U čast najvećeg uspjeha barskog fudbala – osvajanja drugog mjesta “Mornara” u prvenstvu i plasmana u evropsku Ligu konferencija, na Bar Infu ćemo u narednih petnaestak dana objaviti niz zanimljivih tekstova, kojim ćemo čitaoce na nesvakidašnji način provesti kroz vijek trajanja kluba.
***
I PETARDE I ŠESTARDE
Od sezone 1967/68. mnogo se očekivalo. Pripreme su trajale gotovo mjesec dana, radilo se ozbiljno, a trenerskog posla se preuzeo jedan od najboljih igrača u istoriji kluba, Danilo Delibašić.
I nije puno trebalo da se pređe u viši rang – te je godine, naime, formirana jugoslovenska Druga liga sa četiri grupe, a iz Crnogorske lige su prešla tri prvoplasirana. Mornar je završio kao četvrti, samo bod od željenog plasmana.
Međutim, ta će sezona u lokalnoj istoriji ostati upamćena po nečemu drugome – prvi put su se na nekoj javnoj manifestaciji, i u gradu uopšte, pojavile petarde. Donijeli su ih, a ko bi drugi, pomorci sa dalekih putovanja. Prva žrtva bio je posljednjeplasirani Spuž na stadionu pod Darovim topolama.
Novembra 1967, pred oko 600 gledalaca, bombardovanje Spužana je počelo već u prvom minutu, golom Pavla Kopitovića, a nastavilo se minut-dva kasnije bacanjem petardi na teren. Nemali broj prisutnih, a naročito gostujući igrači, bili su preplašeni eksplozivnim sredstvima koja su padala na travu od prvog do posljednjeg minuta, a vinovnike događaja niko nije htio, ili bolje reći smio da zaustavi. U takvim okolnostima, objektivno slabiji gosti nisu imali što da traže – u njihovoj mreži našlo se do poluvremena čak šest lopti, a i sami su dali jedan gol. U drugom poluvremenu kao da niko nije ni igrao.
Pored Kopitovića, u listu strijelaca su se upisali i Ratković, Bokan, Slavković i Dobrković (dva). O igri Spužana dovoljno govori podatak da su jedini gol postigli iz penala, a da je golman Mornara Branko Bujić ostao neocijenjen.
Stalni dopisnik “Pobjede” Boško Milošević nije krio rezigniranost viđenim: “Opasnu ‘igračku’ pomorci su i u Bar donijeli. Te petarde su ujedno jedina novina koju je oko 600 gledalaca imalo priliku da vidi na igralištu. Ostalo je bilo sve po starom: igra vrlo loša, protivnik izrazito slab, a Mornar samo nešto bolji od protivnika u polju, ali zato mnogo efikasniji pred golom. Istini za volju, efikasnosti Mornarove navale kumovao je vratar Spuža Stojanović, koji ni u jednom trenutku nije opravdao povjerenje koje mu je nedavno ukazao selektor Omladinske reprezentacije Jugoslavije. Mornar je ovu pobjedu izvojevao sa krnjim timom. Zbog nedolaska Nikezića, Đečevića i Mašanovića, trener Delibašić je u tim uveo mlade igrače. Njihov debi je uspio”.
U pobjedi protiv Spuža zaigrali su: Bujić, Đinđinović, Vujović, Aleksić (Delibašić), Slavković, Begović, Popović, Dobrković, Bokan, Kopitović i Ratković.
***
ŽELJO I NJEGOVI DOLASCI
Sarajevski Željezničar bio je jedan od najpopularnijih klubova SFRJ. Momci koji su nosili dres prvoligaša s Grbavice bili su omiljeni širom zemlje, a neki od njih dio su kolektivnog sjećanja naroda sa ovih prostora, poput Josipa Škije Katalinskog, čiji je gol odveo Jugoslaviju na Mundijal u Njemačkoj, Envera Hadžiabdića, stamenog beka ili Ivice Osima, legendarnog fudbalera i selektora.
Sastav koji je stigao do polufinala Kupa UEFA (Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić, Baždarević, Mihajlović) u sezoni 1984/85. znala su mnoga djeca napamet.
Dolazak Željezničara u gradove Crne Gore, naročito primorja, šezdesetih i sedamdesetih, bio je kao dolazak bića sa druge planete. “Išli smo, mi djeca, iza Josipa Bukala i Hadžiabdića, od ‘Agave’ do Darovih topola kao hipnotisani, sjećam se da je trener Milan Ribar nešto bio ljut na slavnog Osima, a mi se čudili kako smije na njega da viče”, sjećao se Joco Radović.
Prvi je put “Željo” došao u Bar 6. februara 1964. godine. Nalazili su se na pripremama u Budvi i odigravali snage sa lokalnim rivalima. Sa Bokeljom su u Kotoru igrali 1:1, a Mornar, tada u Titogradskom podsavezu, visoko su porazili – 6:1. Bila je to generacija golmana Vasilija Ćika Radovića, Blagoja Bratića, Ivana Brzića, Ivice Osima, Edina Spreča, Josipa Zemka, Josipa Bukala, Draga Smailovića…
Tog se događaja odlično sjeća i Ćamil Paljević, višedecenijski navijač Mornara: “Bukal, kad je bio u trenerci, svi smo gledali u njega, bio je zvijezda, ali ništa fascinantno… Ali kad se skinuo u šorc, svi smo ostali zabezeknuti. Imao je mišiće na nogama kao bačve debele, a bio je jedan od najboljih centrarfora Jugoslavije ikad”.
“Anto je, valjda u šali, prije meča rekao Osimu da će mu slomiti cjevanicu ako mu bude probacivao loptu kroz noge i ako ga bude ponižavao driblinzima”, sjeća se Joco, sin Anta Radovića, koji je bio akter drugačije anegdote.
“Poslije prekida, legendarni Anto Radović, u pokušaju da presječe jednu neugodnu loptu, dao mi je sjajni autogol glavom koji je jedan od najlepših golova koje sam primio. Kada je Anto vidio da je lopta završila u rakljama, samo me pogledao. Ja sam mu prišao i rekao: ‘Čestitam, dao si ga kao profesionalac. Bolje ti, nego da mi je šutirao Smajlović’. Poslije toga je nastao opšti smijeh na terenu”, sjećao se Ruca Perović.
Trebalo je da prođe još šest godina da se tim sa Grbavice opet nađe pod Darovim topolama. Januara 1970. nalazio se na pripremama u Ulcinju. Po starom običaju, igrali su utakmice sa domaćim ekipama. Titogradsku Budućnost su savladali sa 3:0, bez šest prvotimaca (Katalinski, Bratić, Bukal, Sprečo, Hadžiabdić, Dragan Kojović), a potom i Lovćen sa istim rezultatom. Učestvovali su 20. i 21. januara na “Turniru Budućnosti”, i osvojili ga, uprkos činjenici da je zbog tuče sa igračima OFK Beograda (boravili na pripremama u Baru), trener Ribar za finale sa domaćinom promijenio pola tima. Petnaestak dana kasnije osvojili su i “Veležov turnir”.
“Pobjeda” je zabilježila jedino da su odigrane i utakmice u Kotoru i Baru, ali bez rezultata, ali se svi stariji Barani dobro sjećaju da je bio 9:1.
Toga je dana u Bar došla kompletna ekspedicija “Želje: Radović, Hrvat, Bećirspahić, Saračević, Hadžiabdić, Bratić, Jelušić, Osim, Bukal, Bajić, Mujkić, Selimović, Lazarević, Kadrić, Todorović, Katalinski, Šerbo, Sprečo, Janković, Bajić i Deraković.
Već po pripremnim rezultatima, vidjelo se da je u pitanju moćna ekipa, što se dokazalo i godinu i po kasnije. Željezničar je u sezoni 1971/72. osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Bila je to godina u kojoj su izabranici Milana Ribara sakupili 51 bod, ostavivši Crvenu zvezdu iza sebe. Titulu su osigurali u posljednjem kolu, kada su u gostima, na stadionu JNA, savladali Partizan 4:1.
***
Devedesete godine XX vijeka su donijele ratove balkanskih entiteta i kraj Jugoslavije, pa su pokidane veze između nekadašnjih prijatelja.
Prvi iz BiH koji su došli zvanično u Bar nakon krvavih dešavanja bili su upravo igrači Željezničara, 12. marta 2000. godine.
Mornar je tada bio u Južnoj regiji, a tim sa Grbavice lider na tabeli Prve lige Federacije BiH.
Inicijator ovog susreta bio je ing. Rade Miovčić, Sarajlija koji živi u Ulcinju. Njegovu zamisao u rekordno kratkom roku realizovali su predsjednik IO FK Mornar Dragan Nikezić i generalni sekretar Željezničara Nijaz Brković. Početni udarac na ovom meču izveo je Vasilije Ćiko Radović, nekadašnji istaknuti golman tima sa Grbavice i reprezentacije, tada rukovodilac Škole FSCG.
U sarajevskoj ekspediciji, koja je imala pedesetak članova, bio je i nekadašnji as kluba iz šampionskih dana, čovjek koji je i 1964. i 1970. bio u Baru – Josip Bukal, tada direktor omladinskog pogona kluba. Nijaz Brković i Dino Ćurbizović, trener koji je u odsustvu bolesnog šefa stručnog štaba Envera Hadžiabdića vodio tim, za pet dana boravka u Baru su, u brojnim nastupima preko talasa Radio Bara, isticali gostoprimstvo domaćina i pažnju kojom su bili obasuti.
Željezničar je u ovom susretu slavio minimalnu pobjedu (1:0), golom Lagumdžije, u 67. minutu. Za Mornar su nastupili Đurović, D. Nenezić, M. Nenezić, Kokoruš, Raspopović, Zejak, Nikolić, Vlahović, Drpljanin, Milanović, Nikezić (Dumezić, Marković, Mitrović, Bišević, Perović, Petrović, Femić, Lazović i Raičković), a za “Želju” Krušik, Biščević, Kurt, Lagumdžija, Alihodžić, Burek, Zubanović, Mekić, Vazda, Muharemović, Đerić, (Lošić, Garčević, Buljugić, Dženan, Muratović, Geca i Santos). Pored seniorskog tima, u Baru su boravili i pioniri Željezničara, koji su, u predigri glavnog meča, savladali vršnjake Mornara 2:1.
***
Posljednji meč koji su odigrali Mornar i Željezničar neće se, na žalost, pamtiti po lijepom. Pripremna utakmica na Zlatiboru, 8. jula 2022, naime, prekinuta je u 70. minutu.
Željezničar je bolje otvorio meč, desetak minuta kasnije prijetio je Mornar i pogodio stativu, a potom je bek Sarajlija Cocalić blokirao loptu koji su gotovo svi vidjeli u golu.
Drugo poluvrijeme donijelo je odmah i prekid. Novi igrač Mornara Milan Lola Smiljanić krenuo je da se fizički obračuna sa Galićem, nakon čega su se uključili u opštu gužvu svi igrači, uključujući i one koji su bili na klupi. Sudija je potom prekinuo meč na desetak minuta, a pošto su se strasti smirile barski tim je imao veliku šansu u 55. minutu. Sreća je bila saveznik Željezničara. Ubrzo je Mornar postigao i pogodak, no signaliziran je ofsajd.
Radi “eventualnosti” i varnica koje su počele ponovo da vrcaju između igrača dva tima, sudija je skratio meč i odsvirao kraj u 70. minutu, pri rezultatu 0:0.
Za Barane su počeli meč: Vukčević, Baošić, Kajević, Stevanović, Vukotić, Smiljanić, Kaluđerović, Poček, Ćetković, Grbić i Vujačić, a šansu su još dobili Lambulić, Sekulović i Cvijović.
