Godina je 1987. Ljeto. Naš grad prvi put organizuje besplatni koncert na otvorenom. Na “Potkovici“ sviraju „Zana“, „Piloti“ i „Đavoli“. Ovi posljednji, u besprijekorno čistim bijelim odijelima, predvođeni Nenom Belanom, izvode muziku šezdesetih, uz opšte oduševljenje u publici. Trideset devet godina kasnije, sa ostavštinom velikog muzičkog znalca i preko 250 pjesama u koferu, Neno Belan je sa bendom „Fiumens“ ponovo u Baru.

BI/RB: Dobrodošli u grad u kome ste otvorili serijal ljetnjih koncerta na otvorenom…

Belan: To je i za mene isto zanimljiv podatak, nisam ni slutio da je tako, a malo mi je, ono, moram priznati, u magli sve, ne mogu lagati, prošlo je 40 godina. Čovjeku mora da prija kad čuje tako nešto.

BI/RB: Mislim da su „Đavoli“ u moju generaciju, rođenu s kraja šezdesetih, ušli nakon one „Stereovizije“ i pjesme „Kucaj opet“.

Belan: Tako je, to je bilo prvo naše pojavljivanje na televiziji. To je bila emisija za nepoznate demo bendove, publika je glasala i mi smo pobijedili. Tu nas je vidio legendarni Siniša Škarica, osjetio da ima potencijala u nama i dao nam ugovor za prvu ploču, „Ljubav i moda“. Ostalo je, što bi rekli, sada već istorija.

BI/RB: To svakako, no da li ste očekivali da će naše generacije, vaspitavane ili na italo-disko muzici i euro-popu, ili na čvrstom roku, tako snažno radi vas prigrliti šezdesete godine. Donijeli ste neku drugu emociju, koje do tad nije bilo u jugoslovenskom roku. Jeste li očekivali da će čitava zemlja tako lako generacijski prihvatiti to?

Belan: Iskreno, nismo mi ni znali što smo očekivali. Jedino smo voljeli to što radimo i vjerovali smo u sebe. Bili smo uvjereni da to ima smisla, i vrijeme je pokazalo da ima. Samo šest godina smo postojali kao „Đavoli“, snimili tri vrlo uspješna albuma, pogotovo prvi i drugi. Snimili smo kasnije i onaj labuđi pjev, prekrasnu baladu „Dugo toplo ljeto“, koja je isto razvalila. Ostavili smo neki „legasi“ iza nas. Nakon 35-40 godina od nastanka tih pjesama, publika to i dalje poznaje, i voli. I očevi i njihova djeca ih prepoznaju, što znači da su postale transgeneracijske, da su proživjele, što dokazuje da su prave pjesme, one koje ne traju šest mjeseci pa ih se više niko nikad i ne sjeti, nego koje idu dalje.

BI/RB: Pa, ta moja maturska generacija 1986. je nosila upravo radi vas dignute kragne očevih košulja.

Belan: To je bio neki kratki rokabili revival period, i u stvari često su nas trpali u taj rokabili đir, ali nismo mi bili rokabili bend. Imali smo par takvih stvari, ali smo bili pop-rok bend koji je pokušavao rekonstruisati zvuk 60-ih godina, više naslonjeni na rad „Beatlesa“ i takvih bendova, sa puno bek vokala, melodija. Uz to, Italija i kancona je puno djelovala na mene, moji su roditelji to slušali, pa sam se kao dijete naslušao toga, i danas mi to još zvoni u glavi. Znam sve te stare pjesme italijanske, uspješnice sa San Rema i to me oblikovalo kao autora, i izvođača, i onda se to na kraju čuje u mom radu. „Beatlesi“ su meni najbolji svih vremena, to pršti od melodija, harmonija i svega. Ta neka mješavina, malo „Beatlesi“, malo Italija, malo ovo, ono, i to je zvuk koji je izašao iz mene na kraju.

BI/RB: Druga naša fascinacija bila je omotom druge ploče „Halo Lulu 22“, s onom rupom u sredini. Ko je to smislio?

Belan: Moram da se pohvalim da je to moja ideja. Kako smo se furali na šezdesete, tako smo slušali singlice, a one su imale sve rupe u sredini. Onda sam predložio Ćaleti koji je bio naš menadžer, ali i dizajner, likovnjak i pisao je tekstove, da tako nešto napravimo, kao veliki singl, ali da bude LP. Dopala mu se ideja, onda je dodao još onu žensku kako pije koktu, prvo domaće bezalkoholno piće, i one note i ispao je super omot.

BI/RB: I ime albuma, po cigaret-papiru.

Belan: Tako je, po starom cigaret-papiru. A prvi je dobio ime po legendarnom filmu.

BI/RB: I onda dolazi treći album, “Ostani uz mene”, po meni nepravedno zapostavljen. Tu ima predivnih melodija, recimo „Cha-cha, pusti me“. Nju ne izvodite na koncertima.

Belan: Kod trećeg albuma malo je palo u komercijalnom smislu, ali je ostalo par vrhunskih pjesama, koje i danas ljudi vole slušati i pjevati. A što se tiče neizvođenja… Ja imam previše pjesama u karijeri, nekih 250. A koncert je 30 pjesama, tako da imam problem što da odaberem za repertoar. Onda smo prošle godine imali proslavu 40 godina moje profesionalne karijere, i u „Areni“ Zagreb odradili četvorosatni koncert, vjerovali ili ne. Bilo je fantastično, a kad je završio nastup, opet su me ljudi pitali što nisam svirao ovu ili onu pjesmu. E, zato sam smislio jednu zgodnu foru – ove zime napravili smo koncert koji smo nazvali „B-strana“, dva dana smo u klubu svirali pjesme koje nikad ne sviramo na velikim koncertima. Nijedna nije bila od onih iz četiri sata „Arene“. Baš je bilo zabavno, i tu smo svirali „Ćaća (Cha-Cha) pusti me“.

BI/RB: Na trećem albumu je i divna „Sam na kraju sna“.

Belan: Da, fantastična pjesma, nije hitoidna, to je meditativna melodija. Nije baš za koncerte, osim ako je ne izvodiš sa simfonijskim orkestrom i horom, a to mi je ideja da jednom napravim, prije ili kasnije.

BI/RB: Jednom barskom bendu naročito bitna, jer je iskoristila strofe kao muzički preložak za refren svoje pjesme.

Belan: Nisam znao, ali čekam da dobijem snimak i čujem.

BI/RB: Nakon raspada „Đavola“ imali ste vrlo bogatu solo karijeru, šarenu, od festivala do čistog popa. Ali su tu izašla bar dva izuzetno dobra albuma, „Vino noći“ i „Dolazi ljubav“.

Belan: Kad sam otpočeo solo karijeru, počeo sam malo eksperimentisati sa drugim stilovima. Bilo je tu i latino i regea, pa sam sa klapama radio mediteranske pjesme, ipak je to bio jedan širi dijapazon djelovanja nego ranije, jer „Đavoli“ su baš bili, ono, strogo, kao da smo snimili ploču 1963. godine. Ta solo karijera mi je odmah na početku neočekivano donijela uspjeh koji nije bio moguć sa bendom. Već na početku sam izbacio „Sunčan dan“ i ubo iz prve, potrefilo se. Javljali su mi da su je puštali i slušali usred svih onih godina i u Beogradu, i u Sarajevu, i u Crnoj Gori. Nije moglo bolje početi, to me u stvari lansiralo. Kad sam se preselio iz Splita u Rijeku, okupio sam bend 1997. koji se zvao „Fiumens“, punih 28 godina smo bili istih četvorica. Šestorka smo od prošle godine i kao takvi nastupamo ovdje u Baru. Atraktivno je, zabavno, svi odlično sviraju, svi pjevaju… Dobro se družimo i zabavljamo uz put, bitna je dobra atmosfera u bendu jer onda to osjeti i publika.

BI/RB: Umjesto odjave, konstatacija da, kako sam sa nekim od kolega, i sa muzičarima i sa novinarima, razgovarao, kada se pomene Neno Belan, svi kažu – dobar čovjek, gospodin, Dalmoš, muzika, vino, druženje…

Belan: Lijepo je kad o tebi tako kažu, zahvaljujem. Ja jesam iz Splita, ali moj pokojni otac je iz Tivta, tako da sam porijeklom i ja. On je doselio u Split kada je bio mlad, upoznao mamu sa Brača, tako da je mene obrazovao i odgojio Split, ali imam korijene među svojim Bokeljima.

BI/RB: To bi značilo da ste ovdje kao doma?

Belan: Pa, ja ovdje i jesam kao doma.