi shvatali šta pravom i istinskom navijaču znači Mornar. Iz sezone u sezona, uvijek je bio podrška igračima, a oni mu na tome bili zahvalni. Voljeli su da ga sretnu, da popričaju sa njim, čuju neko njegovo iskustvo, ali su znali i da pređu na drugu stranu ulice ako se nisu zalagali, jer su se znali da će ih Milo prekorijevati i ljutiti se na njih što su izgubili.
Milo je bio i u Upravi kluba nekoliko puta, a njegova riječ se itekako čula i poštovala.
Svaki tim koji je gostovao na “Topolici” znao je jedno – Milo će sigurno biti na tribini.
Na promociji knjige “Fudbal u Baru”, profesora Vaska Miloševića i Lazara Macanovića, koja je održana u Domu kulture 2008, upravo je pojavljivanje i besjeda Mila Vukčevića, vječitog zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu, izazvalo najviše emocija i aplauza.
***
Ćamil Paljević Palja (1947) je jedan od najdugovječnijih navijača Mornara. Ne propušta više od deceniju nijednu utakmicu kod kuće. Išao je i na gostovanja, ali mu bolest i starost ne daju da toliko putuje. A radi svoje tri ljubavi – Mornara, Crvene zvezde i Manchester Uniteda proputovao je pola Evrope. No, “kuća je kuća, a Mornar je Mornar”, kaže Palja.
Prvi meč koji je gledao pod Darovim topolama bio je protiv Tekstilca, imao je deset godina i pješke sišao od Sustaša do Pristana. Odlično pamti sve asove iz pedesetih i šezdesetih sa “malog Old Traforda”, kako je od milja zvao Mornarovo igralište na rubu Pristana, a najmiliji su mu bili golman Spaso Čejović (“da nije bilo one tragedije, bio bi među najboljim u Jugoslaviji”), Ćipo Aleksić (“gospodin u kopačkama”), Mikica Mašanović (“mogao je igrati u koji god hoćeš tim u Jugoslaviji, no nije slušao ni sebe, ni druge”), Dano Delibašić (“krive noge, ali najbolji, pasovi i nabacivanja su mu bili smrtonosni… od njega je možda bio bolji samo brat mu Miśa Delibašić”), Čiča Vukčević (“volio je da dribla, pređe jednog, dvojicu, ali treći ga slomi, a onda on poludi”)…
“Svi su dječaci bili zaraženi fudbalom. Trčali smo kod Zefe Pavlovića da gledamo prenos, jer je prvi u Sustaš nabavio televizor. Još znam napamet sastav Olimpijske reprezentacije koja je donijela zlato 1960, pa sastav Brazila iz 1958 – Gilmar, Djalma Santos, Orlando, Bellini, Nílton Santos…”).
I Palja je trenirao u omladincima Mornara, 1964. i 1965, a onda morao u vojsku. Nakon JNA bio je gastarbajter u Njemačkoj, igrao amaterski fudbal, i položio za sudiju, stigavši do njemačke “Cvajte”.
Ni u dalekoj zemlji nije zaboravio Mornar – pratio je redovno sve rezultate, a nije mu bilo strano da se za važne mečeve zaputi odande u Bar, toliko često da mnogi nisu vjerovali da je on u Njemačkoj. Najviše je dolazio tokom igara u Međurepubličkoj ligi, s početka devedesetih.
„Tih godina Mornar je bilježio dobre partije, trener je bio Dimo Mitrović. Znao sam da iz Njemačke dođem u Bar, odgledam utakmicu i odem nazad. Sjećam se vrlo dobro tih duela sa Famosom iz Hrasnice, Neretvom iz Metkovića, Rudarom iz Kaknja, Radnikom iz Bijeljine… Vjerovali ili ne, na svakoj od tih utakmica sam bio, iako sam živio i radio u drugoj zemlji. Mnogi prijatelji su mi tad zamjerali što im se nijesam javljao, a dolazio sam na utakmice. Mnogi od njih su bili i skeptični po pitanju toga da li sam ja u Njemačkoj uopšte”, ističe Palja, koji je sve do 1995. živio u toj zemlji.
“Što se Crvene zvezde tiče, i njen sam od malih nogu. Išao sam svuda da je gledam, moje zemljake Sloba i Peju, u Rusiju, u Englesku na finale Superkupa, bio sam u Minhenu 1991. kad je dobila Bayern, jedino nisam išao u Tokio da gledam protiv Colo-Cola, imao sam operaciju srca”, iskren je Palja.
Kaže da je gledao Mornara na sva četiri stadiona, i da je pratio kako “raste najbolji klub na svijetu”.
“Mornar mi je vazda bio sve, i najviše sam volio posljednjih desetak godina da meč gledam sa Petkom Begovićem i Milom Vukčevićem. Bilo je očajnih godina, ali je bilo i uzleta, ali ja nikad nisam rekao ružnu riječ za moj tim. Jer je to barski tim, a ja sam ponosan što sam Baranin”, zaključuje Palja.
***
Svetislav Śaro Marković (1959), turistički radnik iz Bara, najpoznatiji je od aktivnih navijača Mornara, bio je na skoro svakoj fudbalskoj utakmici u posljednjih 20 i više godina. Kad god se igra fudbal na “Topolici”, čuje se i njegov glas dok bodri igrače i “dere” po sudijama. Iz svih raspoloživih verbalnih oruđa.
“Bio sam neđe treći-četvrti razred kad sam gledao prvu utakmicu, išao sam pješke sam od moje Željezničke zgrade na Topolici pored hladnjače do Darovih topola. Kao mali oduševljavao sam se Perom Dragišićem, Kepom, Laletom, Veśom, Tasketom, Nikolom Mijovićem, a Miki Mašanović je bio posebna priča.
Kad bi pala velika kiša, teren ispod Darovih topola je bio prava bara. Lopta ne odskače. Miki bi došao do lokve i vodom prskao igrače nogom. A jednom mu je dobačena lopta, čuvar ga nije gledao u noge no u oči, Mikica trk uz liniju, ovaj za njim, i nakon 30 metara Miki staje i pokazuje mu: ‘Ajde, jadan vidiš li đe je lopta’. Najčudnije je bilo kad bi Bidžo Đinđinović igrao s naočarima – centriraju, on skine naočare, udari glavom i vrati naočare. Jednom je tako bez naočara pogriješio, pa je obrnuo put našeg gola.
Davali su mi kopačke da obučem, da osjetim krampone kako gaze, imao sam desetak godina, tako sam se navukao na fudbal”, kaže Śaro Marković, koji se na terenu oprobao kao omladinac FK Izbor.
Redovan je decenijama na tribinama Mornara, a kad je klubu trebalo, kao neko ko je imao prodavnicu, pomagao je koliko se moglo – donosio sokove, vodu, voće, davao pare sudijama jer nisu htjeli da počnu meč dok se ne plati unaprijed… Znao je da poslije utakmice tim povede na palačinke.
“Mornar mi je najvažniji, svi to znaju. A to što vičem, jednostavno izađe iz želje da pomognem našim momcima. Pogotovo izludim kad sudije prave neke očigledne greške. Nema tih riječi za koje mogu da se uzdržim, a da ne kažem sudiji. I kad mi pomenu nešto protiv Bara i nas Barana, upali mi se crvena lampica. Imao sam prekid filma na Jazu protiv Grblja, kad je sudija priznao gol iz indirekta i na moje dobacivanje rekao: ‘Može mi se’.
I ne vrijeđam igrače, sigurno. Znam da im dobacim da ne lažu i kako ih nije sramota, ali ne psujem ih. Znam i da smirujem publiku, pogotovo djecu i tinejdžere, da slučajno ne gađaju sa tribina jer mi nismo varvari i nevaspitani”, veli Śaro.
Kako kaže, bio je na svim fudbalskim utakmicama koje je Mornar igrao u Baru u posljednjih dvadesetak godina, a i na gostovanja po primorju i do Podgorice. Kad su bitne utakmice, vozio je i na sjever. I to svojim autom. Pokupi uvijek istu ekipu – Bora Raičevića, Peka Sjekloću, Eda Sinanovića… Kako godine odmiču, i ekipa se prorijedila.
Nikad nije, kaže, imao problema na gostujućim terenima, “jedini ja mogu u Grblju da navijam, da me niko ne dira. Oni su malo teški prema gostujućim navijačima”.
U porodici decenijama razumiju njegovu strast prema Mornaru, čak i kad ona zalazi u domen pretjerivanja: “Znao sam da idem u bolnicu u subotu, da mi kako god znaju zaustave stomačni virus, jer sjutra imam utakmicu. Znao sam da pobjegnem sa pokajanja, makar pola sata da gledam iz auta Mornar, a znao sam i da uteknem sa svadbe kad mi se brat ženio jer je Mornar igrao, pa sam se poslije vratio”.
Svetislav Śaro Marković je danas član Upravnog odbora FK Mornar.
