Gost u emisiji NVO impulsi u ponedjeljak je bio Neđeljko Necko Đurović, građanski aktivista, član nekoliko nevladinih organizacija, kolumnista i profesor u Ekonomsko ugostiteljskoj školi u Baru. Bila je to prilika za analizu aktuelne situacije, kada su u pitanju govor mržnje i njegove posljedice u crnogorskom društvu.
RB/BI: Vi ste, između ostalog i jedan od organizatora Street arta, manifestacije koja je postala tradicionalna. Kao građanski aktivista zalažete se za dijalog. Kako komentarišete polarizaciju društva kojoj, svakako, doprinosi govor mržnje?
Đurović: Otpočeli ste s navođenjem jedne lijepe manifestacije koja zapravo ističe da interakcija sa građanstvom u formi kulturnog stvaralaštva na najbolji mogući način ukazuje na neke različitosti i osobenosti. Citiraću, pošto se devetog avgusta navršilo šezdeset godina od njegove smrti, Hermana Hesea koji je rekao da nije naš cilj da postanemo kao drugi, već da je potrebno da se međusobno razlikujemo, da naučimo da vidimo drugačije ljude od sebe i da ih poštujemo zbog toga što su. Različitost je nešto što je ljudska neminovnost, podsjetio bih na antičku misao da jedino u očima zakona možemo biti isti. Zbog tih različitosti moramo, osobito kada je Crna Gora u pitanju, biti svjesni da se, kao društvo, u ovom trenutku nalazimo na jednom rubnom ili graničnom slučaju, i da smo tranziciji već preko trideset godina. Pri tome, još nismo izgradili mnogo toga, u prvom redu institucije, odnosno njihovu dobru praksu, nijesmo razvili svijest građana po pitanju demokratije i kulture dijaloga. Što je najvažnije, nismo kao društvo sazreli u smislu da imamo jedan kritički osvrt na neku našu skorašnju, ali i davniju prošlost. Pored svega navedenog, trenutno se nalazimo u situaciji koja je podložna raznoraznim manipulacijama, pa se tako i govor mržnje, koji se zapravo, u suštini, koristi kao sredstvo za diskriminaciju, veoma često javlja i u medijima, i u sajber prostoru, kao i dnevno političkom rakursu. To je nešto što je veoma opasno i štetno, i nešto što ionako bremenitu situaciju u Crnoj Gori dodatno usložnjava.
RB/BI: Smatrate li da političari treba da više vode računa o načinu na koji se izražavaju, s obzirom da su oni ti koji predstavljaju narod koji ih je izabrao i da bi trebalo da pažljivije biraju riječi u međusobnoj komunikaciji, pogotovo sad, kad se bliže lokalni izbori u crnogorskim gradovima?
Đurović: Ono što nas uči pozitivna praksa, a kad je u pitanju demokratija možemo je pratiti barem u proteklih 250 godina, i obično uzimamo parlamentarnu demokratiju Velike Britanije kao jedan od primjera, pa zatim Francusku, od Napoleonove vlasti pa do sada, jeste da je kultura dijaloga u velikoj mjeri uslovljena javnim govorom, koga u prvom redu promovišu predstavnici naroda. Tako da vox populi treba često da bude znatno kvalitetniji i sadržajniji, obrazovaniji i kultivisaniji, nego što je recimo, glas prosječnog građanina.
RB/BI: Tako se očekuje.
Đurović: To se očekuje, međutim, nama se desio jedan proces koji je, da tako kažem, ireverzibilan. Mi smo nakon burnih devedesetih godina, početkom 21. vijeka imali jedan dosta stabilan period. Naš predstavnički dom, Skupština Crne Gore bila je zaista slična britanskom Domu lordova. Međutim, zbog svega što se dešavalo u proteklih deceniju i po, evidentno je da su oni koji su predstavnici naroda, naši poslanici i odbornici, što ne reći, neko ko zanemaruje ulogu koju bi čak i mediji u Crnoj Gori trebalo da imaju, a to je da utiču edukativno na građane i da oni budu ti koji prepoznaju loše trendove. A ne, kao što je sada slučaj, da ih, na veliku žalost, promovišu.
RB/BI: Osim kod političara, loših trendova, rekli ste, ima dosta u medijima. Zadnjih decenija u ponudi su razni rijaliti programi u kojima se promoviše, ukratko rečeno, nepostojanje vrijednosti ili se degradiraju vrijednosti našeg društva.
Đurović: Ne volim da u prvi plan ističem svoj angažman, ali bio je takav splet okolnosti da sam među prvima u Crnoj Gori kao kolumnista „Vijesti“ ukazao kroz nekoliko članaka, ali i kao učesnik nekoliko okruglih stolova, da oni medijski sadržaji koji su promovisani kroz rijalitije i kroz određenu vrstu muzike koja se promoviše na jedan agresivan način, zapravo urušavaju sistem vrijednosti. Ovo govorim, jer da bi shvatili što je govor mržnje, moramo da definišemo njegove pojavne oblike. Govor mržnje je prepoznat kao sredstvo diskriminacije, tako je i na nivou međunarodno pravnih standarda prvo diskriminacija bila ta koja je prepoznata i definisana, da bi se tek nakon toga govor mržnje kategorisao u tri sfere: u medijima, u javnom životu-osobito među političarima, pri čemu politički subjekti ne moraju biti oni koji su uključeni u politički život u užem smislu. Tu bih uključio i predstavnike civilnog sektora i vjerskih organizacija, koji nažalost, manje ili više svjesno upadaju u tu zamku, odnosno sami prizivaju ili žele da budu dio tog ambijenta. Tu su i mladi ljudi, koji putem interneta, kroz takozvano verbalno nasilje vršnjačkog karaktera, kao i stariji, praktikuju jedan pojavni oblik govora mržnje.
RB/BI: Kako prepoznati govor mržnje?
Đurović: Pored poziva na nasilje i upućivanja prijetnji, govor mržnje ima još neke svoje karakteristike. U prvom redu, prepoznaje se po isključivosti, uvijek ide sa pozicije netrpeljivosti. Onaj ko saopštava neki vrednosni sud, smatra da je to tako i da tu nema mogućnosti bilo kakvog kritičkog osvrta. Kada su u pitanju mediji, govor mržnje možemo dovesti u direktnu korelaciju sa površnošću, odnosno sa nepotpunim i parcijalnim informacijama koje se saopštavaju, a neki smatraju da i neblagovremene informacije u velikoj mjeri utiču na ono što kasnije prepoznajemo kao govor mržnje. Zatim, u govoru mržnje preovladavaju stereotipi. Mi smo patrijarhalno društvo. Kao što sam ranije istakao, pored toga što nijesmo razvili demokratsku svijest o kulturi dijaloga, nijesmo razvili ni institucije, takođe nijesmo se na pravilan način i samokritički izjasnili ni kada je u pitanju naša novija i davnija prošlost. Ono što takođe potvrđuje da je u pitanju govor mržnje jeste takozvana negativna identifikacija. To je kada određeni subjekti, pod krinkom kolektivnog, saopštavaju: „Znate kako, mi radimo ovo, mi ne radimo kao oni, mi za razliku od njih…“ Pri tom, ti epiteti su često neodmjereni i naslanjaju se na stereotipe. Naravno, govor mržnje pogađa uglavnom one koji su demografski najmanji, kad smo već kod kolektiviteta. Interesantno je da promoteri govora mržnje dolaze iz takozvanih većih socijalnih grupacija i oni targetiraju one socijalno ranjive grupe, i pošto su u nekoj zoni socijalnog komformiteta, oni veoma lako, bez određene odgovornosti, čak uz neku latentnu, nikad otvorenu podršku, promovišu ono što recimo zastupnici tih zajednica, da ih tako nazovemo, javno neće reći. U Crnoj Gori bilo je slučajeva da su čak predstavnici određenih zajednica (političkih grupacija, vjerskih organizacija) upotrebljavali jedan termin koji je veoma opasan u našem javnom životu i kojeg oni označavaju kao autentično predstavljanje.
RB/BI: Šta bi to značilo?
Đurović: Postavlja se pitanje da li neko ima pravo da u ime određene zajednice donosi vrijednosne sudove i definiše šta toj određenoj zajednici (ideološkoj, nacionalnoj, vjerskoj) pripada. Sve to, uz ranije navedene primjese, predstavlja polaznu osnovu govora mržnje. Kada definitivno možemo konstatovati da se radi o govoru mržnje? To je kada imamo poziv na nasilje. Tu imate dvije kategorije. Prva je, recimo, komparacija: „Zamislite šta bi se desilo ako bi mi uradili njima kao što su oni nama“, kada vi nepravdu koji je određeni individualac ili kolektiv pretrpio upoređujete, odnosno najavljujete prema drugima. To je ta neka latentna prijetnja ili latentni poziv na nasilje, a druga kategorija je kada čujete: „Da, i vama će se desiti to i to“.
RB/BI: Imamo primjer za to u medijima. Salman Ruždi je ranjen u napadu nožem. Kada je autorka Hari Potera osudila ovaj čin, stigla joj je poruka „Ne brini, ti si sljedeća“. To je govor mržnje.
Đurović: Ne samo književnost, nego svaki vid umjetnosti je nešto što pokreće ili izaziva određene reakcije. Da li bih se ja složio sa karikaturama francuskog časopisa Šarl Ebdo koji je bio izložen napadima ekstremista? Vjerovatno da ne bih.
RB/BI: Ali ne biste tako reagovali.
Đurović: Govor mržnje uvijek za rezultat ima nešto što su pojavni oblici zločina mržnje. U teoriji prava imate tzv. predvorje zločina. U kvalifikaciji zločina imate odrednicu „s predumišljajem“, imate najavu. Na jednom samitu predsjednika i ministara inostranih poslova članica Savjeta Evrope 1993 godine, ako se ne varam, donesena je jedna od konvencija i usvojen protokol jer su prepoznali da se ista retorika, čak u formalnoj i neformalnoj komunikaciji, počela upotrebljavati kao u vrijeme proboja Nacional socijalističke stranke Adolfa Hitlera.
RB/BI: Takve retorike ima i kod nas, građani je prepoznaju i na društvenim mrežama, u komentarima koji su jezivo isključivi. Ne samo isključivi u smislu nekih političkih izjava nego i u smislu da kad neko nešto objavi to su tako suprotstavljeni stavovi, jedna strana protiv druge, nema volje i strpljenja da se taj drugi razumije.
Đurović: Kada saopštavate svoj stav, morate biti u posjedu informacije koja definiše karakteristike recipijenta vaše informacije, odnosno vašeg sagovornika, a to je da znate sa kim razgovarate. Da li je u prvom redu vaš govor prilagođen habitusu te osobe, da li vas ona razumije ili ne, da li ste prethodno komunicirajući s njim imali loša ili dobra iskustva. Sve to sublimira jedan komunikacioni prostor, odnosno ambijent i vi na osnovu toga procjenjujete, ili već unaprijed znate, da li to što saopštavate može da izazove određenu reakciju kod recipijenta vaše informacije, odnosno vašeg stava.
RB/BI: Da li je govor mržnje pravno definisan?
Govor mržnje nije potpuno pravno definisan, odnosno nije zakonski uređen. On se uglavnom prepoznaje u kategoriji četiri grupe krivičnih djela, po našem Krivičnom zakoniku. Definitivno se manifestuje putem ideje, mišljenja i informacije. Kad kažem ideje, to je okolnost kada vi na nivou određenog kolektiviteta, osobito kad imate neki socijalni autoritet, čujete saopštavanje da bi dobro bilo da se uradi to i to. Iskustvo iz devedesetih godina, neću pominjati ime, biće slušaocima poznato, poznaje primjer tzv. Humanog preseljenja. Tada je jedan naš poznati književnik, ispočetka komunista a kasnije nacionalni ideolog, saopštio da na prostoru Jugoslavije treba obaviti humano preseljenje. Slična sintagma i njena primjena, protiv koje se borio Mahatma Gandi, desila se tokom nastanka Indije i Pakistana. Tada se tokom tih preseljenja i razgraničenja između ove dvije države desila velika tagedija. To se na indijskom potkontinentnu dešavalo u prvoj polovini, a nama na jugoslovenskom prostoru u zadnjoj dekadi dvadesetog vijeka, iako je taj koji je to promovisao znao čemu to vodi i koliko je to zapravo humano. Tako da ideje znaju da budu prva najava i najjača manifestacija govora mržnje. Često se pod plaštom slobode govora promoviše i mogućnost da vi iskažete nešto o čemu mislite i da nakon toga, obično nakon reakcije javnosti, saopštite da u trenutku izgovaranja tog stava nijeste bili u posjedu određene informacije.
RB/BI: Tako taj koji govori spira odgovornost sa sebe.
Đurović: Da. Govor mržnje uvijek ima svoju prepoznatljivost, ali se u određenim slučajevima veoma teško dokazuje. Ima manifestacija koje su flagrantne, nesporne. Ali, imamo i ove, druge situacije, u kojima neko u domenu svog mišljenja, stava biva kritički izanaliziran i prozvan da je uputio govor mržnje. U ovim slučajevima često se govornik mržnje ne obazire, niti odgovara na kritike vezane za njegovo mišljenje, nego naprotiv, iznosi novo mišljenje. Ako pratite pažljivo medije, imate ovakvih slučajeva mnogo. Recimo, ako prozivamo one koji omalovažavaju genocid u Srebrenici, onda će oni, po difoltu, odmah se pozvati ratni zločin u Bratuncu. I jedno i drugo navođenje zavrjeđuje duboku osudu, jer i sam pomen ovih i drugih stratišta sa prostora bivše Jugoslavije, barem kod mene izaziva duboke emocije. Žao mi je što ovo navodim kao primjer, ali prosto se mora, jer nevjerovatno je da neko jedan zločin pravda drugim zločinom. I to vam se podvodi kroz kategoriju slobodnog iznošenja mišljenja. Čim dokažete da je nečije mišljenje pogrešno iskonstruisano, taj neko se poziva na neko drugo.
Ono što je, pored ideje i mišljenja, u govoru mržnje jako teško dokazivo, jesu karakteristike određenih informacija. Nažalost, mi smo u protekla tri dana kao zajednica, kao društvo, zbog nemilih scena i monstruoznog zločina koji se desio u našoj Prijestonici, obavijeni u crno. Vidjeli smo da se u tih par sati, nijesu saopštavale informacije od nadležnih institucija, odnosno u najmanju ruku nijesu bile blagovremene. Jer, informacija treba da bude tačna, pouzdana i blagovremena. Ono što je zajedničko pravdi i informaciji jeste blagovremenost.
RB/BI: Koliko štete govor mržnje nanosi našem društvu?
Đurović: Mi kao društvo moramo da shvatimo da govor mržnje, u prvom redu urušava društvo u cjelosti, poništava njegove vrijednosti, uslovljava diskrimiciju i segregaciju, vodi ka disfunkcionalnosti i kriminalizaciji društva. Na kraju, da budemo krajnje otvoreni, oni koji saopštavaju govor mržnje žele da u određenom društvu izazovu konflikt. Zatim, govora mržnje direktno je usmjeren ka ukidanju individualnih prava i slobode. Uz sve ovo, obratite pažnju koliko se, recimo, u crnogorskim medijima promovišu takozvani kolektivni statusi. Uvijek se priča o određenom kolektivitetu – nacionalnom, seksualnom, vjerskom, ideološkom, političkom, a nedovoljno se navode pozitivni individualni primjeri ili primjeri individualne ugroženosti. Pokazalo se kroz vrijeme, što se tiče individualnih prava i sloboda, kada se bavite pojedinačnim primjerima, imate idealan putokaz da na nivou kolektivnog mnogo toga uradite kako treba.
RB/BI: Mnogi komentarišu da nikada nije bilo ovako, da nikada nismo bili ovoliko polarizovani, ovoliko različitih, suprotstavljenih stavova…
Đurović: Reći ću u ovoj emisiji, i nadam se da neću biti pogrešno shvaćen, da je Crna Gora ne u pretkonfliktnom, nego da je u konfliktnom stanju, jer i konfliktna stanja imaju nekoliko etapa. Tu tvrdnju potkrepljujem činjenicom da u određenim slučajevima crnogorske institucije nijesu svoj posao obavile na valjan i zakonom uređen način. Zbog odsustva kulture dijaloga i institucionalnog javašluka mi danas nijesmo u mogućnosti da izaberemo određene vršioce javnih funkcija, dešavaju nam se suspenzije određenih važećih pravnih propisa, konfliktne situacije u društvu rešavaju se putem uticaja autoriteta koji su izvan državnih struktura i slično. Nažalost, ova konfliktnost u crnogorskom društvu nije od juče, ona je nešto što je gajeno… Mada, moguće, ovo nije prikladan termin.
RB/BI: Možda ne gajeno, ali nije na vrijeme obraćana pažnja…
Đurović: Obraćana je pažnja, čitav jedan set aktivnosti dešavao se unazad tri godine, kada su predstavnici civilnog sektora ukazivali na to i kada su ovi isti ambasadori Kvinte, izvinite što moram biti eksplicitan, jer ulazimo u dnevno političke relacije, ćutali na građanske i strukovne inicijative da se neke funkcije države moraju prilagoditi i da one trebaju biti više transparentne, dostupne građanima i da izbori za vršioce pravosudnih funkcija konačno moraju biti obavljeni i da ne smiju biti više odlagani… Tako da je ta „zmija u njedrima“ baš na jedan tendenciozan način gajena, a odgovornost za to podjednako snosi i bivša i sadašnja vlast. Kako se zapravo prepoznaju loše tendencije? Kada se mnogo toga radi netransparentno. Naime, pored toga što govor mržnje urušava sve socijalne sprege u društvu i pravi takozvanu getoizaciju, on se veoma često koristi za preusmjeravanje javne pažnje. Tačnje, govor mržnje u Crnoj Gori uvijek je eskalirao kada su se realizovali određeni privatizacioni poduhvati. U periodu svih četrnaest velikih privatizacija, za koje do sada u javnosti nijesu objavljeni ugovori, pa ni od strane zadnje dvije Vlade, uvijek su bile izražene neke identitetske tenzije. Tokom svih ovih četrnaest privatizacija zbivala se barem po jedna otvorena konfliktna situacija. Ove indikativne političke tenzije naprasno su okončavane nakon sumnjivo obavljenih privatizacionih postupaka.
RB/BI: Jedno od pitanja koje sam za vas pripremila je i kako sa tim problemom izaći na kraj.
Đurović: U rješavanju ovog problema mora se uključiti što veći broj društvenih subjekata. Moramo biti svjesnih svih sinonima za govor mržnje, a to su medijski pakao, internet nasilje i dnevno politička vulgarnost. Govor mržnje je definitivno obilježje društva koje ima krizu građanskih vrijednosti, a to je u ovom slučaju Crna Gora.
RB/BI: Pomenuli ste, ali da ipak potenciramo, koga najviše pogađa govor mržnje u našem društvu, odnosno prema kome je najčešće upućen?
Đurović: Govora mržnje imamo u svim segmentima socijalne zajednice, ali se uglavnom emituje od strane predstavnike većinskih zajednica i uglavnom su njegove žrtve članovi marginalizovanih grupa ili manjina. Socijalni komformizam omogućava neodgovornom pojedincu, posebno onom iza kojeg stoje i formalni i neformalni centri moći, da nekažnjeno saopšti svoj stav. Govor mržnje ima nekoliko svojih manifestacionih etapa, od nižih nivoa, poput neformalne komunikacije za kafanskim stolom, porodičnih okupljanja i slično. Slijede manifestacioni oblici na internetu, iza nick nejma, kada autor tog iskaza nije poznat. Moram istaći da su crnogorski građani u jednoj anketi prije četiri mjeseca tražili da se taj vid komunikacije na internetu obustavi i da se elektronska komunikacija u većoj mjeri provjerava i kontroliše. Građani su toga svjesni. Radio sam ankete i sa srednjoškolcima, oni jako dobro prepoznaju sve oblike govora mržnje i mehanizme putem kojih se manifestuje. Sljedeći stepen su medijski navodi. Postoje mediji koji u Crnoj Gori nijesu na jedan odgovarajući način regulisali objektivnost svog izvještavanja i ne bih ih ovom prilikom navodio. Po ovom pitanju moramo da budemo jako obazrivi. Nakon onoga što se dešava u medijima, na scenu dolaze javni akteri – politički subjekti, nosioci javnog ovlašćenja ili odgovarajućeg socijalnog autoriteta. Tek kad čujete određenog političkog lidera ili vjerskog poglavara koji saopštava određeni stav, zapaljiv za javnost, znajte da je govor mržnje prošao kroz sve svoje dionice. Nije to iznebuha, prosto uzevši govor mržnje opipava teren. Za ovu priliku moram napomenuti da crnogorska javnost ne treba da bude iznenađena ako u narednom periodu dođe do rapidnog pada podršci EU integracije. Smatram da će u veoma kratkom periodu doći do ovog dešavanja, jer je očigledna eskalacija govora mržnje po ovom pitanju. Naravno, ona je sa za sada u svojim neformalnim, manje javnim i početnim nivoima.
U Evropi postoje institucije koje se bave govorom mržnje – Evropski sud za ljudska prava u Strazburu se bavi tom tematikom, mada više u domenu rasne diskriminacije, ali ipak prepoznaje i ove oblike, da ne pominjem međunarodne sudove za prostor bivše Jugoslavije… Govor mržnje ne odnosi se samo na pol, naciju, vjeru, seksualno opredjeljenje, već se odnosi i na starosnu dob, zdravstveno stanje, jezik, čak i na društveno porijeklo.
Crna Gora treba da napravi jedan legislativni iskorak, da sprovede neophodne izmjene i dopune Zakona o medijima, kao i Zakona o zabrani diskriminacije koji je zadnji put izmijenjen i dopunjen 2011. godine. Mora se usvojiti novi Zakon o elektronskim medijima. Zakon o javnom redu i miru je dosta po ovoj tematici jasan, mada se on oslanja na sadržaje ovih zakonskih tekstova. Kada je u pitanju Krivični zakonik govor mržnje prepoznaje kod krivičnih djela koja su usmjerena protiv javnog reda i mira, čovječnosti i drugih dobara koja su zaštićena međunarodnim pravom, protiv časti i ugleda, kao i slobode i prava čovjeka i građanina. U ove četiri grupacije krivičnih djela, imate takozvane zločine iz mržnje opisane u svojim bitnim elementima. Ipak, Crna Gora u predstojećem periodu, barem je tako najavljeno od strane Ministarstva kulture i medija, mora da usvoji Medijsku strategiju u kojoj bi se konačno odredila definicija govora mržnje. Kao neminovno nameće se usaglašavanje praksi i primjena nekih standarda, jer medijska udruženja u Crnoj Gori nijesu po ovom pitanju do sada bila jednoglasna. Nužno je da na nacionalnom nivou bude tijelo koje će imati javno pravno ovlašćenje, kad je u pitanju borba protiv govora mržnje. Ministarstvo kulture i medija najavilo je da u sastavu tog tijela treba da budu predstavnici medija, nevladinog sektora i Univerziteta Crne Gore. Zabrinjava okolnost da u njemu neće biti predstavnici Državnog tužilaštva, jer kad pričamo o ovoj kategoriji krivičnih djela, ono je nadležno. Uz ovo, postavlja se pitanje da li su tužilački organi dovoljno edukovani i pripremljeni za nešto ovakvo. Definitivo, zakonskim izmjenama mora se ostaviti mogućnost da žrtve govora mržnje mogu same inicirati postupke prema izvršiocima govora mržnje. U tom dijelu, možda će i Zakon o krivičnom postupku morati da pretrpi određene promjene. Imamo najave da će Zakon o Skupštini Crne Gore biti razmatran krajem ove godine. Takav zakonski tekst u sebi bi trebalo da obuhvati usvajanje novog poslovnika i Etičkog kodeksa poslanika. Napomenuo bih da je nakon 1905. godine, nakon usvajanja Nikoljdanskog ustava, kada je u Crnoj Gori uveden parlamentarizam, zakonskim tekstom bilo uslovljeno bilo da crnogorski parlamentarci, nekadašnje vojvode i serdari, predstavnici naroda, vode računa o javno izgovorenoj riječi. Mi sličnu regulativu, iako smo već u poodmakloj dobi demokratske tranzicije, još i danas nemamo. Da nam se ne bi desila inverzija ka situacije koje smo imali početkom devedesetih godina, mada se meni situacija u sadašnjem sazivu našeg parlamenta čini složenijom i manje kultivisanijom nego tada.
RB/BI: Degradacija je vidna.
Đurović: Od javno izrečene riječi, do polemisanja… Htio bih da dodam da i praksa Agencije za elektronske medije treba da se dodatno izbrusi, jer bilo je slučajeva da su tek naknadno neki elektronski mediji sa područja drugih zemalja u regionu suspendovani zbog širenja govora mržnje. Na žalost, i pored toga što je dosta vremena proteklo do ukidanja ovih emitera mržnje, neki od njih su našli alternativne metode da i dalje rade to što rade.
RB/BI: Ima li nagovještaja da će biti bolje?
Đurović: Mene raduje najava Ministarstva kulture i medija, i nadam se da će Ministarstvo prosvjete prihvatiti projekat medijske pismenosti za naše osnovce i srednjoškolce. Valjalo bi po ovom pitanju sprovesti i određene planske aktivnosti kada je u pitanju sektorska edukacija javne uprave.
Govor mržnje manifestuje se zavisno od toga što želi njegov tvorac da postigne u datom trenutku, tako da svako društvo zbog emitovanja govora mržnje ima neka svoja gibanja i neke svoje promjene. Nekada, za vrijeme Gebelsa govor mržnje promovisan je putem radija i putem novina, danas se to radi putem interneta. Taj digitalni kapitalizam je surov, ali postoje i lijepi primjeri poput Youtubea koji je svojim jasno definisanim pravilima poslužio kao svijetao primjer svima ostalima, iako su to nevoljno prihvatili. U prvom redu Google, posebno Facebook, koji je odigrao dosta nečasnu ulogu kada je u pitanju Bregzit i prethodna predsjednička kampanje u Americi, pa i sada, u slučaju sukoba u Ukrajini. Postoji veliki broj načina da se loši scenariji spriječe, u prvom redu plediram na ovlašćenja Agencije za elektronske medije i na njihovu praksu koja mora biti mnogo dinamičnija, pažljivija i bolje koncipirana. Njihovi kadrovski kapaciteti moraju biti povećani. Crna Gora ima privilegiju da ima Centar za digitalnu forenziku u Podgorici koji jako dobro odrađuje svoj posao. I institucija ombudsmana veoma dobro detektuje opasne trendove, ali se postavlja pitanje šta po njihovim inicijativama preuzimaju resorna ministarstva.
RB/BI: A što se građana tiče, preporučujemo im prije svega tolerantnost, da dobro razmisle što su pročitali i pogledaju i neki drugi izvor, kako bi provjerili informaciju i da polaze od sebe kad donose vrednosne sudove.
Đurović: Kada malo analiziramo naša, tradicionalna barska iskustva, moramo se i našaliti. Humor takođe na dobar način detektuje stanje svijesti i upućuje na to kako se može iz nekog drugog ugla jedan složeniji problem riješiti. Starobarani često kažu: „Da vidimo jedan put“. Sačekajmo, ne moramo da budemo neko ko igra na prvu loptu i vjeruje neprovjerenim informacijama. Takođe, na prostoru Bara nije bilo značajnije izraženo, kada su u pitanju ideološka previranja, djelovanje zasnovano na govoru mržnje. Više je bilo onog što se kroz još jednu narodnu mudrost kaže: „Ne učini sve kad ti dođe ruka (vlasti)“. Često ljudi koji osjete moć to zloupotrijebe, to rade naprečac, ne čekajući da protok vremena potvrdi njihov stav i to da li ta moć zaista njima pripada. Htio sam kroz ove dvije naše autentične, starobarske mudrosti da kažem da su prethodne generacije Barana imale jako dobre principe. Koliko god djelovalo populistički, pozvao bih sve koji se bave ovom tematikom, kao i naše građane, da ih se pridržavaju.
