Gost Milana Vujovića u „Promenadi četvrtkom“ bio je pjesnik Neven Milaković. Bila je to prilika da domaćin i gost govore o lirskoj i ljubavnoj poeziji i čitaju odabrane stihove iz zbirki „Cvijeće dobra“ i „Očev šamar“.
RB/BI: Prije nego što smo krenuli u ovaj zvaničan razgovor, zaključili smo da o pjesniku najbolje govore njegove pjesme, tako da ćemo uglavnom u narednih četrdesetak minuta, slušati poeziju Nevena Milakovića, u njegovoj i voditeljevoj interpretaciji. Može se reći da ste najpoznatiji po nekoj vrsti rodoljubive poezije. Svi znamo za antologijsku pjesmu „Vila sa Košara“, o junacima sa Košara, srpskih Termopila, ali vas određuje i lirska, ljubavna i druge vrste poetike.
Milaković: Moj opus je prilično raznolik. Imam običaj da kažem da nisam pjesnik sa predumišljajem. Nikada nisam sjeo – e, sad ću da napišem pjesmu, niti sam planirao kakva će da bude pjesma. Uvijek se sjećam (i to me pomalo opomene) onoga što mi je otac Benedikt rekao kad sam ga, negdje na početku, upitao za moje stvaralaštvo: „Pusti to da isteče iz tebe“. I upravo se tako i ponašam, zbog toga je i raznorodan opus, zato ima tu i duhovne i ljubavne i rodoljubive poezije – bukvalno sve što se nalazi u mojoj duši, to ćete naći u mojim knjigama.
RB/BI: Među ljubiteljima vaše poezije postoji dilema jeste li Baranin ili Podgoričanin?
Milaković: Ako ćemo da budemo precizni do kraja, ja sam Titograđanin, jer sam rođen u Titogradu, ali živim u Baru. Definitivno sam se preselio u Bar 2000. godine, ali sam tu, maltene, otkad znam za sebe. Tu je majka imala sestru i onda smo tu čitava ljeta provodili. Mi smo još 1982. godine napravili jednu etažu kuće. Tu su živjele majka i sestra, koja je ovdje imala posao. Želio sam da budemo skupa i tako je došlo do toga da postanem Baranin. Ipak, u Podgorici sam napisao šest knjiga, preko 200 pjesama, tri romana… Nisam lokalpartriota u onom primitivnom smislu, za mene je Podgoričanin svaki onaj ko voli Podgoricu. Nažalost, susretao sam se sa puno ljudi koji žive u Podgorici a ne vole taj grad. Meni je to neshvatljivo. Ja volim Bar, ja sam Baranin, naravno, tu sam se skućio, tu su mi djeca i njihov život… Bilo bi suludo da ne kažem da sam sada Baranin.
RB/BI: Po toj analogiji, Baranin je svako onaj ko voli Bar! To je dobra definicija Baranina.
A prva pjesma koju sam otvorio, iz zbirke „Cvijeće dobra“, posvećene tvojoj pokojnoj supruzi Ljiljani, jeste „Grlica“
Onomad mi u snu bijela grlica,
Sva od uspomena, vazdušasta, mila,
Obrisala krilom vrelu suzu lica,
Pa mi se pod rever drhtureć’ sakrila.
Htjedoh dlanom lednim da je pomilujem,
Al’ me strah obuze da će odletjeti,
A ona mi šapnu, još je jasno čujem:
Kada opet dođem, ti ćeš umrijeti.
Pa prhnu otmeno, u oblak zaroni,
Ali ja ne prestah, divnu, da je snujem,
Pjesnici su, šapnuh, visinama skloni,
Još bijelih krila lepet osluškujem.
Znaće duša, mila, ishod kad osjeti,
Da treba, za tobom, ka nebu da leti.
Milaković: Vi moju poeziju mnogo bolje govorite nego ja, moram da priznam.
RB/BI: Kažu da pjesnici najbolje govore svoje stihove, ali nisam baš siguran u to… Čuo sam Petra Božovića kako govori poeziju Matije Bećkovića, pa bez obzira što Matija govori sjajno svoju poeziju, pokazalo se da i nad Matijom ima Matija. Kad smo kod Petra Božovića, govorio je i na vašoj jednoj promociji, ako se ne varam, u Beogradu…
Milaković: Skoro je bila promocija u Domu vojske i on je govorio „Sonetni vijenac“, petnaest pjesama. I to jako dirljivo, moram reći da se tri put zaplakao dok je govorio, baš se bio uživio. Inače, on je snimio taj „Sonetni vijenac“ na „Kolarcu“. Prekjuče sam imao u Zahumlju književno veče i priznajem da sam nekoliko puta prethodnog dana slušao ovaj snimak, koji se nalazi na You Tube-u, pokušavajući da imitiram Petra i njegovo kazivanje, ali to je nemoguća misija. Odustao sam, šta ću. To su dva različita dara, pjesnik ne mora istovremeno biti dobar glumac, jer govorenje stihova spada u glumu, kao što ni glumac ne mora biti dobar pjesnik.
RB/BI: Interesuje me: kad je vaše vrijeme za poeziju? Kad stvarate? Imate li određeno doba dana ili noći kad se osamite ili stihovi jednostavno nadođu ne gledajući na vrijeme i pjesnikovo okruženje?
Milaković: Nema toga. Sad me nekako vučete za jezik, jer ako budem rekao ono što mislim djelovaće da nešto mudrujem i filozofiram. Već sam rekao da nisam pjesnik s predumišljajem. Što to znači? Stih mora da doleti, ne možeš da sjedneš, a to mnogi rade i mislim da griješe, i kažeš: „E, sad ću da napišem pjesmu“. Nešto ću da napišem, možda će to zvučati i dobro, ali neće to biti to. Meni se desi da po pola godine ne napišem nijednu pjesmu, desi mi se da u danu napišem dvije pjesme. Doleti. Jednostavo, to je to nadahnuće, to je nešto vanvremensko. Vjerovatno će mi neko i zamjeriti, ali najiskrenije kažem da, iščitavajući nakon nekog vremena neke svoje pjesme prosto ne mogu da vjerujem da sam to ja napisao. Pa sam onda sklon da ustvrdim da je to došlo nekako, odnekud, eto, ne znam to da objasnim, ali prosto je došlo. To je to nadahnuće, nisam to samo ja, ipak ima nešto, ne umijem to da opišem, ali nešto iznad toga.
RB/BI: Osim tog osjećaja i tog pitanja „da li sam ovo bio ja“, da li se nekad zapitate: da li je ovo moglo da bude bolje?
Milaković: Naučio sam se tome, itekako. Pjesnik ne smije da bude sujetan. Znam mnoge koji kažu da su oni to napisali i da tu nema popravke. Ja bih mnoge pjesme ispravio, poboljšao. Uvijek može bolje. Meni je Momir Vojvodić uvijek govorio: „Ako hoćeš da naučiš da pišeš, čitaj Ivu Andrića“. Postoji priča za Ivu Andrića da je znao da napiše jednu rečenicu i čitav dan radi na toj rečenici. Znači, može bolje. Evo, kad sam pomenuo Momira Vojvodića: pripremio ja rukopis „Sonetnih vijenaca“. Tada je bilo četiri sonetna vijenca, puta petnaest, znači četrdeset pjesama. I normalno, Momiru sam morao, kako mi se neće, da ponesem rukopis, a pritom me jedan naš veliki pjesnik, neću ga imenovati, zamoli da donesem i njemu rukopis. Poslije izvjesnog vremena, dođem ja kod ovog pjesnika i on me obaspe pohvalama, sve u superlativu: ovo je genijalno, ovo ne može bolje, divno, fenomenalno… Pođem kod Momira, a on sve iskasapio, izgleda kao zastava sa Vučjega dola. Nagrdio sve, a dolje napisao, ja to čuvam kao relikviju: „Da se nisi usudio da ovo štampaš dok ne prođe godina dana“. Nešto je dodao u stilu „neka sazri vino“. I, ko mi je veći prijatelj, ovaj što se izrazio tako pohvalno o svemu tome, ili Momir koji je bio vrlo grub i strog prema meni? Taj rukopis je, tvrdim, 50 odsto bolji nego što bi bio da sam ga odmah izdao.
RB/BI: U svakom slučaju, veći je prijatelj onaj koji kaže istinu, ma kako istina bila bolna.
Milaković: Jeste, ali nikog ne mrze više od onoga koji govore istinu.
RB/ BI: Poslušaćemo pjesmu koju ste poželjeli da čujete. Zašto Kemal?
Milaković: Na dan kad je umro Kemal, doletjeli su mi stihovi.
RB/BI: Dok ste se spremali za ovaj put do Radio Bara, obojici su stigle poruke od barskih pjesnika, kojima je milo što gostujete. Pominjali smo Timotijeva, Sveta Đurišića, Srđana Lekovića… Kakva je uopšte barska poetska scena danas, da li imate uvid u nju?
Milaković: Naravno da imam. Eto, pomenuli ste Timotijeva. Ne spadam u one koji su slatkorječivi, koji umiju da istresu pohvale iz rukava, ali on je jedna ozbiljna priča, rekao bih i najozbiljnija priča ovoga grada. To je, prije svega, izvanredan pjesnik i veliki poznavalac poezije. A onda, ima još nešto na čemu sam mu, u pozitivnom smislu, uvjek zavidio – on fenomenalno govori poeziju, i svoju i tuđu. Šta reći o njemu, osim najveće moguće pohvale. Pomenuli ste Svetozara Đurišića, kojega takođe smatram izvanrednim pjesnikom, nažalost isuviše lijenim. Velika je šteta za poeziju što je on objavio samo jednu knjigu. Srđan Leković – ne bih volio da se upuštam u nabrajanja, jer ako ne kažem još neko ime, naći će se neko ko će mi zamjeriti…
RB/BI: Odmah da se ogradimo, njih trojica su se javili.
Milaković: Baš tako. Zbog toga, jedina moja žal, zato što ja volim poeziju, jeste to što ti ljudi nisu dovoljno uključeni u kulturni život ovoga grada, nažalost. Za sebe ne mogu reći da nisam dovoljno uključen, mogao bih reći da sam isključen. Možda je bolje da zaustavimo priču na tome, jer ovo je ipak priča o poeziji.
RB/BI: A i doveli bi priču do toga ko sam sebe preporučuje, ko se živ ne bi preporučio, koga je najlakše zaboraviti jer se sam, što bi se reklo, ne nudi.
Milaković: Ima i toga.
RB/BI: Nevene, evo za kraj da parfraziram kraj kultnog filma „Kazablanka“ – možda je ovo početak jedne divne priče o poeziji i pjesnicima na talasima Radio Bara.
