U susret promociji monografije „Pola vijeka stvaralaštva Muharema Muratovića“, autora Radomira Petrića i Sabrije Vulića na Barskom ljetopisu, gosti Milana Vujovića bili su Muharem Muratović i Radomir Petrić.
RB/BI: Rašo, bila je jedna predpremijera, ili kako se to već kaže, predpromocija ove monografije u Mrkojevićima, za interni krug ljudi. Kakvi su utisci bili tada?
Petrić: Kako to Amerikanci kažu „Friends and family“ prezentacija, odnosno promocija, upravo u zavičaju, da ne bismo nekako umanjili ovaj premijerni izlazak pred javnost, večeras na Barskom ljetopisu u sklopu bARS-a. Ovom prilikom zahvaljujem selektoru bARS-a Željku Miloviću što nas je uvrstio u program. Željko promoviše maksimalno barske stvaraoce i barsku umjetnost i kulturu, one ljude i stvaraoce koji često i nisu, da kažem, na glavnoj sceni. Dakle, da ne bismo, na bilo koji način umanjili značaj glavne promocije, ovo u Mrkojevićima što je bilo priređeno, bilo je prijateljsko druženje i upoznavanje sa knjigom, odnosno sa prvom verzijom knjige, jer je u međuvremenu ona doživjela nekoliko sitnih, ali za oko bitnih promjena o kojima će večeras biti priče. Takođe bih iskoristio ovu priliku da pomenem sve učesnike ovoga projekta koji su, na ovaj ili onaj način, utkali sebe u ovu knjigu, onako kako je Muharem utkao tkaninu u svoje radove i to je zabilježeno na koricama monografije. Izdavač knjige je Savjet muslimanskog naroda Crne Gore, zahvaljujući pregalaštvu Sabrije Vulića koji se zaista potrudio da u tom, uslovno rečeno, logističkom dijelu odradi maksimalno svoj dio posla. Fotografije su djelo Ćazima Petovića, našeg uglednog fotografa, koji je vrhunski odradio svoj posao, mislim da će to i vidjeti svako ko uzme monografiju u ruke. Kompjutersku obradu fotografija potpisuje Damir Lekić, a grafičku pripremu i štampanje Mensur-Meša Taljanović, kojem se posebno zahvaljujem, momak izuzetnog nerva i osjećaja za rad sa ljudima koji nemaju iskustva u ovakvim projektima. Moram da istaknem da je i Sabriji i meni ovo bila prva monografija koju smo radili. Sabrija je imao iskustva sa monografijom gospodina Hodžića iz Rožaja, ali opet da kažem, to nije bilo uređivanje, koliko rešavanje logistike. Administraciju je potpisala Ivanka Leković, a projekat „Pola vijeka stvaralaštva Muharema Muratovića“ realizovan je uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore, kojem se takođe zahvaljujem na podršci i samoj činjenici da su prepoznali značaj ovog jubileja i Muharemovog stvaralaštva za kulturu ne samo Mrkojevića i Bara, već i države Crne Gore. Ako se vratimo tridesetak godina unazad, slike Muharema Muratovića su sredinom osamdesetih godina krasile galerije i privatne kolekcije eminentnih ličnosti Beograda, tadašnje kulturne scene Jugoslavije… Kako sam rekao na prvom predstavljanju, onom zavičajnom – ovo nije knjiga koju je zaslužio Muharem Muratović. Ta knjiga mora da bude mnogo veća i da bude prevedena na još jedan jezik, ali je polazna osnova za tu knjigu koju zaslužuje.
RB/BI: Muhareme, znači li ovo da je tvoje stvaralaštvo došlo do zenita i sad više ono nula dies sine linea ne važi za tebe, dobio si monografiju, ovjekovječeno je za sva vremena tvoje stvaralaštvo, ili tek sad počinje dokazivanje?
Muratović: Malo su čudni ti osjećaji, ne mogu baš da ih izrazim kako treba. Prvo zahvalnost, jer najteže je biti, kako se ono kaže, prorok u svom gradu, ljudi su to prihvatili i dušom i srcem. Odatle sve počinje – od svojih korijena, od svojih roditelja, od svojeg zavičaja. To je bio moj metod, najteži, koji sam odabrao. Znamo za one koji su pošli i slikali, umjetnici, naučnici, nažalost sa ovih prostora, napolje, gdje su se dokazali i postigli ogromne rezultate. Mi smo ih eto, toliko uvažili da ih sahranimo u zavičajima. Možda i nije mjesto sada, ali moram da kažem, da li je prijatno ili neprijatno, ali jedan moj prijatelj koji je dolazio prošle godine, a svjedok mi je i moj dragi prijatelj Slobodan Bobo Slovinić, htio je da posjeti grob Dada Đurića. Šta se desilo? Pošli su autom, ali nisu mogli da priđu od drače, trave, i da vide taj njegov poslednji spomenik koji mi podižemo. Šta da kažem, mislim da je suvišan svaki komentar. Ovo što je sad napravljeno, to je potvrda nekih stvari, ali nikad ne možete do kraja neke stvari primijetiti. Možda ima Mrkojevića koji me tek sad upoznaju, a čitav život smo proveli zajedno. Jedan moj Mrkojević veli: „Ajde, bogati, pa ti si radio čudo!“ Ja kažem – ti to tek sad saznaješ, a on mi odgovara: „Znaš li ti ono, đavo je crkao čekajući drenjine da sazru.“ Pazite, ovo je upravo tako, treba sačekati nešto baš da sazri. Dopuniću, o tom opažanju, o toj našoj svakodnevnoj percepcij: Ide jedan naš kolega iz Pečurica u penziju, a proveli smo obojica četrdeset godina u prosvjeti. Ja mu kažem: Od ovog platoa, kojim si išao toliko godina i ulazio u školu, kaži mi koliko ima stepenica, za svaku ću ti dati novca koliko tražiš? Stao je, kaže: Ne znam. Zamislite, četrdeset godina gazite te stepenice i ne znate koliko ste ih pregazili. Možda je to isto sa mnom, ja sam gazio to vrijeme, trošio, ali ne znam koliko sam već potrošio toga svega.
RB/BI: Ali mi je drago što za tebe ne važi da ti je dosadno u penziji. Kako čovjeku može biti dosadno u ovom životu koji tako kratko traje, to nikad nisam uspio da odgonetnem?
Muratović: Prvo, ja nemam taj osjećaj da nisam radno angažovan. U tome je problem, ja žalim ljude koji dođu do tog trenutka, jer nastaje jedan takav lom, da oni poslije ne znaju šta će sa tim vremenom koje im je preostalo. Ostao sam u radnoj kondiciji, pokretu, ništa se nije promijenilo, osim što sam se oslobodio, jer dok sam bio u toj nekoj administrativnoj ulozi…
RB/BI: Sad radiš apsolutno ono što voliš.
Muratović: I dalje sam prisutan, pratim neke stvari, srijećem ljude, to je najvažnije. Nisam prekidao te kontakte, uvijek sam bio iskren u nekakvim možda i sudovima prema ljudima. U razgovorima, uvijek sam volio da ljudima kažem nešto što nije dobro, da nisu u pravu u nekim stvarima. To jedno vrijeme koje smo prošli u tim nekim društvenim i političkim previranjima, čini mi se da sam previše nekako to lako skuvao i prešao. I sve te nesreće, budalaštine, tako da kažem, potpuno slobodno, možda će mi neko zamjeriti, ali kroz ono što smo prošli je možda zastiđe jednog društva, no, to je balkanski sindrom. Na nesreću, to se dan-danas dešava. Uvijek gomila ljudi koja gleda unazad, to je najgora stvar, to društvo će se uvijek saplitati i tu nema spasa. Nema spasa. Ja sam prije govorio, mnogi su književnici, ljudi od pera i uma, govorili o tom našem kolektivnom mentalnom sklopu. Baš je to jedna nesreća, ja često kažem da su Frojd ili Jung živi, imali bi još nekoliko tomova o tom našem kolektivnom mentalnom sklopu, tom čudu. Nažalost, moram reći, to što je lijepo kod ljudi, ponekad je veoma lažno. Egoizam, nebriga za neko kolektivno dobro, dovoljno je da vidite kulturu ili misli nekog pojedinca, kad pođete na parking i pogledate kako ostavlja auto. Ja stalno pričam, nekad dosadi, kako u nekim gradovima koje sam posjetio u Evropi, da se čovjek vraća da pomjeri auto dvadesetak santimetara, razmišlja o drugome. U tome je naš najveći problem, nikad ne razmišljamo o drugome, nego egoistički: da ja parkiram auto, da sjednem, da se dobro najedem, da imam dobru apanažu, a ostalo – kako bude. Poslije mene potop. Da. Svakako, nadam se da će mladi ljudi, a treba imati vjeru u budućnost, učiniti da se makar malo nešto mijenja. Mada, što kažu Englezi, treba sedam generacija da bi cilindar dobro stajao na nečijoj glavi, sigurno da će trebati još mnogo, mnogo vremena i generacija.
RB/BI: To je, Rašo, ta priča kad razgovaram sa Muharemom za Radio, ja ga pitam za šljive, on odgovara za neko drugo voće, ali razgovor teče. Još samo jednu stvar za kraj. Ti si počeo razgovor, ti ćeš ga i završiti. Šta večeras možemo da očekujemo? Pokazao si mi jedno poglavlje, pjesme, možda i da nam ukratko kažeš o strukturi knjige, prije nego što završimo razgovor.
Petrić: Jedno od meni velikih iznenađenja u pripremi ove monografije bila je pojava Muharemovih pjesama, nastalih prije četrdeset i više godina. Žao mi je, uz ogradu da ja zaista nisam stručnjak za književnost i pogotovo za poeziju, ovdje u ovom studiju su makar dva kompetentnija čovjeka za poeziju od mene, ali…
RB/BI: Ali za „Fotografiju sa osmrtnice“ velikog Vita Nikolića nema većeg eksperta od tebe…
Petrić: Dakle, te Muharemove pjesme svojom lirikom, svojom senzibilnošću bile su u najpozitivnijem mogućem smislu te riječi, šok za mene. Takođe i za Sabriju, koji je znao Muharema kao slikara i čovjeka koji je uložio sebe, sto deset posto, u školu za koju se potrudio da, ako mi je dozvoljeno to da kažem, od jedne seoske škole sa zapuštenim i imidžom i mobilijarom, napravi jednu modernu ustanovu koju je tadašnji ministar prosvete, akademik Backović, nazvao pokaznim primjerom za sve goste koji dolaze u Crnu Goru, da vide kako izgleda jedna škola u ruralnom području. E, iz tog imidža Muharema Muratovića dolazimo do jednog poete, vrlo senzibilne ruke, što bi se reklo. Ne znam da li će biti prilike da neka od tih pjesama bude pročitana večeras…
RB/BI: U svakom slučaju, ova će biti pročitana:
Ne, odavde me ne možete protjerati
Ni strahom, ni bolom
Ni mržnjom, ni lažima
Ni hladnom sumnjom, ni toplim riječima
Ni molbama, ni suzama
Ni vatrom, ni ledom
Ni ljubavlju
Ni obećanjima
Ni bićem ni mačem
Ni zmijama otrovnicama.
Ostajem sam u kamenu misli bez
Vrata i prozora.
Sedamdeset osma godina, prije ravno četrdeset i četiri godine, je li?
Petrić: Jeste. Mislim da je ovo najljepša moguća ilustracija tog Muharemovog senzibiliteta, ljudskog i umjetničkog, tog njegovog habitusa koji je iskazivao i koji će tek da iskazuje kistom. Još samo o strukturi monografije: knjigu otvara taj sjajni esej, moram da istaknem tu riječ, Slobodana Slovinića „Genius Loci“, nakon toga slijede osvrti iz pera eminentnih likovnih kritičara ondašnje Jugoslavije i današnje Crne Gore o Muharemovom stvaralaštvu. Tu su Muharemove pjesme, tu je i Muharemov osvrt na ovih 50 godina, kako je to nazvano „U prvom licu jednine“, u kojem je na sebi svojstven način predstavio taj umjetnički put. Tu su takođe i faksimili objavljenih intervjua i tekstova o Muharemovom stvaralaštvu u domaćoj i regionalnoj štampi za ovih pedeset godina, biografija koja je, mislim, posložena tako da je i Muharemu izvadila neke, ovako, detalje koje je zaboravio. I tu je 110 reprodukcija njegovih najistaknutijih radova, s tim što će, ja se nadam, u sledećoj knjizi, monografiji, koja će biti dopunjeno izdanje ove koja je sada pred nama, biti i reprodukcije nekih djela koja svojim kvalitetom zaista zaslužuju da budu između ove dvije korice, a sticajem okolnosti ovoga puta nisu bile dostupne jer je ipak riječ o privatnim kolekcijama. Tu je, kada su u pitanju određeni kolekcionari, potrebno čak i pregovarati da bi se dobila dozvola da budu objavljene.
RB/BI: Momci, hvala vam na ovom razgovoru. Mnogo sreće večeras. Očekujem spektakl, makar kada je književni segment Barskog ljetopisa u pitanju, jer, ipak je ovo književna priča, bez obzira što je povod slikarsko umijeće našeg Muharema. Očekujem da Barski ljetopis uzleti večeras, ali vidjećemo…
