KOTORSKI PLEMIĆ MARIJAN BOLICA O MRKOJEVIĆIMA
U IZVJEŠTAJU MLETAČKOJ REPUBLICI 1614. GODINE
Proces iseljevanja Mrkojevića na prostore pod vlašću Mletačke republike (Venecije) odvijao se tokom XV i XVI stoljeća i nastavio se, naročito, u prvoj polovini XVII vijeka. Slovensko i hrišćansko, pravoslavno, stanovništvo iz Mrkojevića, se dijelom, početkom i tokom XVII vijeka, iseljavalo u Istru (današnja Hrvatska).
Među iseljenim Mrkojevićima na područje Istre, početkom treće decenije XVII vijeka, bila je i jedna muslimanska porodica, koja se tamo, iz Mrkojevića, iselila jeseni 1622. godine, zajedno sa većom grupom migranata sa barskog područja, što kazuje da je tada u Mrkojevićima, sem većinskih pravoslavnih, bilo i pojedinih porodica koje su ispovijedale islamsku vjeru, odnosno bili muslimani.
U prvim decenijama XVII vijeka, Mrkojevići su, kao sastavni dio Skadarskog sandžaka Osmanskog carstva, bili slovensko pleme i teritorijalna zajednica, i to dominantno, ubjedljivo, ali vjerovatno ne i u potpunosti, Hrišćani, pravoslavne vjeroispovijesti. Imena mrkojevićkih prvaka iz 1614. godine bila su slovenska i hrišćanska. To govori i o tome da Osmanlije koje su znatno ranije uspostavile i imale vlast nad Barom i Ulcinjom i, time, naravno, i logično i nad plemenom Mrkojevići, nijesu sprovodile nasilnu islamizaciju nad, recimo, Mrkojevićima (kao ni nad ostalim podvlasnim stanovništvom, sem u jednom poznatom slučaju, što je jedini u nauci poznati primjer na cijeloj teritoriji današnje Crne Gore, ali to nije bio slučaj iz Mrkojevića i primijenjen prema njima), već je slovensko stanovništvo sa prostora Mrkojevića, moglo, po pravilu, slobodno ispovijedati svoju pravoslavnu vjeru i ostati u svojoj autohtonoj etničkoj i religijskoj pripadnosti, vlastitim običajima, tradiciji, jeziku, kulturi, načinu življenja. I istorijski proces prelaska Mrkojevića na islam bio je, u suštini, dobrovoljnog, a ne prisilnog karaktera, uslovljen brojnim istorijskim okolnostima.
Inače, turske vlasti i na prostoru širom ondašnje Crne Gore (ranije Zete – Donje i Gornje, u smislu državne organizacije i prostora), a koje su zauzele i osvojile, tokom i posebno krajem XV vijeka, i docnije, nijesu, po pravilu, i primarno, vršile nasilnu islamizaciju zatečenog, postojećeg stanovništva na prostorima Crne Gore, na kojima su uspostavile suverenu vlast. Proces islamizacije stanovništva u Crnoj Gori, nakon uspostave i učvršćivanja vlasti osmanske imperije, na najvećem dijelu njenog područja, a koji se odvijao i vjekovima trajao, imao je, primarno, druge načine, motive, sredstva, namjere, svrhu, ciljeve, razloge, uzročnike, ali dominantno nije bio praćen fizičkim nasiljem i prisilom da se mora izvršiti promjena vjere.
O tome, kada je konkretno riječ o Mrkojevićima, govori i izvještaj kotorskog plemića (patricija, nobila) Marijana Bolice o Skadarskom sandžakatu i njegov opis iz 1614. godine, podnesen organima vlasti u Veneciji. Prema Boličinom izvještaju (onoj verziji koju je 1880. godine objavio Šime Ljubić), Mikulići (selo, tada sastavni dio plemena Mrkojevića) su imali 25 kuća i oni su „mogli opremiti 60 boraca, a seoski prvak je bio Luka Matušov“. „Mjesto Gradojevići sa 50 domova i 130 odraslih muškaraca vodio je Đuro Markov. Naselje Poda pod rukovođenjem Pera Vukova obuhvatalo je 30 kuća i 80 zrelih ljudi. Mrkojevićka Dobra Voda brojala je 40 porodica sa 100 odraslih muških glava i sa starješinom Radom Đuroševim. Selo Ravanj od 25 domova i 54 potencijalna borca priznavalo je za administratora Đura Stjepčeva. Seoce Kunji od 20 kuća i 46 odraslih muškaraca vodio je Skuki Đurov. Najveće mrkojevićko stanište Marojevići sjedinjavalo je čak 260 domova sa 1000 ljudi sposobnih za oružje; tu je starješina bio Marko Nikov“. Zanimljiva je primjedba kotorskog patricija Marijana Bolice da su Mrkojevići još tada, slično Paštrovićima, uživali u Veneciji povlastice. Selo Gorana Dima Lukina imalo je samo 20 kuća i 45 odraslih muškaraca.
U daljem tekstu, u monografiji o gradu Baru, prof. dr Bogumil Hrabak, govori o Mrkojevićima, neposredno vezano za izvještaj Marijana Bolice iz 1614. godine i to sljedeće: „Pored verzije Boličinog opisa (Skadarskog sandžakata – nap. N.A.) objavljenog još 1880. godine postoje i neke druge. Jednu koju je prepisao Jovan Tomić, sadrži razlike upravo kada je riječ o Baru“ .
Konkretno, što se odnosi na sela u Mrkojevićima i na njihove lokalne prvake, prema drugoj veziji Boličinog izvještaja (iz 1614), a koju je prepisao srpski istoričar prof. Jovan N. Tomić , u odnosu na objavljenju verziju Boličinog izvještaja od strane Šime Ljubića (1880) uočavaju su neke bitne razlike. Naime, ovaj srpski akademik donosi različita imena seoskih prvaka, odnosno, starješina sela u Mrkojevićima. Prema Tomiću, 1614. godine Bolica je imenovao sljedeća sela i njegove starješine u plemenu Mrkojevićima i to: u selu Mikulićima tada je mjesni starješina bio Perica Andrijin; u Gradojevićima Vuko Brajkov, a na Podima Pero Nikličev.
Seoske prvake (odnosno lokalne, mjesne knezove) za Mrkojeviće, pored navedenih, u daljem opisu, nobil Marijano Bolica, ako je suditi prema Tomićevom prepisu (rađenom na osnovu prepisa iz 1699. godine Boličinog izvještaja iz 1614. godine), imenuje, kako slijedi: „U Mrkojevićkom mjestu Dobra Voda starješina je bio tada Stijepo Kaćun Perović; u selu Ravnju Dabo Pentov; u Komini Pero Markišin, u Mrkojevićima Vule Dabov, u Gorani Pero Nikolin“ .
Elem, ako je suditi na osnovu izvještaja kotorskog plemića Marijana Bolice iz 1614. godine, na temelju, u istoriografiji, objavljene njegove dvije varijante, od strane različitih autora i vršeći komparaciju istih (odnosno, prepisa njegovog izvještaja organima vlasti u Mletačkoj republici – Veneciji), po našem mišljenju, proizilazi da je pleme Mrkojevići (Mrkovići) u barskom području (1614. godine), slovenske etničke strukture, odnosno pripadnosti, što govori onomastika, antroponimi, patronimi, kao i toponomastika, i da su tada, Mrkojevići (Mrkovići), iako su su se nalazili u sastavu Skadarskog sandžakata Osmanskog carstva, dominantno ispovijedali hrišćansku (pravoslavnu) konfesiju.
