U čast najvećeg uspjeha barskog fudbala – osvajanja drugog mjesta “Mornara” u prvenstvu i plasmana u evropsku Ligu konferencija, na Bar Infu ćemo u narednih petnaestak dana objaviti niz zanimljivih tekstova, kojim ćemo čitaoce na nesvakidašnji način provesti kroz vijek trajanja kluba.
***
Igranje u Južnoj regiji, Titogradskom ili Kotorskom posavezu, pa i u Republičkoj ligi, bilo je, slažu se poznavaoci fudbalskih prilika u zemljama bivše Jugoslavije, najslabije organizovano od svih federalnih jedinica. Tako je bilo od Drugog svjetskog rata do raspada domovine. Organizacija utakmica znala je biti za rubriku “Vjerovali ili ne”, a još kad se u sve tu ubaci i poslovična balkanska “snalažljivost”, dešavale su se nevjerovatne stvari.
Tako je, recimo, januara 1964. Komisija za takmičenje fudbalskog podsaveza u Titogradu naložila da se odigra zaostala prvenstvena utakmica Elastik Titograd – Zora Spuž. Nije bilo sporno da treba odloženi meč odigrati, već što je jesenji dio bio završen krajem novembra, a utakmica se igrala po ciči zimi, dva mjeseca kasnije, dok su fudbaleri bili na odmorima, pa su ih “lovili” gdje su stigli.
Novembra 1972. samo u jednom kolu zabilježene su tri tuče – u Tivtu: Mogren – Ibar između navijača, u Baru: Mornar – Arsenal takođe navijači, a u Nikšiću: Čelik – Grafičara tuča igrača. Na Zabjelu je već naredne nedjelje simpatizer Tare po terenu automobilom jurio sudiju da ga zgazi…
Ili početkom sedamdesetih, u okviru takmičenja u Titogradskom fudbalskom podsavezu, na utakmici između Sloge iz Buronja i Bjelogorca iz Ulcinja, jedan od pomoćnih sudija bila je osoba koja je ranije bila i predsjednik i trener Bjelogorca i šef kafane ovoga kluba i kapiten.
Samo na jednoj sjednici Disciplinske komisije, 1983. godine, četiri igrača danilovgradske Iskre su doživotno suspendovana iz fudbala zbog napada na sudiju.
Tuče, prekidi, incidenti, napadi na gostujuće igrače i sudije, intervencije milicije, neregularnosti sudijske i pravne… bili su redovna pojava u gotovo svakom kolu, a odlazak na gostujuće terene rezervisan za hrabre. To se naročito odnosi na one sa sjevera zemlje ili okoline Titograda, od Danilovgrada do Doljana. Sasvim sigurno nema nijednog fudbalera iz najmanje jugo-republike koji nije bio suočen sa sportu neshvatljivim, često komičnim, ali i tragičnim pojavama, u kojima je samo mašta bila granica. Igrači crnogorskih klubova su od strane domaćih igrača i navijača dočekivani na razne načine – gađali su ih kamenjem i flašama, upadali u autobuse i prevrtali ih, pravili svojevrsne “klopke” po terenu za koje su samo domaći znali…
***
Golman Mornara Spasoje Čejović se sjeća da je u Rožajama šezdesetih teren bio “malo pod nagibom”, a gledalište odmah iza gola, te da su ga navijači Ibra kosijerom hvatali za dres: “Vikao mi je Dano da pustim gol, da se ne igram, jer ćemo svi izginuti, a ja mu kažem da neću, pa da nećemo živi izaći. A počelo je još dok sam se presvlačio na livadi kraj gola, jer svlačionice nisu imali. Sjedio sam na travi, i kako bi ko prošao – udarao bi me po bubrezima i nogama. Kad su naši igrači izvodili kornere, hvatali su ih kišobranom za stajnu nogu”.
U istoj utakmici, Dragoslav Čkiljo Mijović je trčao po krilu kad ga je neko iz publike pogodio praćkom: “Pao je kao da ga je grom ubio, ali nikome ništa, igra se nastavlja”.
Čejović odlično pamti i meč protiv Grafičara, preko puta željezničke stanice u Titogradu: “Teren izuzetno loš, blatnjav, mokar, lopta se natopila i teška kao đule. Bio je slobodni udarac protiv nas na nekih 25 metara od gola. Visoki, korpulentni igrač je upalio po lopti svom snagom, a ona je Vučka Slavkovića pogodila u glavu, onako ogromnog. Stajao je u živom zidu i samo se skljokao pored nas”.
Petko Begović se slagao da je tada sve bilo “na ivici regularnosti”: “Ekipe sastavljene od fudbalera spremnih na sve, da te prebiju, da ti slome noge, psovanje je bilo uobičajena stvar, niko se oko toga nije sjekirao. Tereni su bili nikakvi, neravni, bez trave, na nekima je bila pola zemlja – pola šljaka, stalno su postojale opasnosti od povreda. U Rožajama i Beranama je bilo najteže, u Pljevljima i Bijelom Polju civilizovanije, a posebna su bila gostovanja po titogradskim predgrađima, skoro pa selima, ili na terenima koji su pripadali fabrikama ili vojsci. Nakon gostovanja u Spužu su nas tukli čak i u vozu za Titograd”.
Kepo Vujović je govorio o meču protiv Jezera u sezoni 1973/74: “U drugom poluvremenu povedemo mojim golom, na centaršut Vasilija Miloševića. Sudija Vukojičić iz Bijelog Polja, policajac po profesiji, međutim, nije imao namjeru da završava utakmicu dok Jezero ne izjednači. Jedino nam je mrak mogao donijeti oba boda. U 97. minutu dosudio je nepostojeći penal za domaće, ali se našao na mukama kada je naš odlični golman Branko Bujić odbranio udarac sa bijele tačke. Dosjetio se i pod nekim nenormalnim objašnjenjem ponovio izvođenje penala. Tako se utakmica završila projektovanim rezultatom – 1:1”.
Vuko Pekić, brzanac-golgeter, kaže da su se dešavale stvari, u koje, kad se danas pričaju, malo ko vjeruje.
“Igrali smo protiv Drezge u Piperima na terenu đe su žbunovi drače bili faktički aut-linija, a prečke bila od svježe ođeljanog drveta. Stadion do centra vidiš, dalje ne, pod nagibom je. Mislim da je Peśo Petranović zavalio loptu iz daljine, to Jašin ne bi odbranio, a golman se samo uhvatio za prečku, tj. granu, i savio je ka sebi, tako da je lopta preletjela preko.
Protiv Ribnice na Koniku su mi podmetnuli nogu dok sam trčao pored aut linije. Sudija ništa nije svirao jer me igrač nije ni takao, veli. A nije ni smio.
A u Rožajama, protiv Ibra, pored golmana Janka Novakovića, naslonjen na stativu, stajao je čitav meč jedan sa kosijerom u rukama. Rekli smo im da ćemo ih pustiti da nas dobiju, samo da nas ostave na miru, ali ne, oni su htjeli i da nas dobiju i da nas izbiju. Janko je čitav meč proveo na petercu, a ovaj sa kosijerom naslonjen na gol”.
Sandro Petranović prepričava nekoliko događaja iz sedamdesetih, uz napomenu da se “knjiga može napisati od raznih situacija”.
“Igrali smo protiv Ribnice, a tu su u okolini bili ribnjaci, tovilište, uzgajale su se pastrmke. Jedan od naših je poslije meča došao do ribnjaka, uhvatio rukom veliku pastrmku i stavio je ispod dresa. A čuvar ga vidio i počeo da viče kako ga nije sramota da krade ribu. Ovaj naš kaže da nije. Čuvar mu na to veli da digne pred svima ruke. Naš igrač to uradi, a riba – pljas – ispred nogu obojice.
Protiv Dečića, naš je golman ulazio u duel sa gledaocima iza gola, jer su mu stalno dobacivali i gađali ga. Na kraju je skinuo gaće i pokazao im onu stvar. Kad se završilo, kao po komandi, stuštili su se da nas sve raskomate. Bježali smo glavom bez obzira do autobusa, ali oni ne odustaju. Spasio nas je ekonom Zejnel Čobić koji je ispalio iz levora par metaka u vazduh”, kaže Sandro, uz napomenu da su im na Cetinju “autobus bombardovali koštanjima”.
On ističe da je postojao oniži, vrlo nervozni, igrač Mornara, “koji je stalno zapodijevao kavgu i tuču ili provocirao protivničke igrače, ali samo u Baru. Na gostovanje nije volio da ide i najčešće nije išao, pa je govorio da ga iz Luke ne puštaju”.
“Protiv Jedinstva u Bijelom Polju, moj brat Milo je došao da pita nešto jednog njihovog igrača na klupi, a ovaj njega pesnicom posred glave. Ispostavilo se poslije da ga je zamijenio sa ovim što ga je maltretirao na gostovanju u Baru, jer su moj brat i on imali istu količinu kose, ne previše”.
Najdugovječniji kapiten Neno Vukčević kao najtežih sjeća se gostovanja u Rožajama, Plavu i Bijelom Polju.
“U Bijelom Polju dok su igrali braća Drndar i Nedović, na prekidu se paziš ili te nema. U Plavu tokom izvođenja kornera, Pero Stojanović je dobio pesnicu u stomak i samo pao dolje, a Koko Perović je na centaršut upao u neku rupu pored stative skoro do koljena.
Na starom igralištu u Tuzima navijači su bili odmah pored linija, na dva metra. Kad god bih kao zadnji pošao da ispucam loptu – nije bilo šanse, jer su me vukli za dres kad se zaletim.
A posebna priča je bila u Rožajama – Boris Ljutica se zaletio, trčao i odjednom pao, držeći se za nogu, uz strašne urlike. Kad smo došli, imali smo što vidjeti – pogodili su ga vazdušnom puškom u mišić, noga mu je, kad smo došli do Bara, bila natečena, sa ranom”.
Što se Mornara tiče, vrhunac neregularnosti je bila sezona 1975/76, kada je Dečić ušao u Crnogorsku ligu, imajući isti broj bodova kao barski tim, ali sa nevjerovatnom gol razlikom +64, u odnosu na igrače trenera Pavla Kopitovića (+48). Dečić je imao pobjede u posljednjim kolima po 11:0 ili 10:0, a igrači Mornara su na gostovanja išli kao na ratište. Navijači iz Tuzi su dolazili na druge utakmice – golmana Janka Novakovića su pogodili kamenom, Danilo Delibašić je dobio udarac u glavu, a od razularene mase igrače iz Bara je spašavao sudija Škatarić, repetirajući pištolj. Četiri kola prije kraja, uprava Mornara se lomila da li da napusti takmičenje.
Željko Lekić najbolje pamti Bijelo Polje osamdesetih.
“Igrali smo odlično protiv Jedinstva, a ja sam im bio trn u oku. Cio meč su me udarali, ali se dalo trpjeti. A onda sam dobio loptu kod aut-linije kad je u mene uletio Drndar. Bacio me do klupe sa rezervnim igračima, bukvalno sam letio. Deset minuta nisam znao đe sam. Rekoh sebi, a i svi su to znali – gubiš glavu ili daješ bodove”.
I u Južnoj regiji je, kaže Vuko Pekić, bilo svega.
“Protiv Sloge iz Radovića dođemo u Krtole na utakmicu, nema nikoga. Kad, desetak minuta prije meča iz jedne kuće zajedno dolaze svi igrači, bili na mobu, izlivala se ploča. A obično im je neko falio jer je na rabotu, tako da bi oni na licu mjesta među sobom odredili ko će biti golman. Tako je protiv nas branio mladić što su mu prsti od bolesti ukočeni bili, ali mi i pored toga nismo mogli 70 minuta da mu damo gol. E kad je pao prvi, palo je još 5, 6 komada.
Ili ekipa Miločera, sve konobari, bijelo osoblje, imalo se para od turizma pa su ih finansirali hoteli, a sa fudbalom se baš nisu sastavljali”.
Najluđe je bilo u Plavu, kada su na golmana Dragana Baku Stojanovića bacili živu zmiju, ali se on kao posebno teške sjeća utakmice u Zeti početkom osamdesetih, koja je završena bez golova.
“Zeta je stalno napadala, ali sam odlično branio. Njihovi su igrači bili grubi, sudija je isključio jednog a mogao je bar tri. Ali to nije bilo najgore. U drugom poluvremenu su navijači počeli da me gađaju kamenjem, i to ne malim, gađali su i rezervne igrače na klupi, tako da je sudija nekoliko puta prekidao utakmicu. A onda su i redari na utakmici pokušavali da me pogode kamenom. Kad se meč završio, gledaoci su me napali, ali su me zaštitili domaći igrači Klikovac i Marković. Sa milicijom i njih dvojicom smo došli do autobusa i odvezli se kući”.
Da im za situacije koje se graniče sa “vjerovali ili ne”, nije trebao uvijek partner, pokazivali su često i igrači Mornara.
“Izlazimo na teren iz svlačionice i ima nas samo 10, niko od nas ne zna đe je nestao Vanja Jovanović. A Vanja je najviše na svijetu volio Formulu 1, fanatično, mnogo više od fudbala. I počinje utakmica, njega nema, pa nema, iako je u protokolu, ne možeš sad mijenjati spisak. Kad, evo ga poslije 5-6 minuta dotrčava. Mi ga pitamo đe je bio, a on objašnjava da je ušao u kuću pored i pitao domaćina može li da odgleda start trke. I onda im je dao tri gola”, govorio je Tomica Milanović.
I u Mornaru, uvijek je bilo onih koji su drugačije igrali fudbal, i onih koji su se trudili da im objasne da to tako ne može.
“Igrali smo na Cvijetinom brijegu protiv Zete, u half liniji Momo Božović, Śakica Vukčević i ja. Bio je jedan centarfor, đavo od čovjeka, tukao nas je sve. Vodili smo 1:0 i primili izjednačujući gol u 93. minutu. Izašla slika sjutradan u ‘Pobjedi’ – golman Maco Dabović, Śakica i ja, njihov centarfor što nas je udarao, i još dva njihova igrača – svi glibavi, nagrđeni nabijeni u golu, iza linije, borimo se krvnički, a u ćošku fotografije Momo Božović stoji na 16 metara, gleda nas da ostane čist, da se ne ogliba. Kad je Śakica kupio novine, počeo je da viče: ‘Vidi ga, vidi, maneken’”, sjeća se Sandro Petranović.
Vuko Pekić je imao i nastavak te priče.
“Naš zadnji igrač odbrane Momo Božović je znao da igra utakmicu 85 minuta da se ne uprlja. Imao je nivo, elegantan, gospodar odbrane, kao Franz Beckenbauer, dirigovao je odbranom, ali tako da se drugi oderu, a on komandant. Onda bi mu neko od nas namjerno uklizao zadnjih minuta da padne u blato i isprlja se kao i mi, pa bi on krenuo da nas juri po terenu, ali džabe. I džabe što je pazio na higijenu”.
Nije to bilo samo s Božovićem, bilo je još takvih slučajeva.
“Imali smo običaj, čim izađemo na teren preko aut linije – ako je mokro ili blatnjavo, mi uklizamo da se odmah izglibamo. A Ćići Vukoslavčević, drug moj, uspijevao je da nakon svakog meča ili treninga izađe čist kao suza. Imao je držanje gospodsko, i ovako, i na terenu. Onda se mi iznerviramo kako to da on odigra utakmicu, a ostane čist, i zainat mu uklizamo s leđa đe je najveća lokva da bi pao u blato i isprljao se. Poslije bi jurio za nama, psovao nas…”, objašnjavao je Dževad Rastoder događaje iz vremena “Vaskove đece”.
(KRAJ SERIJALA)