Dođu godine kada se morate osvrnuti na vrijeme djetinstva i odrastanja. Tada navru bujice slika i osjetite i po neku žal, pa i po koju malu radost koja vas na kratko odvraća od usiljene svakodnevice. Vrijeme ne ostavlja samo tragove po kosi i na licu, već nam se najviše nataloži u duši i u glavi. Tada shvatamo da u tim sjećanjima ima mnogo simbolike i da nam ti znaci iz prošlosti na mnogo toga ukazuju.
Rana pamćenja, osim radosti zbog prvih dječjih poklona i kažnjavanih poganluka, uvijek u sebi imaju kazivanja vaših najbližih i sva su ona vezana za rodni dom i njegovu neposrednu okolinu. To pripovjedanje o mjestu našeg djetinstva i sudbini ljudi koji su u njemu živjeli, nosićemo u sebi tokom cijeloga života. I zato, kada prohodate i progovorite ispod Volujice, morate imati mnogo više od običnih sjećanja i porodičnih pripovjedanja.
Za naš Bar kažu da je grad pod Rumijom, ali mnogi ne uočavaju kako ga Volujica zapravo grli. Taj njen zaštitnički pejzaž uvijek me podsjeća na zagrljaj moje prababe. U njemu sam, zaklonjen iza mirišljavog i širokog rukava šestanske kmiše, nalazio spas od očevog pruta i bježao od majčinog poziva na posljepodnevni odmor. Đetić koji je krao prađedov štap, i ostavljao staračku ruku bez oslonca, shvatio je veoma rano da je najvažnije u životu imati nekoga ko te voli i prihvata bez obzira na tvoje nestašluke.
Volujica nije samo prirodni zaklon od vjetrova koji šamaraju sa Otranta, ona je i nijemi pripovjedač života ovog prostora. Na njenim vrhovima i obroncima, u njenim vrtačama, kao i u njenom podnožju nalaze se tragovi svih civilizacijskih era. Na uvali, koju smo mi, Poljani, uvijek zvali Val od Bigovice, žene koje su kupile drva za ogrijev i čobani pronalazili su dosta čudnovatih stvari koje je more izbacalo. Tu je nekada na Bigovici, odnosno duž njene desne strane, bilo antičko pristanište. Na ovom lokalitetu nalazi se jedno od najvećih hidroarheloških nalazišta u Crnoj Gori koje čuva ostatke od 3. vijeka p.n.e. pa sve do srednjovjekovnog razdoblja. Zbog ovih priča koje sam slušao ispred naše kuće, tačnije na međi pored koje su prolazili mještani od „iza Volujice“, često bih molio ukućane da me vode do Vala. Na žalost, kako tada, tako i sada, nijesam pronalazio ništa osim smeća koje bi more izbacivalo nakon južine.
U našoj Kapljevi, čiji srednjovjekovni naziv je nastao po dalmatoromanskom reliktu capite i koji se povezuje sa Caput Olive (Rt maslina), prilikom kopanja bunara na imanju Vučetića pronađena je velika količina gvozdenodopske keramike iz perioda 8-6. vijeka p.n.e. Ova vrsta keramika, čiji ostaci su pronalaženi na padinama brda Džidžarin i sa istočne strane Starog Bara, potvrđuju postojanje kulture masline koju je na ove prostore donijela civilizacija Stare Grčke.
Generacije koje pamte pucketanje vatre sa ognjišta rado se prisjećaju priča tokom dugih noći o svemu što se moglo „nać na Volujicu“. Savremena istraživanja potvrdila su postojanja utvrđenja iz ilirsko-helenskog perioda, tzv. gradina, dok su na vrhovima brda vidljive mogile. Ovim mjestima ranovjekovne istorije, nekada namijenjenim za ukop znamentih ličnosti, mještani su dodjeljivali karakteristične nazive. Tako je ovih osam tumula, zbog lakšeg praćenja bravlje ispaše, uglavnom dobijalo prepoznatljiva lokalna imena.
Čobanski glas koji bi u smiraj dana, uz zveket cingare, dopirao do naših kuća izmamio bi osmjehe na lica najstarijih. Tada bi obično i počinjalo dozivanje. Za nas, iz Kapljeve, govorilo se da smo najgrlatiji. Često bi, osobito u proljećnim i ljetnjim predvečerjima, sa međa ili predvorja kuća okupljeni seljani odgovorili pjesmom na zvuk čobanskih dipala ili frule… Posljednji koji je čuvao koze i ovce na Volujici bio je Bimo. Po pogledu mog đeda Pavla, kao i u njegovom dubokom uzdahu, kada sam mu rekao da je Bimo zalegao, prvi put sam shvatio da je vrijeme jedan strašni i nezasiti gutač.
Na vrhovima Volujice, čiji prostor je prije dolaska Osmanlija bio u posjedu trgovačke i patricijske porodice Voluizza, nalaze se crkva Sv. Ilije i crkvište Svetih hodočasnika (San Pelegrino – zavjetna kapelica familije Voluizza). Iz đedovih priča saznao sam i za događanja povodom Ilindana, tokom kojih bi se okupljale sve muške glave iz porodica čija su imanja bila podno Volujice. Za njega i njegove vršnjake to su bili posebni trenuci. Zapravo, današnjim generacijama je nepojmivo da su to bili veoma rijetki trenuci u kojima su sinovi tokom nekog javnog događaja mogli biti u društvu svojih očeva. Kada je 2014. godine obnavljana crkva Sv. Ilije, svoje prihode dali su građani svih vjeroispovijesti. Baš u blizini ove crkve 80-ih godina obilježen je i jedan od najmasovnijih Prvomajskih uranaka. Tada sam po prvi puta poželio da se iskradem iz kuće da bih otišao na neki javni događaj.
Sa obližnjeg vrha, baš u neposrednoj blizini ostataka crkve San Pelegrino, emitovan je i prvi radio-telegrafski signal na Balkanu. Jedan od osnivača bežične telegrafije, Gugliermo Marconi, 1904. godine pustio je u rad stanicu koja je, do početka Prvog svjetskog rata, sa Barijem uspješno razmjenjivala telegrafske poruke. Ovaj lokalitet u narodu poznat je pod imenom “Stari repetitor” i najbolji je za osmatranje sa Volujice.
Sa đedom sam tokom ranog djetinjstva provodio najviše vremena… Sa njime sam najviše puta i osmatrao Bar sa Volujice. Najljepši su bili pogledi u ranu večer kada bi na listrama kuća počinjala da se pale svjetla. Naša zajednička uspinjanja meni su, kao dječaku, ispočetka bila naporna, ali su vremenom njemu postajala sve bitnija. Gledali bi cijelo Barsko polje i po njemu razaznavali domove. Vremenom je razaznavanje postajalo sve teže. Bez obzira na svoje nakupljene godine života i napornog rada, Palja, koji je uvijek bio dobrog vida, više nije mogao prepoznavati naše Polje koje se veoma brzo mijenjalo. Često bi se prisjećao riječi svog oca Kolje da će doći vrijeme kada će mačka od Biskupade do Kapljeve dolaziti skačući sa krova na krov!
Novi repetitor na Volujici bio je i mjesto specifičnog događaja iz novije prošlosti. Naime, na njemu smo u zoru 21. maja 2006. godine istakli, donedavno, najveću crnogorsku zastavu.
Kao svi lokaliteti od davnina, i Volujica je imala svoja narodna vjerovanja. Za neka sam čuo kao klinac i kasnije se raspitivao o njima, a nekima sam i sam prisustvovao. O nekima se nije rado pričalo, a neka su bila veoma omiljena i masovna. Najinteresantnija tradicija bila je posvećena obilasku Markove sofre. Na ovom lokalitetu, koji je bio pozicioniran pored puta od vrtače Polica do strmine prema plaži Crvena stijena, u kraškoj stijeni, visine do 4-5 metara, nalazio se prirodno izvajan anatomski prolaz. Na pravoslavni Đurđevdan, iz pravca Starog Bara, uz pjesmu i igru, dolazili bi žitelji mahale i obavljali ritual na Markovoj sofri. Nerotkinje bi se provlačile kroz otvor u stijeni vjerujući da će snaga onoga koji je „projahao kroz nju“ njima donijeti tako željeni porod. Ove živopisne povorke šale, pjesme i igre prestale su ludošću i bezobrazlukom kakav su samo devedesete mogle da donesu. Vođen onim za šta možemo reći da je nehumano, jedan od oficira tadašnje vojske 1999. godine izdao je naređenje da se Markova sofra minira.
Ovaj čin je duboko povrijedio sve Poljane, naročito žitelje Kapljeve jer je odnos prema unifomi, osobito prema onoj koju su nosili pripadnici JNA, bio više nego prisan i, što ne reći, veoma bitan. Moji prvi društveno odgovorni postupci, ako ih kao takve možemo nazvati, vezani su za donošenje vode vojnicima koji su umorni i žedni dolazili pred našu staru kuću nakon vježbi koji bi imali na Volujici. Izmorena vojska posjedala bi na staroj međi, a neki bi i polijegali po dvorištu, kada bi ih ukućani i potomci Kolje Barjaktara iz oba doma, znali uslužiti i sa još ponečim pored hladne bunarske vode. Pamtim ta nasmijana lica, suze, komentare i čestu pjesmu. Mislim da sam tada, slušajući ovo vojničko pjevanje, u svoje biće utkao i jugoslavenstvo. Regruti su često prije povratka u svoje krajeve, nakon završetka roka, dolazili da se pozdrave, dok neki i danas navraćaju ili zovu… Svega par dana nakon zemljotresa 1979. nekadašni pripadnik JNA Vojislav Vojo Mitić, jedinac, po izričitom zahtjevu svog oca zaputio se iz Boljevca, u okolini Niša, u tada razoreni Bar. Na njemu znan način prošao je kontrolne punktove i noću pregazio Sutorman da bi narednog jutra „đedu Kolji i stričevima Pavlu i Andriji“ nazvao: Dobro jutro!
Naš stari bunar decenijama je omogućavao pijaću vodu većem broju domaćinstava. Ova namjena bila mu je određena i za realizaciju jednog od najznačajnijih građevinskih poduhvata na području barske opštine. Probijanje tunela za rijeku Rikavac, tokom druge polovine pedesetih godina, skoro u potpunosti je promjenilo način života tadašnjim žiteljima barskog polja i konačno im donijelo duh modernih vremena.
Ako neki ne znaju mnogo o poplavnoj moći Rikavca i o tome koliko je bezbjednost ovog građevinskog objekta značajna i za savremeni Bar, dovoljno će im biti da pogledaju sliku na kojoj nekadašnji prvi čovjek Bar Đorđije Đoko Lekić obilazi poplavljeni Pristan.
Za probijanje tunela kroz Volujicu vezana je i jedna potisnuta tragedija koja najupečatljivije predstavlja svu hirovitost rijeke Rikavac. Naime, prilikom okončanja radova, tokom jednog suvog i veoma toplog dana, oblak je zagrlio Rumiju, i Vruća rijeka je nenadno sa sobom donijela sve padavine i otopine do svog sastavka sa rijekom Bunar. Toga dana, ne sluteći opasnost, zaposleni na tunelogradnji doživjeli su, od kojih neki i na fatalan način, svu nepredvidljivost najačeg bujičnog toka u Evropi.
Zbog dječje igre na Grlu od Bunara dobio sam prve majčinske batine, a na ulazu u tunel zbog bezobrazluka svog strica i njegovih vršnjaka doživio sam prvi veći strah zbog isplaniranog urlanja i eha koji je nakon toga uslijedio. Na izlazu iz tunela, inače omiljenom kupalištu za sva naselja iz Barskog polja, naučio sam da izranjam pivske boce koje su se u gajbama hladile na „prvoj ploči“ i gledao najljepše skokove u vodu. Zbog ovoga smo, moj prijatelj Ilija Vukotić i ja, u avgustu 2004. godine organizovali prvo barsko takmičenje za skokove u vodi.
Sve generacije koje su se kupale na Grlu od tunela naučile su dobro da plivaju, spretno se veru uz stijene kada udaraju morski talasi, skaču u vodu sa većih visina i vješto rone na dah. Uz ovo ide i vještina glavometa koji se nekada igrao na klizavim stranama ispucanog korita pri samom izlazu iz tunela. Za vaterpolo gol i danas se koristi idealno udubljenje u hridi koja je ispod Golubarnika – kamene ploče sa koje najsmjeliji poput laste uskaču u prozirno plavetnilo.
Volujica zbog svoje kraške strukture u sebi ima dosta podvodnih špilja i pravi je raj za podvodne ribolovce i ljubitelje turističkog ronjenja. Najpoznatija podvodna pećina u Crnoj Gori nalazi se na južnoj strani Volujice i to u njenom produžetku od uvale Bigovica kada ona neodoljivo podsjeća i na poluostrvo. Ovu speleološku atrakciju, koja se nalazi na skoro osam metara dubine i koja se grana u dva pravca, otkrio je poznati barski hirurg Vojislav Vojo Deretić. Uz vječito spominjanog profesora Andriju Miranovića, ovaj ljekar je jedan od prvih u Baru koji je tokom podvodnog ribolova upotrebljavao podvodnu pušku – lastikaču. O ovom podmorskom nizu lavirinata, od čijeg početka je uz lijevi krak postavljena čelična sajla koja vodi do sifona u kojem se uliva slatka voda i koja tvori malo jezero, doktor Deretić pričao je 1968. godine mladićima koji su za svoje podvodne ribolove tada koristili metalni luk i strijele. Među prvima koji su slušali Vojovu priču o ovom podvodnom dragulju bio je i proslavljeni ronilac Slobo Krnja Lekić. Tokom sedamdesetih špilja je u potpunosti istražena zahvaljujući građevinskom inžinjeru Miodragu Mikoviću „Miki Munji“ i po njemu nosi naziv.
Od rta Volujice, na kojem je 1879. godine postavljen prvi svetionik u Knjaževini Crnoj Gori, preko Skalice u Zaljevu, gdje su navodno bile verige za koje su se u pradavna vremena vezivale galije, do Ujtin potoka i priča o gusarima, imate prostor sa možda najviše mitova i tragova istorije na našem području. Ipak, za ovih 8 km dugog kamenjara koji uranja u beskrajno morsko plavetnilo i za njegov nevjerovatni civilizacijski omnibus, možda je najsimpatičnija i najbolnija priča o Pristanu. To je priča o nekadašnjem srednjovjekovnom pristaništu koje je vremenom postalo idiličan mediteranski gradić, poput onih u Felinijevim filmovima, i čije je postojanje potrla nova i modernija luka. To je priča koja je potvrdila životnu ironiju da u svakom nastajanju imamo utkanu i klicu uništenja, odnosno sjeme razdora. Tokom upravljanja ovim prostorima Otomanska imperija je na Pristanu napravila pomorski karantin, koji je nakon onoga u Carigradu, bio drugi po redu u ovoj moćnoj imperiji.
Za Pristan je vezana i jedna neobična priča. Zbog jedne od nekada najljepših, a sada nepostojeće plaže na Jadranu, tokom tridesetih godina prošlog vijeka bio je uspostavljen avio transport između Bara i Beograda. Zbog pominjanja ovih avio slijetanja u Barskom polju, tokom jednog međuškolskog okupljanja, dobio sam šamar od jednog prosvjetara. Imam osjećaj da će me taj šamar doživotno peći. Ovakav osjećaj nije nastao zbog neupućenosti nadmenog nastavnika koji se tek nastanio u Baru, kao i zbog podsmjeha mojih vršnjaka koji su u tome prepoznali kaznu zbog moje navodne izmišljotine, koliko zbog okolnosti da je među okupljenim, što nastavnicima ili školarcima, bilo Pristanjana i njihovih potomaka. Nemoguće je da niko od njih nije čuo za nekadašnja avio dolaženja beogradskih bogatuna na barska vikend kupanja. Po ovom principu ili ironiji kolektivne memorije, imamo i sadašnju situaciju sa sportskim navijanjem.
Naime, danas u Baru nećete naći mnogo navijača „Hajduka“ iz Splita. Štaviše, splitski „bili“ skoro su nebitni za većinu sinova i unuka onih kojih su nekada za njih navijali. Možda ovo i ne bi bilo toliko bitno da najstariji nogometni klub sa ove strane Jadrana među Baranima nije imao jednu od najorganizovanijih i najbrojnijih navijačkih grupa. Veoma često, uz pratnju bleh muzike, i to one koja je osnovana 1911. godine kao prva građanska muzika u Kraljevini Crnoj Gori, sa Pristana su, vaporom, Barani odlazili na Stari Plac. Volujica je slala navijački i bratski pozdrav Marjanu.
Sa đedom nikada nijesam imao nesuglasica, ali sam pred njim imao ućutanu navijačku strast koju sam dobio od oca. Valjda je i mog Kosta pekao šamar kojeg je dobio 60-tih godina tokom jednog od fudbalskih TV prenosa na Pristanu. Tada je u domu Dabovića, u kome je bila udata njegova tetka, u skoro bioskopskom rasporedu sjedjenja, izletio ispod prvog reda stolica na kojima su sjedjeli stariji, jer su mlađi jedino mogli da vire u crno-bijeli ekran kroz mrežu nogara i nogu, da bi jedini, u veoma uzavreloj situaciji, pozdravio gol koji je „Hajduku“ dao „Partizan“, tim kojeg je on volio. Ta ljubav je prešla na mene i sa Draganom Manceom postala vječna.
U novije vrijeme Volujica, nakon njenog bjesomučnog ranjavanja po oba krila, očekuje da bude žaštićena. Ona je područje relativno dobro očuvanih kulturno-istorijskih lokaliteta sa prelijepim prirodnim pejzažima i autentičnom biocenozom divljih maslina. Ona je prostor u kojem staje mnogo simbolike i zato Bar u svom odnosu prema njoj može sagledavati svoju prošlost i odrediti dalji pravac svog razvoja. Ona je brdo koje trpi sudbinu grada i kojeg je vjekovno štitila od svih morskih ćudi. Nekima od nas ona je i mnogo više od običnog brda.
Volujica je ruka koja grli svoj nestašni Bar!
