U Umjetničkoj galeriji „Velimir A. Leković“ otvorena je izložba fotografija „Arhiv sjenki“ mlade umjetnice Mateje Martinović, koja kroz 26 radova donosi slojevito vizuelno istraživanje odnosa svjetlosti i tame, prošlosti i sadašnjosti, ali i promišljanje o očuvanju kulturnog nasljeđa. 

Ciklus je snažno inspirisan ambijentom Cetinja, čija arhitektura i duh prošlih vremena zauzimaju posebno mjesto u autorkinom radu. Kroz fragmente prostora, umjetnica bilježi tragove koji i danas svjedoče o bogatoj kulturnoj baštini, gradeći svojevrsni arhiv vizuelnih sjećanja.

Izložba je otvorena na nesvakidašnji način – kroz razgovor koji su u polumraku sa autorkom vodili akademska slikarka Jelena Vušurović i doktor teorije savremene umjetnosti, likovni kritičar i upravnik Galerije, Milun Lutovac. Bio je to dio koncepta koji je dodatno naglasio temu sjenke i percepcije. Govoreći o toj ideji, dr Milun Lutovac je pojasnio da je cilj bio stvoriti drugačiji odnos publike i prostora.

„Želio sam sam da ulazak publike bude malo zbunjujući i da bude neki vid interakcije. Našli smo se u jednom trouglu, interesantnom geometrijskom obliku koji ima posebnu komunikaciju, a cilj je bio da  umjetnicu, kao centar tog trougla, izazovemo da iznese  svoje misli, zapažanja,  osjećanja, nemire”.

Istakao je da ga je posebno zaintrigiralo to što se mlada autorka upustila u ozbiljnu i slojevitu temu.

„Mene je zbunilo to što je jedna mlada ličnost ušla u jednu prilično ozbiljnu temu. Da ne govorimo o mraku, nego o tami, o sjenki, kao nekom hodu vremena koji ostavlja tragove u skrivenim prostorima, kao da vrijeme ispisuje svoj dnevnik“.

Lutovac je naglasio i potrebu za novim pristupima u savremenoj umjetnosti, posebno u odnosu prema publici.

„Ovaj koncept otvaranja mi je veoma bitan, kao nagovještaj da razmišljamo o novom pristupu razgovora s publikom. Malo smo umorni od forme i standarda. Nedostaje taj mali incident koji bi nas prozvao, ono što se naziva otvoreno djelo, gdje su i publika i autori učesnici i gdje stvaramo novo djelo kroz dijalog, raspravu, pa i neslaganje”, zaključio je Lutovac.

Akademska slikarka Jelena Vušurović ukazala je na likovni i konceptualni kvalitet izloženih radova, posebno naglašavajući uticaj grafičkog dizajna na autorkin izraz.

„Mateja otkriva duboko promišljen pristup fotografiji. Ona ne bilježi samo stvarnost, već kroz grafičku redukciju uzima čitavu sjenku. Veoma je bitan taj grafički pristup i kompozicija”, naglasila je Vušurović dodajući da  umjetnica prostor posmatra kroz strukturu i odnose.

„Njene fotografije posjeduju snažnu geometrijsku strukturu i ona prostor ne posmatra samo kao skup objekata, već kao mrežu linija, ploha i kontrasta. Sjenka ovdje nije sporedni element, već ravnopravan gradivni faktor koji definiše ritam kompozicije. Moramo govoriti o estetici kad je u pitanju Matea, a ovdje je riječ o estetici oduzetog, minimalizma. Fokusirajući se na fragmente arhitekture i igru sjenke, ona uklanja širi kontekst i time postiže univerzalnost. Posmatrač ne vidi konkretnu ulicu, već čistu emociju prostora i vremena”, zaključuje Vušurović.

Autorka izložbe, Mateja Martinović, ističe snažnu povezanost sa rodnim gradom, Cetinjem, koje se veoma odrazilo na njeno odrastanje, pojašnjavajući da jedan dio ciklusa pripada tom prostoru i tom iskustvu. Objasnila je da njen proces stvaranja nastaje iz ličnog doživljaja i intuicije.

„Prije svega pronašla bih motiv koji mi je privlačan za oko, koji me natjera da pomislim na određeni događaj ili osobu, a onda obraćam pažnju na to  kako bi kompozicija trebalo da izgleda. Tu ima više pokušaja dok fotografija ne dobije pravu vrijednost.”, kazala je Martinović naglašavajući da u radu izbjegava bilo kakvu intervenciju u prostoru.

„Ništa ne postavljam, nema nikakve manipulacije sa objektima, samo tražim uglove. Smatram da umjetnost svakog umjetnika predstavlja njega samog i ne bi bilo u redu da mijenjam prostor koji fotografišem”.

Govoreći o tematskom sloju radova, istakla je da je destrukcija prisutna svuda oko nas, ali da u njoj traži svjetlost.

„Destrukcija je svuda oko nas, ali smatram da, kao i u ruševinama koje istražujem, uvijek možemo da se izdignemo iz lošeg perioda i da sve može ponovo procvjetati.  Zato tražim ljepšu svjetlost da prikažem. Smatram da kroz čitav život tražim sebe, neku zlatnu sredinu. Pokušala sam da uklopim urbeks i grafizam, dvije naizgled nespojive tematike”.

Kad je riječ o budućnosti projekta, Martinović je izrazila želju da sve  ostane dokumentovano, otkrivši da namjerava da proširi kolekciju.

“Nadam se da će jednog dana nastati i monografija, a jedan njen dio svakako će pripasti Cetinju”, istakla je Mateja Martinović.

Izložba „Arhiv sjenki“ biće otvorena narednih 15 dana.