Šeki Musić je pisac, putopisac, osnivač NVO „Umjetnost bez granica” u Baru, prvog Crnogorskog društva za kulturu u Švedskoj, jedan od osnivača Refestikon festivala u Bijelom Polju, svjetski putnik, kosmopolita i promoter, ne samo kulture i umjetnosti, već i prijateljstva i povezivanja ljudi širom meridijana.

Povodom deset godina postojanja udruženja „Umjetnost bez granica” i desete, jubilarne knjige, gosti Radio Bara bili su autor Šeki Musić i Jovanka Ljubenko Matunović, predsjednica Umjetničkog savjeta udruženja, nekadašnja novinarka, profesorica književnosti i dugogodišnja rukovoditeljka umjetničke galerije u centru Bara „Vega”.

Razgovarali smo o dosadašnjim aktivnostima i misiji Udruženja, životnom putu i brojnim interesovanjima Šekija Musića, koja su ga iz rodnog sela Godijevo, kod Bijelog Polja, odvela najprije u Beograd, gdje je završio Ekonomski fakultet, zatim svijet, a u Baru su njegov kosmopolitski karakter, širina i toplina duha, pronašli svoje prirodno stanište.

Gradu Baru, kojem je posvetio brojne stihove, boemskom Beogradu, zavičaju, ujaku Ćamilu Sijariću i putovanjima, po sopstvenom kazivanju, duguje za najljepši dio života, koji kroz lijepu pisanu riječ i njegovanje interkulturalizma, daruje i drugima.

NVO „Umjetnost bez granica” do sada je izdala dvadesetak knjiga, nekoliko zbornika i jednu monografiju.

„Često znamo da budemo skeptični prema raznim udruženjima i nevladinim organizacijama. Međutim, trudila sam se da u našem okupljamo ljude od zaista umjetničkog kredibiliteta, i da se takvi nađu u zbornicima, koji su ukalkulisali veoma značajna imena iz svijeta kulture i umjetnosti. Sa više aspekata smo pokušali da osvjetlimo njihove sudbine, ali i veliko djelo. Tako su se u zbornicima našli tekstovi, između ostalih, posvećeni slikaru Nikoli Gvozdenoviću, Miju Mijuškoviću, Urošu Toškoviću, Batriću Mijoviću i mnogim drugim. Svaki grad bi poželio takvu vrstu biografija i aktuelizovanja onoga što su njihovi nosioci uradili. Na primjer, kada pogledamo Robnu kuću, centralni objekat u našem gradu, moja asocijacija je uvijek na Batrića Mijovića, i stalno mislim da, sasvim sigurno, ne bi bio zadovoljan kako danas izgleda. U arhitektonskoj i umjetničkoj perspektivi, on je na najbolji mogući način ovjekovječio jednu veliku građevinu, koja je osamdesetih godina prošlog vijeka bila jedna od najdominantnijih i najautentičnijih arhitektonskih cjelina u bivšoj Jugoslaviji. Isprojektovana je za potrebe grada od 100.000 stanovnika, a njen krov, koji je uvijek izazivao posebno interesovanje, liči na tri balerine. Međutim, njena završnica je omaž arhitekte Mijovića Egiptu, u kojem je boravio za života. Mislim da je autor savršeno uklopio objekat u prostor i sjajno realizovao tu svoju ideju, ali mi smo skloni da zaboravljamo, što mi je veoma žao. Jedna od funkcija našeg udruženja jeste upravo to – da se prisjetimo ljudi koji nam ostavljaju trajna, velika djela, i da podstaknemo odgovorne da se uredi, osvjetli dvorište Robne kuće i objekat”, kazala je predsjednica Umjetničkog savjeta NVO „Umjetnost bez granica”, čiji članovi su još: prof. dr Maja Vojinović, vajar Čedo Mrkajić, profesor Univerziteta, i akademik Džeko Hodžić iz Sarajeva.

U zbornicima su zastupljeni i tekstovi posvećeni rano preminulim i jedinstvenim ličnostima, koje su, takođe, svojim životom i djelom, ostavili trajan trag, poput, kazala je Matunović, divne Milene Lukšić ili kćerke profesora Mrkajića.

„Kada je riječ o knjigama koje je naše Udruženje publikovalo, moram naglasiti, da je to isključiva zasluga Šekija Musića individualno, koji je uložio, ne samo veliki intelektualni napor, već i svoja lična materijalna sredstva”, kazala je Ljubenko Matunović.

Zahvaljujući njemu ponovo će da oživi i prvo Crnogorsko društvo za kulturu u Švedskoj, koje je osnovano prije više godina, na inicijativu nekadašnjeg direktora Radija Bijelo Polje dr Dragića Rabrenovića.

„U tome nam mnogo pomaže naš iseljenik Nikola Nenezić i njegova supruga, koji će se potruditi da obezbijede prostor za rad udruženja, kao ogranka naše NVO ‘Umjetnost bez granica’“, najavio je Šeki Musić, koji je jedan od osnivača i festivala Refestikon u Bijelom Polju, autor više knjiga pripovjetki, romana, drama, putopisa.

Njegova deseta, jubilarna knjiga poezije biće na neki način sublimacija dosadašnjeg stvaralaštva i preokupacija autora, kojeg su, kako ističe, oblikovali, Bar, Beograd, Bijelo Polje, ali i svijet, čiji je gotovo svaki kutak obišao.

„Kada sam pitala Šekija gdje je bio, koje zemlje je posjetio, da li je boravio u Parizu, Beču, Londonu, rekao mi je da ga za Evropu ne pitam, da je to njegovo dvorište. Govoreći o zemljama i mjestima koje je obišao, shvatila sam da moje pitanje moram da preformulišem i da ga pitam ’gdje nije bio’. Sjajni su njegovi utisci i priče sa tih putovanja, na primjer Indije, gdje je ostao šest mjeseci, živio životom urođenika i jedva se vratio. Zatim njegovo putovanje brodom odavde do obala Francuske ili u Španiju, gdje je dobio počasni pasoš i brojna druga. To je jedan čitav paralelni život koji obogaćuje i nas, njegove prijatelje, slušajući Šekijeve nevjerovatne priče sa raznih putešestvija”, istakla je Jovanka Ljubenko Matunović, koja je recenzentkinja svih njegovih dosadašnjih knjiga.

U novoj zbirci poezije, koju je profesorica dr Maja Vojinović naslovila „Dodir duše”, Šeki piše o svojim prijateljima, ljudima koje je susretao u životu, koji liči na veliku avanturu, i koji je Matunović opisala kao „Život u slikama” ili „Hodoljublje Šekija Musića”.

„Šeki se u Beogradu družio sa boemskim krugom tog velikog grada, počev od Milića od Mačve, Jaše Grobareva, Sava Jokića, Viktora Šećerovskog, Vita Markovića i drugih. Pogađale su ga mnogo sudbine i odlasci, biološki, prijatelja. Ova njegova knjiga je na neki način posveta, dvostrana, brojnim ljudima koje je sretao na svom nadasve zanimljivom životnom putu – od njega njima i od njih njemu. Nisam srela čovjeka koji zna toliko imena svojih prijatelja, poznanika, ličnosti koje je sretao u svom vječitom traganju i lutanju. Piše i o stotinu Bjelopoljaca u Beogradu- ljekarima, piscima, akademicima, ali i običnim, malim ljudima, nadničarima i radnicima. Svi su oni pronašli mjesto u srcu i sjećanjima Šekija Musića”, istakla je Ljubenko Matunović.

Šeki dodaje da su se Bijelopoljci u Beogradu sastajali svakog prvog petka u mjesecu, družili, čuvali prijateljstvo i sjećanja na zavičaj.

„Pisao sam o svemu tome, ali i zanimljivostima sa Zlatibora (koji je moja, takođe, uporišna tačka između Bara i Beograda) o, na primjer, zvijezdi – petokraki u Bijelom Polju koju Kljajevići čuvaju puškama da je neko ne bi skinuo, o grbu Jugoslavije koji još uvijek postoji na zgradi Pošte u tom gradu i raznim drugim crticama iz života kojima se ne bavimo, koje nekako ostaju izvan i pored nas”, objašnjava Musić, koji je od brojnih svojih putovanja izdvojio i hodočašća u sveta mjesta sve tri religije – Jerusalim, Meku, ali i put u katoličko svetilište u Španiji, od čijeg reda je dobio počasni pasoš, koji čuva u barskoj galeriji „Vega”, a koji je morao posebno da zasluži.

„Radi se o mjestu Santjago de Compostela, a da biste dobili njihov pasoš, koji uobičajeno dobijaju samo katolici, a ja sam musliman, morate proći stazama njihovih brojnih svetilišta, često neprohodnim, ne samo u tom mjestu nego širom svijeta. U sjećanju mi je posebno ostao i Sankt Peterburg, Ermitaž, i brojna druga mjesta, koja su mi donijela nezaboravna iskustva i oplemenila za cijeli život”, naglašava ovaj svjetski putnik, koji na pitanje, da li u njegovim brojnim životnim interesovanjima, u čijem središtu su riječ i knjiga, početke treba tražiti i u genetskom kodu, jer je njegov ujak veliki bihorski književnik Ćamil Sijarić, kaže :

„Sve čovjeka stvara i oblikuje – zavičaj, djetinjstvo, roditelji, rodbina, prijatelji, svijet. Kada govorimo o mom ujaku, ja najviše pamtim neke lične stvari i emocije vezane za njega, posebno stihove koje je posvetio svojoj sestri, mojoj majci Đulki, koju je on zvao ‘moja Đule’ i njenoj ljubavi prema njemu kao jedinom bratu. Sve mi nosimo u sebi, svaki susret, svakog čovjeka kojeg sretnemo na životnom putu, pa čak i onda kada toga nismo svjesni”, kazao je Musić, koji je naglasio da prvi put govori o sebi, i da to ne umije.

Jovanka Ljubenko Matunović je istakla koliko su ljudi poput Šekija Musića dragocjenost za grad i sredinu u kojoj žive i stvaraju.

„Ovakvi ljudi poput Šekija čine dušu jednog grada. Bar upravo kroz takve alternativne biografije jeste čudan megalopolis, najprije naravi, događaja, sudbina. Ovakvi ljudi, koji dođu iz drugih sredina, pa i ja nisam domicilna Baranka, već Trebinjka, sa jedne distance posmatramo grad, vidimo ga na drugačiji način i osjećamo. Šeki je jedan od takvih alternativaca koji daje nama i ovom gradu posebnu, uzvišenu dimenziju. Ja sam i lično, zbog angažmana u Udruženju i stalnom druženju, dodatno obogaćena i stalno se iznenađujem, uprkos decenijskom druženju, detaljima iz njegove biografije. Kroz svoje knjige skrenuo nam je pažnju i na riječi, lokalizme, arhaizme, koje bi ostale zaboravljene, ali i na suštinske, životne vrijednosti”, zaključuje Jovanka Ljubenko Matunović.

Šeki Musić se u emisiji, uglavnom, slušaocima obraćao stihovima, kojima se zahvalio Baru, Radio Baru, koji je, kako je istakao, ‘ dom kulture”, Jovanki, prof. dr Maji Vojinović ( koja je upravo kroz udruženje „Umjetnost bez granica”, u koje je došla kao mlada žena, stasala u profesora doktora), snimateljima i svim stvaraocima, koji prepoznaju duhovnost, kulturu, umjetnost.

 „Nisam štedio pera.

 nisam štedio glasa,

 Baru sam dao srce, gdje se more talasa..

 Svodim račune pod ovom Maslinom Starom,

 ponosan na svaku mrvu proživljenu žarom..

 Ostavljam vječni dar, da se zna da sam postojao,

 da sam ovom gradu i riječ i pjesmu dao,

 jer Bar meni dade luku, miris mora i slobodu,

 a ja njemu čistu dušu i ljepotu.

 Nek se ‘vrti’ Radio Bar, i moji stihovi u njemu,

 ostavljam ovdje svoje sidro i istinu neku”.