Jedan od najpoznatijih barskih i crnogorskih slikara, čuven po gotovo svetačkim “freskastim” likovima žena, koje je izlagao širom svijeta, višedecenijski prosvjetni radnik i direktor OŠ “Mrkojevići” Muharem Muratović, gostovao je u petak, 6. avgusta, u 30. emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara.
Govorio je o svojim najranijim spoznajnim iskustvima, djetinjstvu, srednjoškolskim danima, o vremenu kad je kao dugokosi buntovni nastavnik krčio slobodu izražavanja i ponašanja u uparloženom crnogorskom sistemu školovanja, ali i o velikim vrućinama šezdesetih, kad je “pucala zemlja, a spavalo se i između maslina, na ležaju od paprati i kadulje, i lancunu iz majčine škrinje”.
“Prvo čega se u životu sjećam, a što pamtim radi prvog straha i osjećaja nestajanja, jeste jedan odbljesak slomljene flaše na međi. Ja sam na njoj vidio neke dugine boje, kako se razlažu i presijavaju, a kada sam se približio i pokušao da ih nađem, nestale su. Naravno, poslije mnogo godina sam shvatio da je to bilo neko debelo staklo, kroz koje je sunce prelamalo svjetlost, ali sam tada bio uplašen misterijom nestanka te ljepote.
Nije bilo puno djece u komšiluku, pa sam najčešće sam istraživao, pokretala me sopstvena energija samoće. Kao dijete, vazda sam volio nešto da razvalim, interesovalo me je što je to unutra, ta tajna na koji način radi. Kad bi se kupilo nešto novo u kući, prvo je bilo da mi se kaže kako slijede žestoke kazne ako to razvalim. Po selu su bile stare međe i vazda bi ljudi nešto zaboravljali ili bi im propadalo kroz kamenje, pa sam to istraživao. Jednom sam pronašao lijepu crvenu metalnu kuglu. Srećom, imao sam intuitivni strah od nepoznatog, jer je bila kompaktna, nisam mogao da je ošarafim, pa sam zvao komšiju koji me je odmah sklonio i rekao da je riječ o italijanskoj bombi iz rata. U Mrkojevićima je mnogo djece stradalo od bombi, ja nisam zahvaljujući intuiciji”, govorio je Muratović.
Po njegovim riječima, nije bio mirno dijete, već “vazda u pokretu”: “U blizini je bio potok, na desetak metara od kuće i oko njega puno gline, u selima oko Bara je zovemo ‘gnjila’, i od te gnjile sam pravio prve vajarske oblike u hladu masline. Taj potok je imao šum, prirodnu muziku koja je bila božanstvana. U proljeće smo lovili rakove i otkrivali praiskonsku magiju, prateći nastanak i razvoj života u vodi. Išao sam svaki dan da gledam i pratim kako od crne sluzave tačke nastaje mala lijepa žaba koja krekeće kao rani vjesnik proljeća”.
Neobuzdani stvaralački poriv znao je da donese i dosta neprilika.
“Otac je donio novi šporet sa Pristana, bila je zima, imao sam neku prehladu i 2, 3 dana nisam išao u školu, bilo je dosadno. Ona bijela površina poklopca šporeta me mamila, pa sam uzeo vodene bojice i cijelog ga oslikao. Onda sam krenuo i sa prednje strane, neko cvijeće. Majka je u međuvremenu pozvala komšinicu na kafu da joj se pohvali kako ima novi šporet. Kad je došla, to je bio šok. Spasio sam se nakratko jer nismo bili sami, ali sam po odlasku komšinice ipak bio fino kažnjen iako sam bio bolestan”.
U petom razredu otišao je na duzen – slavlje u susjedni zaselak. Taj je događaj dobro zapamtio.
“Tamo je bio neki seoski svirač violine, koji je znao nekoliko taktova, i na čiju muziku se cijelu noć igralo. Kad je bila pauza, odložio je instrument i ja sam prišao, pod onom svjetlošću lampe zagledivao… Kakvo čudo, kakva ljepota! Pokušao sam da je dodirnem, bio sam potpuno opsjednut njome. Reći roditeljima da ti kupe violinu tada je bio jeres. Prošlo je ljeto, pa zima, i ja sam počeo da se raspitujem sa mojim ujakom koji je bio majstor – kako napraviti violinu. Rekao mi je da treba orahovo drvo, ja sam ga nabavio, odrezao šegom i lagano dan za danom, čitavo ljeto, dubio. I napravio je, našao neke žice, načinio mehanizam za zatezanje. Problem je bilo gudalo, a ujak mi je rekao da se ono pravi od konjskoga repa. Ujak je imao bijeloga konja sa najljepšim repom, pa ja sam jedno popodne, kad su svi odmarali, krenuo makazama da odrežem snop dlaka. Uhvatio sam, odrezao, a onda se konj ritnuo i razvalio mi rame, poremetio ga tako da i danas osjećam tegobe. Srećom, promašio je glavu, inače bi moja duša odavno bila gore. Naravno, roditeljima nisam smio priznati što se dogodilo, nego sam kazao da sam žestoko pao. Imao sam, dakle, dlake od repa, pa sam od drenjinog pruta napravio i gudalo. Violina je bila gotova. Kad sam nakon osmog razreda pošao u Nikšić da predam za Pedagošku školu, vratio sam se, a violine nema. Neko je ukrao. Bio sam toliko nesrećan da sam zamalo odložio školovanje”.
Zima i ljeto su, svako na svoj način, imali posebne čari u Mrkojevićima.
“Zima, hladne kuće, moralo se stalno ložiti, a onda bi zaspali da bi se rano ujutro probudili i onako promrzli gledali po staklu najljepšu magiju nastajanja šara ledenih kristala inja. A ljeti, ta mrkovska potkrovlja… Mrkojevići su znali staviti džam – komad stakla između crijepova na krov, nekih 20 x 20 cm. Kroz to staklo je svjetlost koncentrisano padala kao snop. Znali smo da se skroz razgolitimo i prolazimo kroz taj snop kao kroz topli vodopad. Kad smo u četvrtom razredu srednje učili optiku i Ajnštajna, ja sam rekao kako već znam da je svjetlost materijalne prirode i da sam to osjetio u potkrovlju dodirujući je, na šta je profesor upisao peticu i rekao da je završio sa mnom.
No, najveća magija je bila kad od malenih jajašaca dobijete najljepše platno koje može da postoji. Ono što se dešavalo u Kini hiljadama godina zbivalo se i u Mrkojevićima – gajila se svilena buba. Jajašca su morala da se razvijaju na temperaturi ljudskog tijela, nosile su ih, umotane u čistu prokuvanu pamučnu krpu, mlade đevojke među grudima. Na tavanu se od grana pravio splet u koji su stavljali ta mala tek izlegla jajšca i donosili list murve da jede larva. A kad bi to počelo, cijelo veče se mogao čuti taj najljepši hipnotički zvuk grickanja lista. Ležiš, a u tišini se čuje samo to”.
Kako je Muharemov otac radio na Pristanu, majka je vodila domaćinstvo, a djeca često zamjenjivala oca u raboti.
“Radili smo sve u bašti, sijanje, oko žita… Ali, tu se rađala ta prva magija, ta prva veza sa tlom. Znali smo, kao i sva djeca, da zvijeramo okolo i gledamo u nebo kako bi se izvukli od rabote, a majka bi rekla: ‘Crno ti nebo, sagni se dolje, gore nemaš ništa’. Njive su bile kao velika bogata umjetnička slika, ograđene međom, sva paleta boja… Procvjetalo cvijeće, zlatna sazrela pšenica, zeleni mladi kukuruz, ljubičasta kadulja svuda okolo. U vrijeme otkupa Mrkojevići su znali da donose prava brda kadulje u centar na Pečurice. Svuda je bilo, od Pelinkovića do Dobre Vode i padina Lisinja. Naša porodica je imala šumu sa 9000 kvadrata kadulje. Prve lijepe cipele u sedmom razredu moja sestra je kupila berući kadulju”.
Ljudi su u Muharemovom djetinjstvu, kazao je, jako pazili na životinje, one su bila desna ruka: “Domaćin je morao od većih životinja imati volove za oranje, pa konje ili najčešće magare za nošenje tereta. Magare je najplemenitija životinja za koju znam, dobra, specifične pameti, mnogo trpi i ćuti, ali kad hoće ona svoje učini. Kao djeca smo znali da udarimo psa ili magare, a onda je majka nas – koliko je dobila životinja, toliko smo dobili i mi”
Muharemov otac je radio na Pristanu, dolje je i boravio čitave nedjelje sa ostalim radnicima, pa je kao dječak koji treba da krene u školu kao nagradu dobio boravak kod oca, na klapetama, i izlet u Stari Bar.
“Poneđeljkom ujutro je FAP-ov teretnjak vozio radnike iz Mrkojevića na posao u Luku, prije dolaska ‘Pomgrada’. Radio je na klapetama, što je kao morski šleper koji se otvara na dnu. Malim bagerom su kopali i išli iza Volujice, pa bacali kamenje da se formiraju gatovi luke. Tu se spavalo, kuvalo i jelo, prvi put sam na klapetama vidio krevet na sprat. Na Pristanu je bila jedna poslastičarna pored plaže, ispred nje me ostavljao dok traje radno vrijeme da plivam i igram se, a kod žene koja je radila uplaćivao neku malu svotu para koliko mogu da potrošim taj dan, najčešće na bozu i limunadu. Jedno veče smo zbog jakog juga morali barkama da se povučemo na obalu, bilo je baš nezgodno. Tu sam ostao petnaestak dana pred polazak u školu”.
A škola je bila u objektu iz 1885, jedna od prvih u Knjaževini Crnoj Gori
“Bila je neka čudna jesen, kišovita, stajali smo u hodniku i učitelj Nikola Tomović nas je prestrojavao, đe će ko da bude. Ušao sam u učionicu i vidio na zidovima slike proljeća, potoke, cvijeće, okačene po zidu, Ukipio sam se i sav ušao u to, ushićen, na šta me je učitelj ‘častio’ jednom dobrom čvrgom i riječima: ‘Nećemo valjda tebe čekati da počnemo’. To mi je ostao kao vrlo ružan utisak za početak školovanja. A na stolu je bio prut od rakite, i kad bismo dobijali njime po rukama mirisao je, savijao se, elastičan, od tog su žbunja Mrkojevići pravili košare. I danas, kad prođem pored rakite i osjetim taj miris, sjetim se batina kojih je bilo šezdesetih u obrazovnom sistemu.
U trećem razredu sam prvi put dobio nagradu na školskom takmičenju za sliku. Bilo je to za ‘Laste odlaze’, dok ih jedan vrabac gleda, kao neko opraštanje. U starijim razredima sam dobijao priznanja za literarne sastave, a sa upisom Srednje pedagoške je krenula druga priča, likovnost i književnost su bili u prvom planu. Bio sam kod prof. Mirke Kilibarde, Novakove supruge, odličan i iz geometrije. Radio sam sve one hipotenuze, katete, presjeke, uglove… u bojama, bila je oduševljena, potpuni novitet. Eleonora Mijušković je predavala psihologiju i logiku. Ja sam na pismenima iz logike pisao i za sebe i za druga iz klupe. I usred jednog takvog, kaže ona meni: ‘Muhareme, ostavila sam otvorena vrata od učionice, zatvori ih’. Ja ustanem, a ona mirnim glasom dodaje: ‘Sa spoljne strane’”.
Prvo “osvajanje slobode” desilo mu se 1966, u trećem razredu srednje škole, koja je trajala šest godina – četiri osnovne i dvije sa usmjerenjem za budući posao.
“Dok je prolazio učionicom, nacrtao sam siluetu profesora književnosti na klupi. Uslijedila je kazna, kao odličan učenik sam dobio slabu ocjenu. Približavao se kraj godine, on nije htio da me pita, pa sam bez ičijeg znanja otišao na velikom odmoru kod direktora. U to vrijeme đaci i direktor nisu imali kontakata, on je bio kao polubožanstvo. Zaustavlja me sekretarica, pita đe ću, ja kažem, ona ne da, ali je direktor čuo moj glas kroz odškrinuta vrata i rekao da me pusti. Ja mu u kancelariji objasnim da hoću da odgovaram pred komisijom, ali da u njoj budu on, moja razredna i nastavnik. Možeš misliti, ja postavljam uslove… Njemu je to bilo simpatično i pristao je. Znao sam ja mentalni sklop mog profesora, znao sam da će pitati najteže – ‘Gospodu Glambajeve’, pa sam se spremao u biblioteci, čitajući kritike i sve oglede o ovom djelu. Pred komisijom, očekivano, ‘Gospoda Glembajevi’… Kad sam došao do onog dijela đe izjednačavam strasti ubistva, strasti čovjeka, prirode i kulminaciju, skoči prof. Nikčević da čestita: ‘Ovo bi na i Zagrebačkom sveučilištu bila devetka, izlišno je dalje da postavljamo pitanja’. Nisam dobio peticu, jer nakon jedinice to nije moglo, ali sam završio razred sa četvorkom”.
Kad se vratio u Mrkojeviće 1973. godine, nakon što je “prošao malo svijeta”, odlučio je da bude likovni pedagog u školi. Međutim…
“Imao sam dugu kosu, što je stvaralo problem. Zakazana je sjednica Nastavničkog vijeća zbog moje kose, jer se od predavača očekivalo da izgleda po propisu službe. Ja sam na sjednici rekao da sam mislio kako će oni da pričaju šta ko ima u glavi, a ne na glavi. I izašao sa sjednice, što je za to vrijeme bio priličan šok i drskost. Ne znam kako je tekao dalje sastanak, ali me nije niko poslije dirao.
Uvijek je bilo na ovim prostorima – ko napravi neki individualan uspjeh, uvijek će ga neko pljuvati. Eto, 1974. sam slao radove đaka na međunarodni likovni konkurs – ništa, 1975 – opet ništa, a onda sam 1976. upalio svoju krntiju fiću, dao pola plate za gorivo i pošao u Dubrovnik da odatle pošaljem đačke radove na konkurs u Indiji. Opet ništa, niko se ne javlja, međutim, nakon 2, 3 mjeseca prijateljica iz Zagreba mi javlja pismom da su radovi mojih đaka dobili zlatnu i srebrnu medalju, da je bila u Nju Delhiju, da su više puta na svečanosti prozivali mene kao mentora i đecu da uzmemo priznanja. Bio sam šokiran. Tih dana sam sišao do Bara da čekam feribot i pričao nekim ljudima što me snašlo. Jedan čovjek koga nisam poznavao me je prekinuo i rekao kako je to nemoguće i pitao me na osnovu čega pričam, nisam znao da je on iz Službe. Pokazao sam mu pismo iz Zagreba, da vidi da ne lažem. Prošle su dvije nedjelje od tada… Došao sam na posao, a u jednoj pepeljari stoji zlatna, u drugoj srebrna medalja, i pored njih pet plaketa. Indijska ambasada je, kazali su, obavijestila SIZ prosvjete u Baru da smo dobili nagrade, i da u Nju Delhi o trošku država treba da idemo dva učenika i ja, ali sigurno pošta u Pečuricama nije radila pa nisu mogli doturiti tu poruku. Ironičan sam, naravno. Mora da je neko pomislio da nije reprezentativno da nastavnik i dva đaka iz seoske škole predstavljaju grad i republiku u dalekoj Indiji. To je, inače, bio prvi put da je RTV Titograd došla u školu u Mrkojeviće, naš dobri Lale Jovanović je napravio prilog”.
Muharem Muratović ne krije da je čitav život zaljubljen u zavičaj, svoje Mrkojeviće, o čemu dovoljno govori i činjenica da je mogao stvarati u ateljima Pariza ili Čikaga, a on se odlučio za trošnu baraku nedaleko od škole u kojoj je radio.
“Mrkojevići su vrlo radni ljudi, pošteni, njima je svih ovih vjekova život najveća vrijednost, a sve ostalo je iza. Platili su veliku cijenu tokom Kandijskog rata, kada je skoro svo muško nastradalo, pa su ostala djeca, a majke i babe su vodile glavnu riječ. To je taj matrijarhat koji i danas traje.
Svako parče zemlje u Mrkovskom polju je nekad bilo uzorano. Bila je to savršena samouprava, odgovornost prema drugome. Postojao je tačan red za vodu, znalo se ko kad natapa, kad ko vrše da mu se pomaže konjima. Mrkojevići nikad nisu vjerovali državi, nikad nisu vjerovali u sistem. Prađed, đed, otac, ja, moje dijete… svi smo živjeli u nekoliko država. Kakav onda možete imati odnos prema njima osim vrlo mudar – vodi svoj posao, pusti državu. Ali su uvijek bili više nego korektni prema njoj. U Mrkojeviće je bila sramota da dođe neko za naplatu poreza, to se regulisalo bez pitanja. Ili milicajac da dođe… ta kuća je bila vazda pod sumnjom zašto je uopšte došao.
Nigdje nema heterogenog stanovništa kao u Mrkojevićima. Toliko crkava i džamija. Sve je prošlo, i Mleci i Otomanska imperija, jedna, druga, treća zemlja, ali su sve pregurali. I opstali. Snaga je bila u jedinstvu i mudrosti. Pazite, znalo se često desiti da jedan brat primi islam, drugi ne, da bi opstali. Za Mrkojeviće je, tvrdim, vjera uvijek bila iza života, nije mogla da ih zavede”, jasan je Muratović.
Kako kaže, oduvijek je osjećao slikarstvo, jer se neko, “naprosto svako rodi za nešto, meni je ovo moje sudbina i prati me čitavog života”.
“Moj brat od strica je odličan kuvar, majstor kuhinje. Živio je u Londonu, posjetio sam ga, a on je kuvao samo gostima iz visoke klase u diplomatskom restoranu. Morao sam čekati četiri dana provjeru pasoša kako bih mogao doći kod njega, i to ne u restoran nego u njegove prostorije. Iz kancelarije se vidio restoran kroz staklo, a on mi je rekao da ću brzo da ugledam ženu koju će da upozna svijet, jer je rođena za to. Ja sam bio sumnjičav, jer se sa nekim ljudima pojavila žena u kojoj nije bilo ni 40 kila, mršava, suva… Ja se nasmijah, đe ovu da upozna svijet. On me samo pogleda i malo s visine reče da mogu da mislim što hoću, a da on zna što priča i da zapamtim njeno ime – Margaret Thatcher”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara slikar Muharem Muratović.
