S obzirom da sam rođen i da sam odrastao u Dobroj Vodi, moja sjećanja su podijeljena na: sjećanja na život na selu, sjećanja na „urbani“ dio Bara, čiji je razvoj tek počinjao; i posebna sjećanja na plažu Veliki Pijesak i sve što se tokom ljeta tamo dešavalo.
Bez obzira na mojih 55 godina, i dalje se osjećam potpuno mladim i čudim se kako to pamtim ljude i događaje koji su se desili davno jer su, po meni, za „sjećanja“ zaduženi stari ljudi.
Dobro se sjećam da se još sedamdesetih i početkom osamdesetih u Dobroj Vodi oralo volovima, a da se pšenica na guvnima „vršala“ konjima. Dobra Voda je tih godina bila bogata raznim voćem i povrćem koje je uzgajala gotovo svaka porodica. Dobrovodsko vrelo je bilo veoma izdašno, vode za navodnjavanje je bilo u izobilju, pa su tako i proizvodi bili kvalitetni. Dobro se sjećam da smo svake godine brali šipkove, a naši roditelji su ih zajedno sa maslinovim uljem „zadarskim“ autobusom prevozili na splitsku pijacu. Svaki put kada bi otac odlazio u Split, maštao sam da idem sa njim, ali to tada nije bilo moguće. No, nije prošlo mnogo vremena, želju sam ispunio i to mnogo prije nego što je samostalno putovanje bilo uobičajeno za osnovnoškolce. Već u osmom razredu daleke 1983. samostalno sam posjetio ovaj grad.
Pored uobičajene poljoprivrede, moja porodica se prvenstveno bavila maslinarstvom i uljarstvom. Od pra pra predaka smo naslijedili mnogobrojne maslinjake. U đedovoj arhivi sam pronašao dokument koji govori da se naš predak Alko, koji je rođen 1718. godine u Dobroj Vodi, bavio maslinarstvom, dok je moj đed, prije više od 100 godina, sagradio „makinu“, mlin za preradu maslina i proizvodnju maslinovog ulja. Iako u ranom djetinjstvu nisam pokazavao veliko interesovanje za makinu i boravak u njoj, ona je bila neizbježna za našu familiju. Odrastanje u njoj je meni ulazilo pod kožu, i maslina i maslinovo ulje postajali su dio mojeg života. Već sa trinaest godina sam počeo ravnopravno sa radnicima da radim u našoj uljari i dobijam punu dnevnicu. Od zarađenog novca sam u sedmom razredu osnovne škole sebi kupio prvo biciklo. Uljara je imala poseban miris i posebnu dušu, bila je mnogo više od obične fabrike za proizvodnju maslinovog ulja, a posebnu vrijednost je imala zato što smo je naslijedili od đeda.
Iako je tokom mojeg odrastanja u Dobroj Vodi bilo puno djece, život na selu nije bio tako jednostavan, posebno ne nama koji smo još u ranom djetinjstvu željeli više od toga što pruža selo. Moja prva sjećanja za Bar su vezana za Staru raskrsnicu. Još kao dječak sam bio spreman na šišanje na ćelavo samo da me otac povede u grad. Na šišanje se išlo kod Stanke i Nikole Marđonovića, u salon koji se nalazio naspram današnje autobuske stanice. Marđonovići su bili bliski prijatelji moje familije, pa je odlazak kod njih bio poseban. Stanka se uvijek čudila kako sam ja mirno i fino dijete koje bez plakanja i histerisanja prihvata šišanje na ćelavo, ne znajući za moj dogovor sa ocem. U Staroj ambulanti je strina Halima imala zubnu ordinaciju pa je i to bilo mjesto gdje smo svraćali, iako se tada o zubima nije mnogo vodilo računa. Rampa na željezničkoj pruzi kod današnjeg „Cerova“ je za mene bila poseban doživljaj. Čekanje da prugom prođe sivi šinobus i da željezničar podigne rampu je za dječaka iz Dobre Vode bila atrakcija.
Kroz Dobru Vodu je u prošlosti prolazio jedini put kojim se iz Bara i drugih gradova moglo doći u Ulcinj. Veoma živ saobraćaj koji se odvijao njime, posebno u ljetnim mjesecima, Dobru Vodu je činio modernijim selom od ostalih na prostoru Mrkojevića. Uz put su bila dva restorana i jedna prodavnica. U Hanu Čarapića je bio restoran „Atina“, u koji me otac ponekad vodio na sok, što je za mene bio poseban doživljaj. Mnogo godina kasnije sam saznao da je taj restoran držao Ilija Milović – Ilija Grk, otac mog prijatelja Željka Milovića, što znači da je gotovo sigurno da smo se nas dvojica družili prije skoro pedeset godina, a da se kasnije do Gimnazije nismo poznavali. Drugi restoran je držao nadaleko poznati ugostitelj Omer Kalamperović, pamtim ga kao uglađenog gospodina. Na mjestu današnjeg restorana „Makina“ je bila prodavnica u kojoj je radio Vasko Drecun, tamo bi uvijek dobio sok „dvojni C“, ali uz to i neku Vaskovu šalu koje je zbijao gotovo sa svim mušterijama, pa i sa mojim ocem. Mnogobrojne anegdote su vezane i za prodavnicu Omera Đurovića, strica moje majke koji je jedan od nekoliko barskih taksista u poslijeratnom periodu.
Brzo je došlo vrijeme i za odazak u Gimnaziju. Za neke moje drugove ta promjena škole je bila izuzetno stresna. Nikako nisam prihvatao da sam ja među gradskom djecom tamo neki „seljak“ iz Dobre Vode. Kako bi danas moderno kvazipolitičkim rječnikom rekli, ja sam htio da budem „svoj na svome“ u gradu. To već nije bilo tako jednostavno, nije bilo lako „seljaku“ iz Dobre Vode da zauzme mjesto u društvu. Iz ove perspektive vrlo nepopularno, ali ponekad se sve to moralo zaslužiti i pesnicama, fer obračunima koje smo rješavali u parku iza Dvorca ili u borovima u blizini današnje Narodne kuhinje.
Moja želja za društvenim životom i raznim aktivnostima je bila veća od uobičajene za to vrijeme i moju generaciju. Sigurno je da sam bio aktivniji od mnogih koji su živjeli u centru grada i sve im bilo na raspolaganju. Tokom srednje škole sam trenirao karate, bio vrlo aktivan član Radio kluba Volujica, pohađao radio sekciju i išao na takmičenja, pohađao „Političku školu samoupravljača“, još u to vrijeme se popeo na sve okolne planine: Rumiju, Lisinj, Vrsutu i Sutorman. Nije bilo lako živjeti u Dobroj Vodi na dvanaest kilometara od grada, u vremenu kada roditeljima nije padalo na pamet da bilo gdje voze svoju djecu. I više nego dovoljno je bilo to da mi roditelji nisu branili i nisu sputavali moju želju da budem dio raznih klubova i aktivnosti.
Iako me tada, a može se reći ni sada, politika nije zanimala, zanimljivo je da sam tri godine zaredom završio istu, ali potpuno istu, „Političku školu samoupravljača“ i da kod kuće još uvijek čuvam tri diplome. Motiv za pohađanje škole nije bilo znanje o politici i samoupravljanju već sedmodnevne ekskurzije po bivšoj Jugoslaviji koje su organizovane nakon uspješno završene škole. Moja želja za putovanjem i druženjem sa mladima iz cijelog Bara je daleko prevazilazila dosadna predavanja o samoupravljanju. U jednoj od diploma mi čak piše da sam poljoprivrednik jer nisam mogao tri puta biti učenik potpuno iste škole.
Trenirati karate kod Mija Mandića je bilo mnogo više od običnog bavljenja sportom. Pokojni Mijo nam je bio kao roditelj, ne samo trener. Iako sam siguran da i sam nije bio posebno dobar đak, nas je tjerao da prije svega učimo, pa tek poslije toga treniramo. Odlazio je u Gimnaziju i pratio naše ocjene. Oni koji bi imali jedinice nisu smjeli dolaziti na trening sve dok ih ne bi popravili. Pored toga što se brinuo o našem učenju, vaspitavao nas je da se hrabro i pošteno borimo, kukavice u borbi su ga nervirale i nije ih volio. Mene je zvao „Libero Alkoni“ i danas me tako zovu prijatelji koji su dio tog vremena, posebno Saša Boltić, koji je svoj život posvetio borilačkim sportovima. Mijo bi mi na takmičenjima prije borbe dao instrukcije kako da se borim, a ja bih svaki put uradio onako kako sam ja zamislio. Nikada se nije ljutio na mene zbog toga, važno mu je bilo da nisam bježao od protivnika i da sam se srčano borio.
Ljubav prema karateu je bila toliko velika da sam pet puta nedjeljno išao na trening i nakon svakog se kući vraćao pješice dvanaest kilometara do Dobre Vode. Bila je to ozbiljna žrtva, ali nije bilo dileme i nije mi padalo na pamet da, sve dok nisam otišao na studije, odustanem od karatea. Na karate smo iz Dobre Vode išli moj kum Garo – Ismet Parazić i ja, dok su na košarku išli moj drugi kum Skender Peročević i Zaim Parazić; o njihovom požrtvovanju je u svojoj knjizi o košarci pisao Peđa Milović. Nije mi poznato da je neko prije, a i poslije nas, bio spreman da svako veče pješači po dvanaest kilometara da bi se aktivno bavio sportom. Zahvalan sam Miju Mandiću i prijateljima iz kluba za to lijepo vrijeme i godine. Mija čuvam u lijepim uspomenama.
Radio klub se nalazio u barakama iza Vatrogasne stanice. U vremenu kada nije bilo kompjutera, facebooka i instagrama, mogućnost komunikacije sa amaterima širom svijeta je za mene bila posebno interesantna. Ona mi je otvarala neku vrstu prozora u svijet jer mogućnosti za putovanje nije bilo. Rado sam odlazio u klub i od pokojnog Rajka Radulovića brzo naučio Morzeovu azbuku koja je omogućavala komunikaciju bukvalno sa cijelim svijetom. Ali, i tu nije bilo sve bez problema. U istoj baraci, u prostoriji naspram kluba, muzička grupa „Treći put“ imala je svoj prostor. Sančo Veljić i njegovi prijatelji su svakodnevno vježbali. Međutim, signal naših radio uređaja je bio jak i ometao je rad muzičkih uređaja grupe. Često smo rizikovali da dobijemo batine od njih, ali od rada nismo odustajali. Zapamtio sam da smo se najviše bojali Pera Purlije. Iako sam prestao da se bavim radioamaterizmom, i danas dobro znam Morzeovu azbuku i lako bih se i brzo vratio u formu.
Za gimnazijske dane me vežu veoma lijepe uspomene. Bilo je to lijepo i bezbrižno vrijeme kada smo, moje društvo i ja, školu doživljavali kao priliku za zabavu i druženje, a učenje je bilo na trećem mjestu. Uspješno smo završavali razred po razred ali se nije moglo reći da smo bili štreberi, a bilo je i tinejdžerskih nestašluka. Teško je bilo obuzdati energiju koju je svako od nas na svoj način nosio u sebi. Sjećam se da smo u trećem razredu Gimnazije, pokojni Bruno, Ramo i ja, pobjegli ni manje ni više nego u Split. Naš razredni, pokojni Luka Kažević, koji je bio izuzetno dobar i blag profesor je nešto kritikovao Bruna i Rama. Oni su napustili čas, a ja kao njihov dobar drug sam im se, iz solidarnosti, odmah pridružio. Otišli smo na barsko šetalište i na rijeci Željeznici pronašli splav koji su radnici koristili prilikom gradnje mosta. Otkačili smo ga i tako plutajući donijeli odluku da bježimo za Split.
Iako je u pitanju bilo bježanje iz škole, ja sam moju majku nagovorio da nam „pozajmi“ novac za autobuske karte do Splita. Osim ovih majčinih, para za putovanje nismo imali, pa je svako od kuće ponio što je imao, neko maslinovo ulje, neko šipkove, neko mandarine kako bi to u Splitu sve prodali i obezbijedili novac za provod i povratak kući. U Split smo stigli u dva poslije ponoći i odmah zauzeli najbolje mjesto na pijaci jer nismo znali da su sve tezge zakupljene. Na našu sreću, jedna baba se sjutradan sažalila na nas dječake i dozvolila nam da robu stavimo na dio njene tezge. Brzo smo sve prodali po „dampinškim cijenama“ koje su bile i do 20 odsto niže od ostalih. Od prodaje smo zaradili dosta novca i mogla je da počne zabava, koje u to vrijeme u Splitu nije nedostajalo.
Kada je došlo vrijeme za povratak kući, donijeli smo odluku da je najbolje da se vratimo preko Beograda. Voz je iz Splita po redu vožnje krenuo u četiri popodne, a u Beograd smo stigli narednog dana u 8 ujutro. S obzirom da smo u glavnom gradu Jugoslavije svi imali drugove i drugarice sa kojima smo prijateljstvo sklopili tokom ljeta na Velikom Pijesku, svako je zvao svoje društvo i brzo smo se razdvojili. Kada smo potrošili novac koji smo od prodaje zaradili u Splitu, našem putovanju je došao kraj i morali smo vozom nazad za Bar. Profesor Luka je bio toliko dobar čovjek da smo uspjeli da ga nagovorimo da nam opravda gotovo čitavu sedmicu odsustva iz škole. Ja sam se trudio da budem „dobar đak“, pa sam na naše putovanje u Split i Beograd ponio aktuelnu lektiru – neku od četiri knjige „Tihog Dona“. Uz put sam čitao i na stranicama knjige zapisivao imena gradova kroz koje smo prolazii. Vjerujem da i danas u biblioteci Gimnazije postoji ta knjiga sa ispisanim imenima gradova.
U vrijeme kada sam išao u Gimnaziju u Baru nije bilo mnogo kafića, a i nije bila praksa da kao danas učenici idu u njih, međutim, sjećam se nezgodne situacije za mene vezane za kafe „Prisli“. Moj kum, pokojni Sabrija Ramović je tada imao moped, popularni automatik od 50 kubika. Kako bih se kao dobar vozač motora pokazao pred našim drugaricama, ja sam motorom krenuo od Gimnazuje prema moru i kod policije sam htio da skrenem u Ulicu maršala Tita koja je tada bila dvosmjerna. Kako je brzina bila velika, a motor mali, pao sam i prosuo se po asfaltu. Na uglu je bio tada najpopularniji kafić „Prisli“. Misleći da sam se polomio, iz „Prislija“ su izletjeli gosti i potrčali ka meni da mi pomognu. Iako sa svih strana „odran“ od asfalta, brzo sam ustao i stojički podnosio bol. Kada su vidjeli da sam dobro i da mi ne treba pomoć, gosti su se polako vratili u kafić, a jedan od njih je mirnim glasom rekao: „Nisu tako brzi motori za ove puteve“, naravno ironično, aludirajući na moped koji sam vozio. I danas mi odzvanjaju te riječi i slatko se sebi smijem.
Barski bioskop je u to vrijeme, a i kasnije, bio popularno mjesto gdje su odlazili mladi. Iako sam živio u Dobroj Vodi, iako je bilo komplikovano nakon filma doći kući, koristio sam svaku priliku da odem u bioskop. Kasnije se moj kum Perica Karanikić u Domu kulture zaposlio kao kinooperater, odnosno puštao je filmove. Drugarstvo sa Pericom je predstavljalo privilegiju da se u bioskop uđe bez karte, a i da se film gleda kroz mali otvor iz kino kabine. U početku je Perica radio sa pokojnim Brankom Plamencom. Sjećam se da je bio izuzetno fin i staložen čovjek, te da je, bez obzira na godine, trpio naše nestašluke. Kasnije je Branko otišao u penziju, a mi se odomaćili kod Perice. Filmovi su imali po nekoliko „činova“, odnosno po nekoliko rolni koje je Perica montirao na dvije mašine. Možda iz nepažnje, a možda i namjerno, ponekad bi se ti činovi pomiješali ili skratili, što bi publika „nagradila“ zvižducima.
Kasnije se sve manje išlo u bioskop, pa se dešavalo da dođe po desetak gledalaca. Sjećam se da smo tada znali da primijenimo posebnu taktiku. Ja i još neko od drugova stanemo do ulice prema Domu zdravlja i kada bi vidjeli da neko dolazi u bioskop – zaustavili bi ga i „obavijestili“ da je projekcija otkazana jer nema dovoljno gledalaca i tako bi se potrudili da niko ne stigne do šaltera na kojem je radila gospođa Bosa Božović. Čim bi došlo vrijeme za početak filma, a gledalaca nije bilo, svi bi otišli kući, a Perica sa nama u grad.
Moj pokojni kum Zajo Ivačković je tokom ljeta radio u hotelu „Inex“. Jedne godine je i mene zaposlio, pa sam septembar i oktobar proveo kao „londinjer“,odnosno nosio sam gostima kofere od recepcije do sobe i obrnuto. U „Inexu“ nije bilo nimalo lako nositi kofere jer su bungalovi bili raspoređeni od Ratca do Sutomora. Radio sam dvije godine, i to kada bi se na Velikom Pijesku završila sezona, a u ovom hotelu je još uvijek trajala. To je bilo krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Prve godine je hotel bio pun stranaca i to Njemaca, Britanaca, Francuza i po malo Čeha i Rusa. Šef nam je bio Vojo Miranović koji nije bio strog, ali smo ga često nervirali mladalačkom neozbiljnošću prema poslu. Ja sam imao problem što sam uvijek bio nenaspavan, jer sam u toku ljeta uvijek kasno lijegao i gdje god bih sjeo na recepciji – ja bih zaspao. Vojo bi me tjerao da se sklonim sa recepcije i spavam na paketima iza zgrade koje smo bili uredili za odmor.
U kontekstu posla u „Inexu“ moram da pomenem jednu anegdotu. Na posao sam dolazio iz Dobre Vode, često nije bilo odgovarajućeg autobusa, a ponekad bi se desilo da nemam novca za autobus. Jedne večeri idem pješice od Dobre Vode ka „Inexu“ i uz put stopiram, ali mi niko ne staje. I nakon prepješačenih više od deset kilometara stižem na Črvanj i dalje stopiram, iako sam se primakao „Inexu“. Na Črvanju mi staje neko veliko američko auto, ja potrčim za njim i gledam na koju stranu da uđem jer vidim da je puno, učini mi se da je na lijevoj strani manje gužva i krenem tamo. Onako umoran, otvaram slučajno vozačeva vrata. A vozač je bio pokojni Dejo Đurašković. Okreće se prema meni i kaže: „A, đe ćeš jadan, oli da voziš?“ Ja još više zbunjen trčim na drugu stranu, a tamo se neka djevojka na prvom sjedištu sklanja malo u stranu da sjednem pored nje jer je auto već bio pun. Poslije toga sve je bilo odlično, samo je šteta što sam tako brzo morao da izađem.
Sljedeće godine su stranci prestali da dolaze u „Inex“, pa je hotel bio orijentisan na domaće goste i ekskurzije. Zapamtio sam ekskurziju Kožarske škole iz Bosne i Hercegovine, ne sjećam se iz kojeg grada. Ekskurzija je za nas momke bila posebna jer je od 128 đaka bilo 126 djevojaka i dva dječaka. Ja sam bio zadužen da svima pokažem gdje im je bungalov i soba. Lijepo se sjećam, popeo sam se na jednu žardinjeru i rekao: „Hajdete sada sve za mnom!“ To je bio najveći broj djevojaka koje su me ikad pratile. Dok su momci u Baru ukapirali da u „Inexu“ ima toliko djevojaka, mi smo se već bili snašli.
Šteta je da se ne sjetim i još jedne lijepe anegdote. Recepcioner M. je bio poznat kao jedan od jakih momaka. Međutim, njega je neki gost iz Srbije, koji takođe nije bio slabašan, iznervirao, opsovao ga i krenuo da izlazi. M. je uzeo pištolj iz sefa i trčao za gostom koji ga je uvrijedio. Moj pokojni kumara Zajo sve to gleda i onako sa strane kaže: „A, moj M, ti pucaj, to je pištolj nije nož, što trčiš za njim?“ Nakon toga je nastao smijeh i tenzije su pale, a M. je vratio pištolj u sef.
Najbolji dio moje mladosti sam proveo na Velikom Pijesku i za taj period me vežu posebno lijepa sjećanja. Ljeta koja je moja generacija provodila na Velikom Pijesku družeći se sa mladima iz cijele bivše Jugoslavije, a posebno vršnjacima iz Beograda su sigurno imala veliki uticaj za emancipaciju i uopšte razvoj omladine Mrkojevića, ali i Zaljeva, Čeluge, pa i Bara.
Ja sam imao sreću da imam šest godina starijeg brata koji je značajno uticao na moje vaspitanje i razvoj. I danas tvrdim da je on zaslužan što nikada u životu nisam zapalio cigaretu, što ne pijem alkohol, što sam se aktivno bavio sportom i mnoge druge pozitivne stvari. Brat je na mene imao mnogo veći uticaj od roditelja.
Nakon zemljotresa 1979. godine moj otac, koji je tada radio u „Centrojadanu“, dobio je šator za prvo sklonište, jer nam je kuća bila porušena. Kako su roditelji odmah nakon zemljotresa izgradili baraku, šator je bio slobodan. Brat je te 1979. godine, zajedno sa mnogim Mrkojevićima, na Velikom Pijesku, na plaži, postavio šator. Iako sam imao tek deset godina, prihvatio je da i ja sa njim spavam u šatoru, što je predstavljalo privilegiju posebno za moju generaciju. Tada počinje odrastanje na plaži zajedno sa mladima iz velikih gradova iz bivše Jugoslavije što je imalo pozitivan uticaj na nas. Mnoga prijateljstva koja su tada sklopljena i danas žive i nastavlja ih čak i druga generacija.
Šatori su bili raspoređeni po čitavoj plaži. Koliko se sjećam, istočno su bili Mrkojevići, po sredini Dobrovođani: Đurovići, Pavlovići, Salakovići i drugi, na zapadnoj strani mještani Zaljeva i slično. Nije bilo suncobrana već je svaka porodica od granja zelenike pravila „lad“ koji bi na plaži ostao cijelo ljeto. Tog ljeta ’79. na plaži nije bilo struje, okupljali smo se oko logorskih vatri i uz gitaru provodili noći. Ko je imao gitaru i znao nešto da odsvira na njoj, bio je posebna faca i nije imao nikakvih problema da nađe djevojku.
Kasnije su na livadi uz plažu prvu kafanu otvorila braća Dragan i Zoran Laković, a Albanci iz Makedonije su otvorili prvu poslastičarnicu „Plavi Jadran“, koja i danas, nakon više od 40 godina, u modernijoj formi egzistira i veoma uspješno radi. Sljedeće godine su Barani: Maćo, Mida i Crv (ako se dobro sjećam) donijeli narandžastu trafiku koja je bila preteča kasnije kultne „Šanse“. Veliki Pijesak je poslije zemljotresa ’79. bio divlja plaža sa kristalno čistom morskom vodom.
Godine su prolazile, mi smo ljeta provodili spavajući u šatorima, a stambeni objekti u okolini plaže su samo nicali i svakim danom ih je bilo sve više. Svakog ljeta se povećavao broj lokala, posebno kafea koji su otvarani uz plažu. Vrijeme se mijenjalo i nekontrolisanom izgradnjom objekata je nestajala i romantičnost nekada divlje plaže. Da ponovim, po meni je druženje sa mladima iz cijele bivše Jugoslavije, za moju generaciju, imalo izuzetno pozitivan uticaj. Naša generacija koja je zajedno sa svima živjela na plaži i uz plažu je mnogo otvorenija, tolerantnija i sa mnogo manje predrasuda za raziku od onih koji nisu imali priliku za takav život.
Sigurno bi se o životu na Velikom Pijesku u to vrijeme mogli napisati romani i to u više tomova, a ja ću se sjetiti samo nekih zanimljivosti. Naš prijatelj, koji na žalost više nije živ, bio je dobar drug sa aktuelnom pjevačicom Vesnom Vukelić – Vendi. On je tada vozio moped Tomos APN 4 i Vendi bi se često vozila sa njim. Bilo bi zanimljivo kako bi ona danas reagovala kada bi je podsjetili na našeg druga i „apeenca“. Mi smo drugu naravno zavidjeli. Na Veliki Pijesak su osamdesetih godina dolazili mnogi poznati muzičari, sportisti i druge poznate ličnosti tog vremena ali posebnost naše plaže bi učinila da svi oni budu opušteni, da ne budu zvijezde već obični, naši prijatelji.
Ja sam više od deset godina na plaži iznajmljivao sandoline. Taj posao mi nije predstavljao problem jer sam svakako cijelo ljeto provodio na plaži. To je bio izvanredan posao za momka u to vrijeme, zaradio bih nešto novca koji bi uveče sa društvom potrošio, a da ujutro nisam imao ni za burek. Srećom, bio je tu moj kum Dako koji je uvijek imao novca za sve nas, ne samo za sebe. Mnogo važnije od zarađivanja novca je bilo to što je iznajmljivanje sandolina bila odlična prilika za upoznavanje sa mladima i sklapanje prijateljstva. Sandoline su mogli da voze svi – i oni koji su imali novca i oni koji nisu imali, važno je bilo da smo se lijepo družili.
Ja sam na Veliki Pijesak prvi donio windsurf – dasku za jedrenje. Surfovanje je bio moj hobi kojem nisam mogao da odolim, nije se jedrilo samo kad nije bilo vjetra. Nije bilo vjetra i talasa koji bi me spriječili da izađem na more.
Sigurno se mnogi sjećaju pomračenja sunca iz ljeta 1999. godine. Bio je 11. avgust i prethodnih dana se mnogo pričalo o pomračenju i mnogi su ga se plašili. Govorilo se da će pored ostalog duvati olujni vjetar. Plaža je početkom avgusta bila prepuna turista, pa tako i jutra tog 11. avgusta. Kako se primicalo vrijeme pomračenja, plaža je počela naglo da se prazni, pa je u jednom trenutku bila sablasno prazna. Brat i ja nismo vjerovali u opasnost pomračenja, iako su se skoro svi zaključali u kućama.
Mi smo ostali na plaži, ja sam pripremio dasku za jedrenje očekujući najavljeni olujni vjetar. Na čitavoj plaži u špicu sezone bilo nas je samo petoro. U „Šansi“ je bio Maćo Vojvodić i njegov radnik iz Rumunije, ispred „XXL-a“ Slavko Petrović, moj brat i ja. Prosto je nevjerovatno zamisliti Veliki Pijesak početkom avgusta i samo nas petoro na plaži, to se sigurno prije nikada nije desilo, a vjerovatno se i neće desiti više nikada. Bio sam razočaran jer nije bilo olujnog vjetra za jedrenje. Napravio sam nekoliko fotografija i mislim da su one „istorijske“. Život na Velikom Pijesku je sigurno obilježio moju mladost, a vjerujem i mnogima iz moje generacije i sigurno je u našim sjećanjima ostavio neizbrisiv trag.
Moram se negdje zaustaviti sa pisanjem, pisao sam o hodnicima mojih lijepih sjećanja, sigurno je bilo i ružnih, ali sam se potrudio da ih što prije zaboravim i da ih lijepa nadvladaju. Nema lijepih sjećanja bez dobrih prijatelja. Mojih šest kumova (nažalost, danas nisu svi živi) su pravo bogatstvo i veliki izvor sjećanja. Moji prijatelji, uz moju porodicu, moje su bogatstvo i radost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
