U čast najvećeg uspjeha barskog fudbala – osvajanja drugog mjesta “Mornara” u prvenstvu i plasmana u evropsku Ligu konferencija, na Bar Infu ćemo u narednih petnaestak dana objaviti niz zanimljivih tekstova, kojim ćemo čitaoce na nesvakidašnji način provesti kroz vijek trajanja kluba.
***
PRVENSTVENO KOLO KOJE JE POJELA VIJEST NA RADIJU
U posljednjem kolu jesenjeg dijela Crnogorske fudbalske lige, decembra 1973. odigrana je samo jedna utakmica. U Baru je domaćin Mornar izgubio od Gorštaka iz Kolašina 1:2. Ova utakmica, na zahtjev domaćina, odigrana je na Dan oslobođenja Bara, 24. novembra, uz prigodnu svečanost.
Sticajem čudnih okolnosti, bila je to i jedina utakmica kola, jer ostale nisu odigrane, tog 6. decembra.
Neke ekipe su se teškom mukom, po velikom nevremenu, probile do mjesta gdje je trebalo da se susretnu s protivnicima, ali od mečeva nije bilo ništa. Tako je Tekstilac iz Bijelog Polja doputovao na Cetinje, a Grafičar u Ivangrad gdje se trebao sastati sa Ibrom. Ekipe Petrovca, Zabjela, Orjena, Rudara i Jedinstva nisu ni kretale na put. Domaćini su ih čekali, ali se niko nije pojavio. I niko isprva nije znao zašto ih nema.
Nedoumicu je riješio Fudbalski savez Crne Gore.
Oni su medijima u dopisu objasnili kako je “neka vrsta obavijesti, u stvari pretpostavka da se zbog velikog nevremena susreti neće održati, emitovana u dva navrata na talasima Radio Titograda, pa je među crnogorskim ligašima napravila pometnju”.
Potencirali su da nijedan klub nije od takmičarskih organa dobio nikakvo obavještenje da se utakmice odlažu, niti je iko iz FSCG dao zvanično saopštenje Radio Titogradu o odlaganju susreta. Kako i zašto je spiker izgovorio to što je izgovorio u “Novostima dana”, niko nije znao.
Organi FSCG tražili su da se za pometnju nastalu oko neodigravanja utakmica krivac adekvatno kazni, iako, kako su isticali, “to ne isključuje odgovornost klubova koji nijesu igrali, jer propisi tačno predviđaju ko i kada može da odloži odigravanje utakmica”.
Od svega, međutim, nije bilo ništa. Sve je brzo prekrio veo zaborava, utakmice su igrane već narednog vikenda, a krivac koji je doturio spornu vijest spikeru i načinio pometnju širom Crne Gore nikad nije pronađen.
***
NAKON TUČE I SUSPENZIJE, ULAZAK IZ REPUBLIČKU LIGU
Četiri godine je Mornar igrao u srednjoj regiji (Titogradskom podsavezu), da bi u sezoni 1978/79. bio prekomandovan u južnu fudbalsku regiju (Kotorski podsavez). Srećom.
Na kraju regularnog toka sezone imao je isti broj bodova kao i Tara sa Cetinja, ali kako u Južnoj regiji prvaka nije odlučivala gol-razlika (gdje su Barani bili bolji), igrala se majstorica u Kotoru za ulazak u Republičku ligu. Utakmicu iz 30. jula 1979. u “gradu UNESCO-a” dugo su pamtili tamošnji žitelji, a već iz samog naslova u “Pobjedi” – “Šamar fudbalu” – može se naslutiti šta se zbivalo.
Igra je od početka bila vrlo prljava, i u takvoj situaciji sudija Stanišić iz Kotora, sa pomoćnicima Vukovićem i Grubačićem, imao je dosta posla, ali je držao konce u svojim rukama. Tokom utakmice bilo je grubih startova, udaranja bez lopte kad sudija ne vidi, provociranja – i jedna i druga ekipa koristile su čitav arsenal poteza naučenih da utiču na protivnika. Djelilac pravde je podijelio četiri žuta kartona, po dva na obje strane.
Međutim, u 86. minutu počinje “raspad sistema”. Sandro Petranović je započeo akciju, a Dragišić postigao gol. To je situaciju na terenu još više užarilo, pa je strijelac jedinog gola isključen već narednog minuta zbog nasrtaja na suparničkog igrača Banovića, sa kojim je u toku meča stalno dolazio u konflikt. “Minut kasnije”, piše “Pobjeda”, “dolazi do još većeg nereda i pravog skandala. Poslije grubog starta Baranina Zorana Stijepovića na Vujanovića, ovaj Cetinjanin je pojurio na napadača Mornara koji je bježao po terenu, a tada su poletjeli svi igrači i jednog i drugog tima u opštu tuču koja je trajala nekoliko minuta”. U metež su se uključili i gledaoci oba tima.
Sandro Petranović je taj meč, kao mlad igrač, počeo sa klupe. “Golman je deganžirao loptu ali sam ja skočio i pogodila me u glavu, prvi sam došao do nje i gurnuo je ka golu, na putu je pritukao Pero, pa je njemu pripisano. Oni su bili nervozni što gube, pa se zaletio Gośa Kosijer da bije našeg Zorana Ljuticu. Trčao je za njim pored rezervista, a Željko Vukić je skočio sa klupe i punom nogom ga udario u grudi, sav mu vazduh izbio. Na to je uletjela publika da se bije, nastao je haos”.
Intervencijom milicionera je uspostavljen red, a sudija Stanišić prekinuo utakmicu. Delegat utakmice Vladimir Popović iz Kotora u izvještaju je naveo vinovnike incidenta, posebno potencirajući “predstavnika kluba Mornar Mijovića” i zaključio da “prema onome što su pokazali i jedna i druga ekipa ne zaslužuju da predstavljaju južnu fudbalsku regiju u Prvenstvu Crne Gore”.
Prekinuta utakmica Mornar – Tara, okončana dva minuta prije regularnog kraja, registrovana je postignutim rezultatom, pa je tako tim iz Bara postao član Republičke fudbalske lige. Takmičarska komisija je ustanovila da je prekid nastao zbog opšte tuče igrača i jedne i druge ekipe, zatim rezervnih igrača i gledalaca, pa je većinom glasova odlučila da se Mornar proglasi pobjednikom, jer je krivica bila na obje strane.
Takmičarska komisija pokrenula je disciplinski postupak protiv fudbalskih klubova Mornar i Tara, Dragišić je kažnjen zabranom igranja od godinu dana, Stijepović sa šest utakmica neigranja, a Dragan Nikezić sa dvije. Kažnjeni su i Banović, Bigović i Vujanović iz Tare, i Mijović – član uprave Mornara.
Ulazak u Republičku ligu u ovom kontroverznom meču izborili su Dabović, Radović, Ljutica, Buntić, Vukčević. P. Petranović, Rastoder, Bogdanović, Dragišić, Nikezić, A. Petranović i Pekić.
***
DAN KAD SU BARANI RASTUŽILI ULCINJANE
Sezona 1979/80. bila je vjerovatno najuravnoteženija u istoriji Crnogorske lige. Kad se odigralo svih 26 kola, svi su skoro bili „uvo do uveta“. Prvi Lovćen sa 39 bodova, drugi Tekstilac sa 32, a onda je slijedio čitav niz timova sa po samo bod razlike – od trećeg Rudara sa 27 bodova do trinaestog Ulcinja sa 23.
Zeta i Mogren su osvojili 26, Iskra, Bokelj i Petrovac 25, Čelik, Jedinstvo i Mornar 24, Metalac i Ulcinj 23 boda, a posljednji je bio Ibar sa 21 bodom.
Mornar je čitavu sezonu igrao prilično loše, u uslovima koji nisu bili ni za kakav ozbiljan rad. Igralo se na Madžarici, na ograđenoj livadi, bez ikakvih prostorija, samo sa svlačionicom koja je bila uslov za igranje u Crnogorskoj ligi. Teren loš, neravan, bez trave, a jedina drenaža je bio kanal koji je odvajao teren od gledalaca.
Pred posljednje kolo vladala je prilična zbrka. Većina klubova je znala koje će mjesto zauzeti, gore-dolje pozicija ili dvije, ali je gorjelo pod nogama Metalcu i Ulcinju. Prvi su čekali Mornar na svom terenu, a drugi napadali trećeplasirani Rudar.
I u Titogradu i u Ulcinju vrebali su ishod mečeva ovih drugih.
A Mornar je tog 15. juna 1980. došao na meč oslabljen i indisponiran (Novaković, Radović, Vučković, Popović, Petranović, Andrijašević, Ljuljić, Bogdanović, Vujačić, Milanović, Petričević, Milošević, Stijepović), dok je domaći tim igrao borbeno na igralištu Tekstilca pred samo 50 gledalaca. Stvorili su mnogo prilika i iskoristili tri. Barani nisu pokazivali volju za nadmetanjem, čak i kada je bek Metalca Radovanović dobio crveni karton. Na kraju 3:0.
Metalac je nakon posljednjeg meča zbog visoke pobjede nad Mornarom imao gol razliku -12, a Ulcinj -14, tako da su komšije ispale skupa sa Rožajcima. Da je Mornar nekim slučajem pobijedio ili igrao neriješeno, Ulcinj bi ostao u ligi. Ovako… U fudbalskim krugovima Ulcinja dugo se pričalo da je ovaj meč unio „zlu krv“ među dva kluba.
Javna tajna je bila da je kolo neregularno, puno čudnih rezultata. I to se nije odnosilo samo na meč Metalca i Mornara. Naime, Čelik je visokom pobjedom protiv prežaljenog Ibra sa 5:0 obezbijedio prvo mjesto od tri tima sa istom gol diferencijom, Zeta je u gostima dobila Petrovac 2:4, a najveće iznenađenje predstavljala je visoka pobjeda upravo Ulcinja nad trećeplasiranim Rudarom 4:1. Ali, džabe je bilo, komšije iz Bara su (ne)očekivano izgubile od Metalca.
Ekipa Lovćena postala je novi član Druge lige.
U Metalcu ipak nakon ove pobjede nisu mogli da predahnu. Naime, čekalo se još jedno kolo Druge lige da se vidi hoće li OFK Titograd ispasti u Crnogorsku ligu, jer onda za Metalac ne bi bilo mjesta. I on bi se preselio u niži rang.
Srećom po njih, OFK Titograd je sačuvao drugoligaški status.
***
OSAM VUKOVIH GOLOVA ZA ISTORIJU
Vukašin Vuko Pekić ušao je u istoriju barskog fudbala ne samo kao brzonogi neuhvatljivi golgeter koga niko nije mogao da zaustavi, već zbog toga što je rekorder u broju golova na zvaničnoj utakmici seniora.
U anale je ušao meč protiv kotorske Bokeljke, u Kupu Južne regije, 1979/80, kada je postigao 8 golova u pobjedi 10:0. Tri gola glavom, pet nogom.
Gledaoci su bili u transu, a djeca načičkana iza mreže protivnika otvorenih su usta gledali u novog “heroja ulice, na jedan dan, na jedan sat” i smijali se gromko čuvaru mreže iz Kotora, koji je kukao da je vaterpolo golman i da su ga samo zamolili da brani na ovoj utakmici jer nisu imali koga.
„Nije nemoguće da je bio vaterpolo golman, jer ni dvije lopte nije uhvatio koje su išle u gol. Registracija nije bila problem – u petak se daju dvije slike, upiše se ljekarski i igraš već u neđelju. Ja nisam bio neki udarač, ali sam mu prvi gol dao iz daljine, a kasnije – što god sam pucao, ulazilo je u gol. Palo mi je na pamet, ako glavom pucam sa centra i to će ući. Ja sam dao 8 golova, jedan Đuka i jedan Demirovski. Bokeljka je bila ekipa HTP ‘Boka’ u kojoj su igrali oni koji nisu u prvih 20 u Bokelju“, govorio je Pekić u intervjuu Radio Baru.
Tu istu Bokeljku, Mornar je pobijedio u finalu Kupa Južne regije, u sezoni 1978/79. U utakmici gdje gosti nisu pokazali volju čak ni da „nabulaju“ loptu daleko od sopstvenog gola, dva je gola dao Đukić, a po jedan Pekić, Jelenić, Milić i Petranović, ukupno 6:0 (3:0).
