U čast najvećeg uspjeha barskog fudbala – osvajanja drugog mjesta “Mornara” u prvenstvu i plasmana u evropsku Ligu konferencija, na Bar Infu ćemo u narednih petnaestak dana objaviti niz zanimljivih tekstova, kojim ćemo čitaoce na nesvakidašnji način provesti kroz vijek trajanja kluba.
***
TRI PUTA GUBILI ZA ZELENIM STOLOM
Nikada se u istoriji Mornara nije desio takav niz incidenata koji su direktno uticali na prvenstvo kao u sezoni 1970/71.
A počelo je odlično – pobjedom nad Spužom u gostima 2:3, pa istovjetnim trijumfom nad Bokeljom kući, da bi potom uslijedio visoki poraz u Nikšiću od Čelika 5:2. U prva tri meča čak pet puta je strijelac bio Velizar Merdović. U naredne tri utkamice, dvije pobjede i jedan poraz, i onda – 22. oktobar 1970.
U susretu Mornar – Jedinstvo (Bijelo Polje) očekivala se laka pobjeda domaćeg tima pred oko hiljadu ljubitelja fudbala. Nastupili su u sastavu: Stojanović, Glendža, Petranović, Đinđinović, Vujanović, Begović, Mašanović, Đurišić, Vučković, Kostić, Merdović. Od prvog sudijskog zvižduka, Barani su počeli sa silovitim napadima, ali je već u 7. minutu centarfor gostiju Šulević protrčao kroz odbranu i zatresao mrežu Mornara. To nije zbunilo domaće fudbalere, pa su nastavili da opsjedaju protivnički gol. Pravo je čudo da se u tom periodu nisu radovali.
Ni početak drugog poluvremena nije bio drugačiji. Gosti su se uporno branili, ali je igra postala izuzetno gruba. Sudija Vukićević je potpuno opravdano zbog pogibeljnih startova isključio po jednog fudbalera obje ekipe. Iz redova Mornara Bidža Đinđinovića, a kod Jedinstva Ivezića. To, međutim, nije smirilo duhove. Naprotiv. Vođstvo puta Jedinstva je nekoliko puta ulazilo u teren, a to su činili i domaćini, psujući i dobacujući sudiji koji je sve više gubio konce.
U 65. minutu Mornar je konačno zatresao protivničku mrežu, ali je sudija poništio gol zbog navodnog prekršaja nad golmanom. Odmah zatim nova prilika, izveden je slobodni udarac, neko od igrača Mornara je zahvatio loptu i poslao u prazan gol. Sudija Vukićević je poništio i taj gol, iako je njegov pomoćnik dao znak da je regularan. To je bila kap koja je prelila čašu.
Nastala je prepirka, pa guranje između igrača i sudije. Uletjeli su u teren ponovo rukovodioci oba tima. U gužvi, neko je udario pesnicom sudiju i on je prekinuo utakmicu. Tu nije bio kraj, jer su u teren ušli gledaoci sa namjerom da kazne djelioca pravde. Ratoborne sugađane, rizikujući da i sami budu pretučeni, zaustavili su članovi uprave barskog tima.
U svlačionici “ljudi u crnom” nijesu bile voljni da daju izjave novinarima, ali je bilo onih koji su tvrdili da je sudiju, u stvari, udario neko od članova vođstva puta Jedinstva. Te izjave su ušle u zvanični Zapisnik, a Odjeljenje unutrašnjih u poslova u Baru pokrenulo je istragu o ovom slučaju i podnijelo prijave sudijama za prekršaje u Bijelom Polju i Baru.
Epilog istrage, na žalost, nije bio povoljan za Mornar. Utakmica je registrovana sa 3:0 za Jedinstvo, a teren suspendovan na četiri mjeseca, pa su Barani bili domaćini u Kotoru.
Da nevolja ne dolazi sama, pokazalo je naredno kolo u Tivtu. Arsenal je već u 15. minutu poveo sa 3:0. U 41. minutu Mikica Mašanović je grubo pokosio Vukovića, a u pomoć mu je pritrčao Vukazić. Nastala je opšta tuča, pa je sudija prekinuo utakmicu. I ona je registrovana 3:0 u korist Tivćana.
U posljednjem kolu sezone, zabilježen je novi, treći prekid meča, u meču sa pljevaljskim Rudarom. Kako piše u izvještaju sa utakmice, “igrač Mornara Dragišić je već u 22. minutu krajnje primitivnim gestovima izazivao gledaoce, a prije toga ga je sudija Faik Muzurović dva puta opomenuo i najzad mu pokazao put u svlačionicu. Dragišić nije htio da napusti teren, a u tome su mu pomagali Delibašić i Božović koji su vukli i gurali sudiju, pa je i njih isključio. Nakon toga je Đinđinović fizički napao djelioca pravde koji je prekinuo utakmicu”.
Kontrolor suđenja Dragiša Živković iz Titograda je potvrdio da je sudija bio u pravu, te da je gol Karla Zapušeka za Rudar, radi koga je i izbio incident, bio potpuno regularan. U Pljevljima su tog dana igrali Stojanović. Petranović, Glendža, Đinđinović, Vučinić, Ćalasan, Mašanović, Dragišić, Merdović, Delibašić i Božović.
Da stvar bude čudnija, prvenstvo u Crnogorskoj fudbalskoj ligi je bilo nakon toga završeno, ali se nije znalo ko je šampion. Naime, poslije svih odigranih kola prvi je bio Bokelj sa tri boda više od Rudara, koji je imao dvije utakmice pod znakom pitanja, a u kojima su mu trebale dvije pobjede, odnosno četiri boda (tek od 1994. za pobjedu se dodjeljuju tri umjesto dva boda, da bi se favorizovao napadački fudbal). Utakmicu sa Mornarom su dobili službeno 3:0, ali je “visio” drugi meč sa nikšićkim Čelikom, ranije poništen “zbog materijalne povrede pravila”. Takmičarska komisija FSCG je naložila da se igra nova utakmica, ali tako nije mislio Sekretarijat FSCG kao drugostepeni organ, koji je ukinuo odluku i meč registrovao kako je i završen na terenu – 2:0 za Nikšićane. Time je Bokelj postao prvak i prešao u viši rang.
Inače, kako to obično biva, posljednje kolo obilovalo je čudnim situacijama i neobičnim rezultatima. Tako meč u Tuzima između Dečića i Jedinstva nije odigran jer domaći “nisu obezbijedili normalne uslove za igru”, Spuž je dobio Kom sa nevjerovatnih 7:5, a na pet utakmica postignuto je čak 26 golova. Mornar je završio nesrećnu sezonu kao peti od 12 klubova.
***
BACILI ZMIJU NA GOLMANA
Krajem šezdesetih i u prvoj polovini sedamdesetih, nije bilo lako igrati ni u Crnogorskoj ligi, a kamoli u Titogradskom podsavezu. Bile su to, u pravom smislu riječi, “divlja” prvenstva.
Najčudniji incident se, po opštem mišljenju, ipak desio na meču Ibar – Mornar u Rožajama, 14. septembra 1971. Događaj je osvanuo u gotovo svim jugoslovenskim medijima, kao potvrda očajnih uslova za igru u najmanjoj republici.
Već u 3. minutu igrač Ibra Šutković je probao da savlada golmana Dragana Baku Stojanovića. Nije uspio. Ali zato jeste četiri minuta kasnije, iz slobodnog udarca sa 25 metara. U međuvremenu, igrači Mornara su preuzeli kontrolu nad mečom, gol je visio u vazduhu, a i mladi čuvar mreže se razbranio. I onda se desio incident.
Najpoznatiji novinar toga doba Boško Milošević ovako je sve opisao u prestižnoj “Politici”: “Bez presedana je ono što se dogodilo u prvom poluvremenu. Jedna grupa neobuzdanih navijača Ibra stalno je dobacivala golmanu Mornara Draganu Stojanoviću, koji je do tada uspešno branio. Pošto rečima nisu mogli da ga uznemire, gledaoci su u pomoć doneli — zmiju.
Jedan od njih je prišao mreži i šarku dugu oko pola metra bacio na golmana! Uplašeni golman je pošao sa gola, a otrovnica je počela da šeta po gol crti. Nekoliko fudbalera je pritrčalo i ubili su zmiju. Utakmica je zbog toga bila prekinuta.
Kako nam je rekao trener Mornara Danilo Delibašić, ovaj incident je najviše uplašio mladog golmana Stojanovića koji je neposredno posle toga primio gol sa 40 metara daljine. Trener kaže da mladi golman ni u kom slučaju ne bi primio gol da po njegovoj gol-crti pre toga nije šetala šarka”.
Stojanović je tada imao 17 godina, ali je bio prvi golman Mornara. Nakon što je vidio na šta su spremni domaći navijači, ništa više nije bilo isto. Nekoliko decenija kasnije, u razgovoru za “Nove barske novine”, istakao je da se jasno sjeća kompletnog događaja.
“Nije bilo šanse da mi više daju gol, i čega su se oni dosjetili! Samo su ruku provukli kroz mrežu – na starom stadionu ‘Ibra’, gledaoci su bili odmah iza – i spustili mi polumrtvu šarku za vrat. Još je bila krvava, na vratu mi je ostao trag od krvi. Naravno da sam se uplašio, dotrčao sam do sudije Marića i rekao mu da je u ovakvim uslovima nemoguće braniti, a on mi je samo rekao: ‘Momak, pusti da živi izađemo odavde’. Dobro pamtim svaku riječ njegovu. Stevo Glendža je zmiju dokrajčio nogom, a mi smo nastavili”, govorio je Dragan Baka Stojanović.
Vrlo brzo, kako je i rekao Delibašić, Dacić je u 25. minutu iz daljine savladao Stojanovića, koji nije ni pokušavao da stoji na crti. U 59. i 72. minutu pala su još dva gola, a “igra je bila izuzetno naelektrisana”, kako je pisao reporter “Pobjede” R. Hadžibegović.
U 74. minutu, igru je napustio centarfor Ibra Dacić, jer ga je trener zamijenio nakon vrlo grubog starta nad Danom Delibašićem, kad nastavak meča nije imao rezultatski smisao.
Na kraju je bilo 4:0, a Disciplinska komisija nije ničim reagovala na incident. Niti je stadion suspendovan, niti je ko od gledalaca kažnjen. Već za dvije nedjelje, Ibar je redovno igrao na svom terenu.
“Zanimljivo, kad sam prešao da branim za ‘Lovćen’, negdje tri godine kasnije, prepoznali su me navijači, čitav meč bacali neke konopčiće pored mene i vikali: ‘Zmija, zmija’”, sjeća se Stojanović.
***
NAJVEĆI PORAZ U PRVENSTVIMA
Iako nije vođena zvanična statistika, uvriježeno je mišljenje da je najveći poraz u prvenstvenim mečevima Mornar pretrpio od pljevaljskog Rudara u sezoni 1971/72. Devet golova su primili, nisu dali nijedan. Ta utakmica je i danas predmet mnogih kontroverzi i priča o namještenom rezultatu.
Ako je za utjehu, radilo se o posljednjem kolu prvenstva kad je za Mornar sve bilo riješeno, a uz to je predstavljao kraj mučnog niza loših rezultata u vremenu kad se ciljalo na najviši plasman.
Naime, na samo pet kola prije kraja, Barani su bili prvi, kao takvi najozbiljniji kandidat za ulazak u viši rang, i otišli 28. maja 1972. na susret s Grafičarem, ni ne pomišljajući na loš rezultat. I sastav je bio dobar: Stojanović, Glendža, Bokan I, Đurišić, Perović, Bokan II, Mašanović, Delibašić, Đinđinović, Merdović.
Međutim, poslije vodećeg gola domaćina već u 11. minutu, krenuli su Barani sa grubom i beskompomisnom igrom. Nisu birali sredstva da zaustave napade domaćih, a na svaki dosuđeni prekršaj burno su reagovali i nasrtali na sudiju Dragojevića iz Titograda. On je podijelio tri crvena kartona igračima Mornara – Đinđinoviću, Glendži i Delibašiću, a isključen je i igrač domaćih Bakočević. Merdović je u 42. minutu izjednačio rezultat, ali samo nakon četiri naredna minuta, nakon grubih grešaka odbrane, Grafičar je vodio 3:1. Nije pomogao ni ulazak Božovića umjesto Đurišića. Do kraja je zabilježen i autogol Banjevića u 68. minutu, te niz jakih udaraca sa distance Dana Delibašića, ali bez srećnog završetka.
Uslijedio je još neočekivaniji poraz, od Koma 2:3 kod kuće, 4. juna. Posljednji sa tabele očitao je pravu lekciju tada drugoplasiranom, “i u osnovnim elementima fudbalskog nadmetanja i u zalaganju i lijepom ponašanju”, kako je stajalo u izvještaju Luke Gojnića.
“Kada su igrači Mornara počeli da ‘muče’ loptu, I da je udaraju nasumice s rezonovanjem da će je valjda neko smjestiti u gol, Kom je preuzeo inicijativu i stavio do znanja da će skupo ‘prodati kožu’. A kada je u 38. minutu Dedić natrčao na jednu odbijenu loptu i smjestio je pod prečku, očekivalo se da će Mornar živnuti. To se obistinilo, ali ne u fudbalskom smislu. Igrači su počeli da jedan drugom dobacuju, da psuju, da igraju grubo i da prijete sudiji”, stoji u izvještaju “Pobjede”.
Drugo poluvrijeme je počelo s manjim zakašnjenjem jer sudije nijesu htjele da uđu na teren dok ne stigne milicija. Kada se očekivalo da će utakmica završiti sa 3:0, sudija je produžio utakmicu za četiri minuta i počela je mala drama. Igrači Koma su se zbili u svom šesnaestercu, a Mornar je po svaku cijenu nastojao da nadmoćnost kruniše golovima. To se dogodilo u 91. i 92. minutu, Merdović je bio egzekutor, ali za potpuni preokret nije bilo vremena. Sudija Martinović je odsvirao kraj utakmice, a igrači Mornara su ga, reklo bi se očekivano, salećali i gurkali, tvrdeći da treba još da se igra. Situaciju su raščistili organi reda, Kom je odnio bodove iz Bara. Kuriozitet meča je bio da su igrala po dva Božovića, Bokana i Dabanovića.
Psihički skrhani zbog olako proćerdane mogućnosti za uspjeh, igrači Mornara nisu ni otputovali u Bijelo Polje na naredni meč sa Jedinstvom. Izgubili su 3:0 pff. Do kraja sezone, igrali su doma sa Ivangradom 1:1, a ultima je bila meč sa Rudarom.
Toga dana, viđena je prava egzibicija igrača iz Pljevalja, u meču koji se i danas u kafanskim razgovorima pominje kao primjer “dogovorne ekonomije”. Rudaru je, naime, trebala pobjeda od osam i više razlike da zauzme drugu poziciju koja je pružala šansu da se u kvalifikacijama izbori mjesto u Drugoj saveznoj ligi. Pominje se i autobus, i mahanje vozača crvenom krpom kao znak za dogovor, ali to su priče koje odavno nikome ništa ne znače, i služe samo kao izvor anegdota. Uglavnom, bilo je 9:0.
Prvi gol Anđelića je postignut već u drugom minutu, nagovijestivši riješenost domaćina da naumljeno ostvari. Igra je protekla svih 90 minuta bez grubih prekršaja, reklo bi se da su Barani samo čekali da se završi.
Četiri puta upisao se u strijelce Savić, tri puta Anđelić, a po jednom Zapušek i Džuklan u 89. minutu. Kolika je bila dominacija Pljevljaka u odnosu na Barane, govore i ocjene: iako nije dao nijedan gol, Praščević je dobio 9, toliko i Savić, a svi ostali visokih 8. U Mornaru, golman Stojanović je dobio 5 (i još u prvom poluvremenu tražio zamjenu “zbog povrede”), njegova zamjena Mrdak 6, slijede Božović, 5, Petranović 4, Đurišić 6, Perović 5, Begović 4, Vujović 4, Ilinčić 5, Đinđinović 5, Delibašić 6, Merdović 6.
Mornar je završio tek na šestom mjestu u ligi koja je bila sve samo ne regularna. Po pisanju “Pobjede”, Disciplinski sud Crnogorske lige imao je više posla nego bilo koji drugi u jugoslovenskom fudbalu. Samo u dvije nedjelje juna 1972. doživotno su iz fudbala isključeni fudbaleri Brskova Savo Kruščić, Novak Lašić i Dragan Merdović, a onda i igrač Arsenala Frano Stjepčević.
