Nilda je prva zbog ljubavi prešla sa Kube u Bar

Nilda Fernandez je bila prva Kubanka koja je zbog ljubavi prema mornaru iz Bara napustila zemlju i došla da živi u Crnu Goru.

Rođena je u Olginu, glavnom gradu istoimene pokrajine na istoku Kube, novembra 1941. i nakon školovanja zaposlila se u robnoj kući, u vrijeme kad je ta zemlja postajala poprište jedne od najvećih istorijskih drama u XX vijeku.

Pedesetih godina Kuba je bila izletište za bogate Amerikance. Uživali su u luksuznim hotelima, na plažama, okruženi slugama voljnim da im ispune svaku želju. Ali, više od 90 procenata Kubanaca je živjelo u siromaštvu i gladi. Godine 1959. Kuba je postala prva komunistička država u Latinskoj Americi, nakon što je vođa revolucije Fidel Castro svrgnuo diktatora Batistu. Castro je uveo sasvim novi način života, koji je prije svega obuhvatao nacionalizaciju sredstava za proizvodnju, pa su omiljena ljetovališta Amerikanaca u kojima je još Al Capone imao ekskluzivne hotele, naprasno bilo oduzeta i “predata narodu”. Nakon što su SAD pokušale da nasilno obore Castrovu vlast vojnom intervencijom u Zalivu svinja, koja se završila apsolutnim neuspjehom, Bijela kuća je zavela privrednu blokadu ostrva, koju je podržala Organizacija američkih država (OAD) i sve njene članice, s izuzetkom Meksika.

Ukinuvši kupovinu kubanskog šećera, SAD su obustavile i izvoz na Kubu prehrambenih, industrijskih i farmaceutskih proizvoda, ali i isporuku rezervnih djelova za šećerane, rafinerije, elektroprivredu, rudnike, transport… Bio je to nevjerovatan udarac zemlji čija je oprema u svih 160 šećerana i u većini industrijskih objekata bila američkog porijekla, a upravo su šećer i kafa donosili ubjedljivo najveći priliv sredstava državi.

Blokada je dovela do svakodnevnih teškoća u snabdijevanju, osobito prehrambenim proizvodima. Težak udarac je zadala i obrazovanju, zdravstvu i drugim sektorima. Uslijedili su talasi emigriranja sa ove ostrvske države.

Kuba je morala da traži trgovinske partnere u prekookeanskim zemljama Evrope, jer su njene potrebe za uvozom roba široke potrošnje bile ogromne. Znajući to, da bi onemogućile pomorski saobraćaj za i iz Kube, vlasti SAD su uvele restriktivne mjere za kompanije čiji brodovi saobraćaju sa ovom zemljom. Da bi se zaštitila jugoslovenska trgovačka mornarica, koja je imala veoma razvijen promet sa američkim lukama, Savezni sekretarijat za saobraćaj i veze SFRJ donio je odluku da samo jedno brodarsko preduzeće iz države saobraća s Kubom, a da mu ostale kompanije, čiji su brodovi ranije doticali kubanske luke, prepuste administraciju. Odabrana je mlada firma, “Prekookeanska plovidba” iz Bara, na čijem je čelu bio sposobni direktor Andrija Dabanović.

“Prekookeanskin” prvi brod “Bar” počeo je 1961. da plovi redovno za Kubu (ubrzo su uključeni i drugi brodovi), uspostavljeni su kontakti sa firmom “Empressa Cubana de Fletes” i utanačeni dogovori za prevoz generalnog tereta, pa je na prelazu između 1962. i 1963. godine zvanično otvorena linija Mediteran – Kuba. Godine 1962. kubanska raketna kriza dovela je do američko-sovjetskog sučeljavanja koje je zaprijetilo izbijanjem Trećeg svjetskog rata. Sovjetski Savez je na ostrvu instalirao brojne raketne baze. SAD su reagovale bez oklijevanja, uvodeći vojnu blokadu Kube flotom ratnih brodova. U takvim uslovima, brodovi barske kompanije su bili zaustavljani od strane ratne mornarice SAD radi legitimisanja i provjere tereta. Iz Mediterana je ka Kubi išao generalni teret, a iz Kube šećer za luke istočnog Mediterana i Sjeverne Afrike.

Otvaranje linije Mediteran – Kuba donosilo je u prvim godinama ogroman priliv sredstava za “Prekookeansku”. Za Kubance linija je imala presudnu važnost, jer je omogućavala redovnu dopremu roba za normalno funkcionisanje života, ali je skoro važnija bila psihološka komponenta podrške narodu u razbijanju blokade. Liniju Mediteran – Kuba je, uz određene modalitete, kompanija “Prekookeanska plovidba” održavala više od 20 godina.

U takvim, nesigurnim i životnim uslovima, Nilda je u Havani upoznala mladog pomorca Nikolu Pukića 1964. godine. I on je plovio na brodu Bar. Radila je u prodavnici, a Nikola je vidio lijepu Kubanku kroz izlog.

“’Navratio sam i sutradan. I svih narednih dana dok sam bio u luci. Pristajala je da je ponekad otpratim do kuće. Tada o braku nije bilo ni reči. Ali kada je brod isplovio iz havanske luke dugo je mahala’. Ubrzo su s Atlantika i dalekih luka na adresu Nilde Fernandez, počeli da stižu telegrami i pisma. Verovala je što joj je Nikola pisao i čekala ga. Došao je posle nekoliko meseci i – Nikola Pukić i Nilda Fernandez su se venčali”, pisao je u svojim reportažama poznati barski novinar Božidar Milošević. Svečana ceremonija održana je u jugoslovenskoj ambasadi u Havani 23. marta 1966.

Morale su da prođu pune četiri godine kako bi Nilda mogla da dođe u Jugoslaviju, jer tamošnji režim nije dozvoljavao mladima izlazak iz zemlje, čak ni u slučaju udaje. U čekanju, živjeli su zajedno na Kubi, ali i doživjeli tragediju – djevojčica Milena, koju su dobili, iznenada je umrla.

U Bar su stigli 1969. godine.

“Moj prvi susret s Jugoslavijom nije bio baš veseo. Nikola se nalazio na brodu i ja sam sama doletjela iz Havane u Beograd. Ipak, najteže mi je bilo kad sam stigla u Bar. U novoj kući nisam mogla ni sa kim da se sporazumijem, tri mjeseca sam sjedjela na kauču, tresla se od zime i ćutala. Kad je Nikola došao s broda, sve je bilo lakše, počela sam da izlazim, da se upoznajem s ljudima”, sjećala se Nilda Pukić za “Barske novine” davne 1981. godine.

Dolazak Kubanke u Jugoslaviju izazvao je veliku pažnju medija. Prvu reportažu je još krajem šezdesetih za “Politiku” napisao Božidar Milošević, davala je intervjue za jugoslovenske televizije, novine i časopise… U njima je isticala da je na Kubi brala šećernu trsku, a u Gretvi masline, ali da živi “kao sve moje komšinice, podižem djecu, i vrlo sam srećna kad u luku uplovi neku kubanski brod. Posada sazna da u Baru živi Kubanka, pa dođu da me posjete, što je meni i mužu jako drago. Često mi se smiju i kažu da sam zaboravila španski jezik, da pričam kao strankinja”.

Po dolasku u Bar, 1969. godine, Nilda je prihvatila da, skupa sa muževljevom sestrom i majkom, podiže dvoje djece njenog đevera, kao da su njeni najrođeniji. Pomagala ih je tokom čitavog života, sve dok se nisu potpuno osamostalili. Sa istom brigom se brinula i o njihovoj djeci, ne razdvajajući ih od svojih unuka koja je dobila od sina i kćeri.

Nikola se kao majstor ukrcao 1973. na feribot “Sveti Stefan”, na liniji do Barija, sve do 1977. godine, kada se zaposlio u Luci Bar. Od tada više nije plovio.

Čitav životni vijek Nilda je provela kao domaćica, u kući i na velikom imanju, među maslinama, podižući djecu – sina Denisa (1970) i kćer Mariju (1975). Dočekala je sedmoro unučadi i troje praunučadi.