Gost u 42. izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Nebojša Đukanović (1969), muzičar, kompozitor, tekstopisac, dugogodišnji frontmen barske grupe “Grimm”.
Kako je Nebojša istakao na početku, najranija sjećanja vezuje za babinu kuću, na putu od Krstiputeva do rampe u Popovićima, gdje je živio do sedme godine.
“Tuda je prolazila cesta za Ulcinj, tada jedina, kolone auta su bile kad se rampa spusti. Od kanala Rene koji je znao često da nabuja i nosi ogromne količine vode bili smo odvojeni mostićem kojeg nisam smio da pređem, jer bi me čekali prutevi. Sjećam se Ilije Lekića, starog profesora kod koga sam ulazio kao u svoju kuću, ali i jedne situacije koja me je poprilično koštala. Moja baba nešto nije voljela Ilijinu ženu i to je negdje prokomentarisala, a ja sam kao malo dijete to upio kao sunđer, pa sam onako naivno došao kod Ilije i rekao: ‘Đede Ilija, ti si dobar čovjek, ali ova žena ti je nikakva žena’. Imao sam ga rašta kad su moji to saznali“.
Baba Milica je, kaže, kao mlada ostala udovica, stamena, jakog karaktera, namučena žena koja je tri sina školovala sama, i to su Barani poštovali.
„Mi smo sa ljudima u komšiluku živjeli kao porodica, svi kod svakoga, mogao si da ručaš bilo gdje. Ja sam u tom periodu bio fasciniran automobilima i još više vozovima, naročito onom ogromnom zelenom lokomotivom koja se tek pojavila, a ja je gledao širom otvorenih očiju jer je pruga prolazila iza naše kuće. Majka je znala da uzme u ruke tanjir variva, kojeg nisam volio, pa da me odvede na dio željezničke stanice gdje su bili teretni vagoni. Popeli bi se u otvoreni vagon preko onih metalnih stepenica i ja bih jeo, a ona bila u stalnom oprezu hoće li se kompozicija pomjeriti. Srećom, to se nikad nije dogodilo. Bila su samo dva tri kolosjeka koji su se prelazili i išlo se za Tabiju. Družili smo se s Matezićima, sa te strane, prolazeći kroz uski prolaz kroz šiblje ili okolo pored rampe“.
Nebojša ističe da je na njegovo djetinjstvo, odrastanje i usvajanje stavova o životu najviše uticao otac Nikola, nastavnik likovnog i tehničkog u OŠ „Srbija“ 40 godina, amaterski glumac u KUD „Jedinstvo“.
„Bio je jako specifičan lik, imao specijalni narativ, drugačije se ponašao… Jednom je mojoj majci odgovorio, kad ga je prekorila zašto ne vodi više računa o meni: ‘Misliš li ti da ja poslije 40 đaka imam života da se bavim s njim?’, a opet, na neki svoj način, stalno je bio prisutan, ako ne fizički, osjećao sam ga tu. Zato sam imao slobodu i autonomiju za formiranje svog svijeta, zabave i mišljenja, ali sam slušao sve što je pričao i gledao kako se ponašao, tako da je direktno uticao na oblikovanje mene kao ličnosti. On je temelj nekog mog moralnog života, iako smo imali puno nesuglasica i nerazumijevanja.
Kada sam bio mali, često sam imao upale krajnika, a tada su doktori za to prepisivali od pet do deset injekcija. Otac bi me uzeo za ruku i vodio na taj traumatičan događaj, i da bi mi smanjio strah i prekratio vrijeme pričao sa mnom. Imali smo jedno naše posebno mjesto, tzv. ‘plavi bor’, odnosno čempres sa plavkastim kuglicama, tako da taj drvored od Stare ambulante do rampe, nekadašnju trasu ‘Malog voza’, čuvam kao najupečatljiviju sliku u ranom djetinjstvu. Sa tog čempresa sam imao i prvu jelku, odnosno granu koju smo kitili bombonima omotanim staniolom“.
Kad se mlađi brat rodio, postalo je neizdržljivo četvoročlanoj porodici živjeti sa babom u maloj kući, pa su iznajmili stan u novim zgradama – Lamelama.
„Po dolasku u Lamele, morao sam proći svojevrsnu inicijaciju – mislim da nije bilo dječaka koji mi nije, kao novom u zgradi, nepoznatom, opalio čvrgu ili mi na neki drugi fizički način davao do znanja, sasvim konkretno, kako treba vremena da me prihvate. E, kad se i to desilo, počeo sam da igram fudbal sa Živkom Andrijaševićem i ekipom protiv tima iz Tri kule. Ispred zgrade ogromna livada za fudbal, a iza ogromna močvara koja je ličila na džunglu, i u koju smo ulazili sa strijelama. Tu su poslije napravljene Spuške zgrade. Jedne godine je pao veliki snijeg, a ja sam gledao sa šestog sprata kako to ogromno prostranstvo počinje da bude čisto, bijelo… Bio sam fasciniran tim prvim snijegom u životu.
U Lamelama nije ništa bilo po roditeljskim pravilima, od tapki i klikeranja ispred zgrada, do ‘malih pokradnji’ i penjanja na krov. Ekipa nije bila loša… bila je nevjerovatno inteligentna da izbjegne da je uhvate, što god da bi radili“.
Nakon 6 mjeseci se preselio sa porodicom u stan na drugom spratu Zgrada solidarnosti. Tu ih je zatekao zemljotres, 15. aprila 1979.
„Taj utisak ne može ni sa čim da se uporedi. Bio sam budan, ali u krevetu, i sjećam se početka te nevjerovatne amplitude kretanja stvari – dva metra tamo i ovamo. Imali smo dva ogromna ćupa donešena iz Afrike, skupo plaćena, vrlo teški, stajali su na postoljima… oni su bukvalno poletjeli uvis i stropoštali se na pod, slomivši se u sto komada. Tata nas je sve smjestio ispod svoda od vrata, i kad je prestalo da ljulja sjurili smo se dolje, skupa sa porodicom Vlada Gaževića, komšijama. Na velikoj livadi preko puta škole ‘BJO’ smo se grupisali i napravili malo naselje. Taj dan smo proveli na travi.
Moj pokojni stric je bio jedan od šefova željezničke stanice, tako da smo naredni dan prešli u vagone i ostali petnaestak dana do odlaska u Novi Sad. Zemljotres je prelomna tačka naših života i života Bara. Teklo je sve mirno i spokojno do tada, a onda kreće dolazak naroda koji počinje da mijenja žilu kucavicu grada. Zemljotres je zaokružio naše bezbrižno djetinjstvo.
Poslije zemljotresa bili smo do septembra u Novom Sadu, a kad smo se vratili izbačeni smo iz stana bukvalno na ulicu. Dvije noći smo proveli pod vedrim nebom, a onda dobili vojni šator koga smo postavili u dijelu parkića između Dvorca i Ljetnje pozornice i u njemu proveli punih godinu dana. U šatoru smo čekali jesenje oluje, pa jedan nevjerovatan snijeg, ali čini mi se da nikada nisam zdraviji bio“.
Poseban odnos čitavog života Nebojša je imao sa bratom Nenadom, koji se rodio kad je imao sedam godina.
„Sva pažnja je prešla na njega, ja sam se osjećao kao da nisam član familije. Tako je bilo sve dok se nisam privikao, a on postao bukvalno moj ‘privjezak’ u svim prilikama. Kad sad sagledam stvari, nisam siguran da sam se često ponašao na odgovarajući način prema njemu. Ja sam u 13. godini, recimo, stalno sa društvom u bioskopu gledao horore. I pošto sam morao i njega da vodim, a imao je šest godina, posadim ga na krilo. Kad bi čitava sala vrištala od neke scene, a mi kao mladi tinejdžeri uživali u tome, brat je držao pokrivene oči rukama, tresući se od straha. Vjerujem da je prve ozbiljne traume tada doživio. A negdje u petnaestoj sam počeo da slušam hard’n’heavy. Među omiljenim albumima bio je i ‘Black Sabathov’ ‘Mob Rules’, koji počinje nekakvim ‘đavoljim’ mumlanjem i atmosferom čudnih zastrašujućih tonova. Ja sam uživao u tome da dovedem mog Nenada u sobu, bio je negdje u drugom, trećem osnovne, da navijem zvuk do kraja i pustim mu to. To je bilo vjerovatno stravično iskustvo za njega. Realno, šta sam mu sve radio, dobro je da je čitav ostao“.
Novo poglavlje života porodice Đukanović uslijedilo je dolaskom u Spuške zgrade, početkom osamdesetih.
„Spuške su imale taj porodični pristup, poznavali smo se, igrali ispred zgrade fudbala, između dvije vatre, kockica… bili nekako ‘mekši’ jedni prema drugima u odnosu na Lamele. U kanalu pored magistrale ispred Spuških bile su trske i rogozi, što je bilo idealno mjesto za skrivanje i gađanje cura u miniću peckalicom. Poseban prostor za igru je bila ‘promaja’, hodnik koji je vodio kroz zgradu ka Lamelama, gdje bi igrali lopte danima, što je odzvanjalo i stanarima bilo često nepodnošljivo, ali su trpjeli. Danas je tu ‘Veradent’.
U Spuškima sam početkom osamdesetih doživio prvu mladačku ljubav sa prelijepom Aleksandrom Saškom Kadić. Kad kažem ‘ljubav’, mislim na onu čistu, najosnovniju, koja se svodila na povremeno držanje za ruke, na igranje badmintona, na odlazak u bioskop, moje sreće tih dana…“
U Spuškima ga je zakačio i nezaustavljivi „virus“ rock muzike, koja će mu čitavog života ostati preokupacija.
“Prva fascinacija rock muzikom zbila se kad sam vidio spot ‘Motori’ grupe ‘Divlje jagode’, negdje 1983. Moj stari je, naravno, rekao da su to ‘drogeri, čupavci koje treba ošišati’, a mene je to zapljusnulo. Od djetinjstva sam imao opsjednutost kosom, od Sandokana i Janošika. Sebe sam vazda zamišljao baš tako, sa grivom, pa sam u Gimnaziji postao, uslovno rečeno, metalac, sa dugom kosom koja pada do ramena i malo niže.
Imao sam čas kod pokojnog Sloba Jovanovića, mog razrednog, koga sam toliko izdvajao i volio, skupa sa Zagom Vuković i Robertom Tijanićem… Slobo mi je naredio da kosu moram skratiti. Ja to ipak nisam uradio. On idući čas ponavlja naredbu, potpuno ozbiljan. Razmišljao sam šta da radim kako bih se izvukao iz situacije, pa mi je palo na pamet da skratim malo sa strane, a ‘repove’ da ne diram nego da ih podvrnem ka unutra, stegnem šnalama i stavim gel, pa će kosa da se ukruti i neće se primijetiti dužina. Tako i uradim, razredni ništa nije primijetio, bio je zadovoljan, i to mi je ‘prolazilo’ dosta dugo.
Ali, jedne prilike moj otac je, za nevolju, sjedio sa kolegom nastavnikom fizičkog Radovanom Radosavovićem u ‘Mliječnom restoranu’ i pio kafu. Išao sam kući baš tuda, pa me zvao da popijem sok. Koliko sam sjeo za sto, Radovan je razrogačio oči i šokiran uzvuknuo: ‘Nikola, ovaj ti mali nosi šnale!!!’. Otac me pogledao i promrmljao: ‘Vuci se kući!’. Očekivao sam da će da me bije, ne bi bilo prvi put iako zbilja nije bilo često, pa sam se vrtio napolje ispred Spuških zgrada, da ga ne čekam doma. On me vidio i počeo da vija oko zgrade, vičući iz sveg glasa da stanem. I kad sam stao – pravac kod Frana frizera. Šišanje i mašinica, ‘obriftio’ me čitavog, meni samo što suze nisu krenule. Jedno dva mjeseca nisam izlazio iz kuće jer me bilo sramota – ružan sam sebi, iskočio nos, glava kao pipun, pubertetska katastrofa”.
Međutim, nije odustao od drugačijeg izgleda i muzike, što za patrijarhalni Bar osamdesetih nije bilo previše prihvatljivo.
“Moj muzički ukus tih godina su formirali bendovi L.A. metal scene: ‘WASP’, ‘Mötley Crüe’, ‘Ratt’, ‘Twisted sisters’, koji su se šminkali i nosili duge tapirane kose, ali ne kao žene, već kao neka vrsta strašila. To je bio autfit koji je odražavao želju da budu primijećeni. E sad, kad se taj autfit ubaci klincu iz Bara u glavu, to može donijeti puno muka. I donosilo je, i meni i mojim roditeljima.
S obzirom na naš nesvakidašnji izgled, bilo je stalnih problema u gradu. Ne velikih, ali je bilo. Nas četvorica – Sale Orlandić sada sveštenik, Aleksandar Leso Ivanović danas Alex Easton u Torontu, Čeja koji je jedini imao kratku kosu i ja, bili smo trn u oku mnogim Baranima. Nismo bili jedini dugokosi rokeri, ali smo bili najmlađi, što je bitna stavka. Policajci su me zaustavljali na ulici, govoreći da se ošišam, prosipali su lavore vode sa zgrada baš kad mi prolazimo, gađali nas jabukama ili krompirom, ali nismo imali većih fizičkih nasrtaja. Nekako se znalo i gdje možemo da idemo, a gdje nije baš pametno da se pojavimo, međutim, lagano su nas prihvatali. Smatrao sam, i smatram još uvijek, da ono što je moje – to je moje, i time ne ugrožavam druge”.
Iako sasvim solidno usviran i potkovan, Nebojša nije nastupao u Baru sve do završetka studija. Prvi veliki uspjeh ostvario je u Beogradu, sa hard’n’heavy rock grupom grupom „Royal Blue“, u prvoj polovini devedesetih.
“Istini za volju, prve snimke usnimio sam kao gimnazijalac sa Božom Gagovićem u prostorijama Duvačkog orkestra. Bio je to neki blues, još imam tu kasetu. Nakon Gimnazije upisao sam Filološki fakultet, i to zbog ljubavi, odnosno zbog najbolje drugarice Tamare Bajramović. Bili smo toliko bliski i zajedno u školi da sam odlučio da upišem fakultet koji će i ona. Međutim, pošao sam u vojsku, i kad sam se vratio, Tamara je bila na drugoj godini kad sam ja počeo da učim prvu, pa se nismo mogli gledati. Zato sam se poslije pola godine ispisao i vratio kući. Narednog juna sam upisao Višu medicinsku školu.
Posljednji dan vojske koju je služio u Baru, moj budući kumara Saša Bukara proveo je tako što smo išli da probije uvo, da stavi minđušu. Sprijateljili smo se, i poslije pola godine zvao me da se priključim kao pjevač bendu ‘Pegaz’ iz Pančeva. Kada sam došao u taj grad i vidio grupu koja ima svoju prostoriju, precizno definisan izgled, instrumente high klase, meni je to bila Amerika. Proveo sam s njima sedam dana, ali pošto mi glas još nije bio mutirao, pobijedio me u ‘trci’ za pjevača Pera Joe, bukvalno oduvavši njihov repertoar. Vratio sam se pokunjen, ali sam shvatio da imam šansu da budem u rocku.
Tokom 1993. sam ponovo od Saše pozvan u bend ‘Royal Blue’ i tu počinje ‘pravo’ bavljenje muzikom. Dobili smo, kao jedan od pobjednika, priznanje ‘Marjan Karan’ na Zaječarskoj gitarijadi i nagradu da snimimo album za PGP RTS. To smo i učinili, ali je proizvod bio katastrofalan, jer je producent želio da zvučimo kao Bajaga, a mi smo bili hard’n’heavy usmjerenja. Nikad te snimke nismo dobili. Ponovo smo ušli u studio kod Dadija Stojanovića i snimili album o svom trošku. Počelo je obećavajuće, imali smo predugovor sa španskom diskografskom kućom, ali su onda ubili premijera Srbije Zorana Đinđića, pa se zatvorio prostor da odemo tamo. Nikad taj bend nije doživio uspjeh koji mu je po kvalitetu pripadao, usljed slijeda čudnih loših okolnosti”.
Nebojša je u emisiji „Priče s Baranima“ zatvorio krug ponovo pominjući odnos s ocem, koji je bio “turbulentan, ali pun emocija i stavova, jedini kakav je mogao biti“.
„Moj otac nije nikada razumio, ni cijenio, ni volio moju vrstu muzike, nije mogao da se složi sa tim da budem muzičar u branši koju nije poznavao, ni poštovao.
Sjećam se događaja iz moje sedamnaeste – kupio sam prvu gitaru, natapirao kosu, stavio kreon ispod očiju, odvrnuo muziku u stanu, misleći da nema nikoga i mlatarao kosom, da bi onda na vrata ušao otac koga nisam od buke čuo. Vidio me našminkanog kako drmam glavom i bacakam se, nakon čega je uslijedio njegov poseban vokabular koji se koristio za moje ‘situacije’.
Nije se to promijenilo ni nakon Montevizije, ni nastupa u ‘Sava centru’, sve dok mu, desetak godina pred smrt, nisam postao neka vrsta parametra za odnos prema novom načinu života koji je neminovno dolazio. Slušao je moje diskove, bjesomučno snimao moje nastupe, i govorio mi kako se pita da li je moguće da godinama nije obratio pažnju na sve to, jer je dobro i lijepo, i ima stav.
Otac je tvorac ovog dijela moje ličnosti koji se ispostavio kao umjetnički, on je ubacio taj pelcer. Sva ta ljubav prema širom spektru umjetnosti presađena je iz njega u mene. To nije bilo vidljivo dok sam bio klinac, ali sada imam identične proporcije stavova kakve je on imao nekad. Donošenje u kuću malom osnovcu tri toma ‘Bajki naroda Jugoslavije’ i ‘Bajki naroda svijeta’ meni je potpuno promijenilo percepciju, jer sam bajkovite priče premjestio u sadašnjost, u svoju glavu. Sve što je bilo izvan realnog svijeta osjećao sam bliže nego svakodnevno bitisanje, i ta fascinacija legendama, narodnim pričama, fantastikom, naročito epskom, drži me do danas”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Nebojša Đukanović.
