ETNOGRAF ANDRIJA JOVIĆEVIĆ O BARSKOM STANOVNIŠTVU U KNJIZI “CRNOGORSKO PRIMORJE I KRAJINA”, OBJAVLJENOJ 1922. GODINE – 7. DIO
U studiji pod naslovom „Crnogorsko primorje i Krajina“, koja je 1922. objavljena u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademija nauka, odnosno, Srpskog etnografskog zbornika i to pod uredništvom prof. dr akademika Jovana Cvijića, rektora beogradskog Univerziteta, a u okviru edicije „Naselja i poreklo stanovništva“, Andrija Jovićević piše, oslanjajući se na narodno predanje (koje je često nepouzdano i teško u nauci provjeljivo i potvrđeno, ali je ipak sekundarni istorijski izvor u nedostatku primarnih izvora) o Mrkojevićima i drugim stanovnicima Bara nakon pada Bara pod vlast osmanske vlasti i situaciji na tom području, navedenog istorijskog perioda i Bara pod mletačkom vladavinom.
U tom smislu Andrija Jovićević bilježi na stranicama 24, 25 i 26 pomenute knjige sljedeće:
Mrkovići su ponajviše stradali od gusara. Dobrovođani su onda živjeli gore pri Lisinju, i nijesu se smjeli stalno naseliti dole, jer su gusari bili za njih velika opasnost. Kad su gusari jedanput prolazili kroz Duške (u Kunjama), jave se nekom Aliji Vučkovu i narede mu, da im spremi bulu, da je pri povratku vode. Alija zapadne u busiju i pri po- vratku ih napadne, baš kad su vodili u ropstvo čuvenu Maricu Duškovu. Alija ubije jednog gusara, a ostali pobjegnu. U potjeri ubije drugoga na Počivalu, trećega u maslinama ispod sela, a četvrtoga na kraju mora. Mjesto, gdje je prvog ubio, i danas se zove Crna Mogila.
Po mrkovićkom predanju, „Latini” su držali ove krajeve za 50 godina. Pod tim imenom podrazumijevaju se Mlečići. Uspomena Mrkovića na Mlečiće iz onog doba puna je gorčine, pa ih i danas mrze.
Predanje veli da su „Latini” bili naseljeni sredinom Mrkovića od mora do Kameničkog Mosta i da su zauzimali najljepši dio zemljišta. Tvrđava u Svaču, koji Mrkovići zovu Šas, bila je u njihovim rukama, a možda i Bar i Ulcinj. Turci su, pošto su oteli Skadar, uzaludno napadali na Svač, jer su ih „Latini” odbijali. Mlečići su se sve više silili, i Mrkovićima, koji se bjehu jako namnožili i kojima bješe tijesno pri Rumiji, gledahu mrsko na nezvana susjeda, pa ga se željahu osloboditi.
Mrkovići mnogo pričaju o nekoj Milici Rađenovoj, koja je bila od Bogića iz Mikulića. Po njihovom uvjeravanju, Milica je bila veoma ugledna žena, i Mrkovići su joj se pokoravali, kao svom glavaru. Milica je bila pametna i dobra, uz to od najuglednije porodice, pa je kod plemenika zadobila ljubav, poštovanje i poslušnost. Na smrti ona zavješta, da je sahrane kod Sv. Petke u Dabezićima. I kad su je nosili niza Stupicu iz Mikulića, sva se pratnja, koja je bila mnogobrojna, zakiti zelenim granama i zapjeva: „Krste nose, Boga nose, Gospodi pomiluj!” Od pjevanja se razlijegala gora i planina, i kad „Latini” čuše i vidješe to, pomisliše, da će ih Mrkovići napadnuti, pa napustiše kuće i utekoše. Mrkovići su to i htjeli, pa ih potjeraše i gonili su ih sve do Svrzigaća.
Drugo predanje kaže, da je onda bio knez u Mrkovićima Ivan Rađen, silan i glasit čovjek, kojemu se vlast protezala na daleko. Na Bijeloj Skali, kuda se prelazi iz Krajine u Bar, držao je stražu i tu imao svoju kamenicu, u koju je svaki putnik morao ostaviti po jednu „aspru” na ime arača. Brdo Rađen potsjeća na ime njegovo. On je imao sestru Stoju, koja je bila vidovita i nije se htjela udati. Pred smrt ostavila je bratu amanet, da je ukopaju pred crkvom sv. Ilije i da na njen grob iskupi svu svoju knežinu. Kad su Mlečići vidjeli Mrkoviće kod crkve sv. Ilije, prepadnu se, jer pomisliše, da će ih napasti, i utekoše u Svač.
Treće predanje veli: Muslići su se negda zvali Rakovići, a Barjaktarovići – Skorovići, i oba su bratstva živjela u Mikulićima, visoko pod Rumijom. U Rakovića je onda bila neka djevojka, imenom Sšanilica, koja se udade za nekog Skorovića i s njime izrodi osam sinova. Na smrti ostavi amanet sinovima, da je ukopaju pred sv. Ilijom i kad budu na Skakalima, u Stupici, da zapjevaju: „Gospođo pomiluj!” Od ovog su se Mlečići uplašili i utekli.
Ova predanja potvrđuju da je pitanje progonstva Mlečića bilo pitanje života i časti za Mrkoviće. No Mlečiće nije istisla sila mrkovićka, nego su napustili Mrkoviće zato što su bili stiješnjeni s drugih strana. Njih su onda napadali Zećani; narodni su ustanci bili česti, a Turci su napali Svač, da ga osvoje. I Mlečići su onda, htjeli ne htjeli, morali napustiti polja i otvorena mjesta, i zbiti se u gradove radi lakše odbrane. Zato su Mlečići napustili Mrkovsko polje i odstupili k Svaču.
Mrkovići mnogo pričaju o svom junaštvu, kad su Turci osvajali Svač. O tome postoje razne priče. Jedni kazuju: Turci su za tri godine napadali Svač i nijesu ga mogli osvojiti, jer je grad bio zaštićen bedemima i jezerom. Kad su Turci pošljedni put napali na Svač, Svač, pozovu u pomoć Mrkoviće, koji se rado odazovu ovome, jer su mrzjeli „Latine”. Pri napadaju Mrkovići zađu Mlečićima iza leđa preko Brivske Gore, pa kad Turci napadnu a Mlečići ih odbiju, i izađu iz grada u pogjeru za njima, Mrkovići iznenada jurnu i na otvorena vrata uđu u grad i osvoje ga. Mrkovići su tim učinili Turcima toliku uslugu, da su im Turci, u znak najvećeg vojničkog odlikovanja, dali bijeli barjak, tj. barjak bez „lišana” (biljega). Po predanju, Mrkovići su do tada imali mrki barjak, po kome su, po uvjeravanju jednih, i dobili ime. Bijeli je barjak u to doba imao samo Skadar; za to je ovo odlikovanje bilo veoma cijenjeno. Mrkovići su se jako ponosili svojim barjakom, a još više time, što to odlikovanje nije imalo nijedno pleme. Ponos je podizao duh kod Mrko- vića, te su mnogo polagali na čast i dostojanstvo svoje i svog barjaka. U boju na Svaču pominje se kao barjaktar Brajim Bilić, inače, po mrkovićkom predanju, čuven junak. Neki kažu, da se zvao Dabo i da je bio sin čuvene Stanilice. Ovo zadnje predanje je starije i vjerovatnije.
Kad su Mrkovići dobili ovaj barjak, zatražili su od skadarskog paše dozvolu, da mogu ići u Skadar o pazarnom danu, kada ih sunce grije ostrag, a tako i otići iz Skadra, kada ih opet grije ostrag. A to će reći: da idu na pazar naveče pazarnog dana, a da se vraćaju s pazara sutradan izjutra po pazarnom danu. Njima je to s obzirom na njihove usluge, dozvoljeno. Prema ovom potraživanju Mrkovića izgleda, da se na skadarski pazar nije smjelo doći naveče pazarnog dana, niti prenoćiti, pa se povratiti po pazar pazarnom danu.
Kad su Turci osvojili Bar, u gradu je bilo 40 pravoslavnih i rimokatoličkih crkava. Turci su ih skoro sve pretvorili u svoje kuće, a samo su dvije ponajveće pretvorili u džamije nazvavši ih imenima sultana, za doba kojih je Bar osvojen – sultana Selima i sultana Murata. Po osvojenju Bara, Turci su u gradu ostavili nešto Zejbeka, da čuvaju i brane grad, a u Ulcinju ostave Arbance, koji pristaše uz vojsku kao dobrovoljci. Turci su tada u Baru razorili biskupiju. Bar je, po predanju mještana, uzet sa strane mora; odsječeni od mora, biskup u društvu s mletačkim trgovcima i nekim plemićima uteku iz Bara u Livare i Šestane. Biskup je umro u Livarima, gdje je i sahranjen.
(Nastavlja se)
