Vrijeme je da Njegoša čitamo kao umjetnika – izuzetnog pjesnika, mladića slobodnog duha i širokog obrazovanja, a ne kao političku ili vjersku ličnost – zaključak je javne tribine na temu „Njegoševa Noć skuplja vijeka“, koja je večeras održana u čitaonici Narodne biblioteke „Ivo Vučković“.
Panelistkinje, Dragana Erjavšek, književna kritičarka i mr Marija Šušter, profesorica književnosti prišle su ovoj temi veoma studiozno, citirajući niz stručnih radova i velikih imena.
Pjesmu „Noć skuplja vijeka“ nadahnuto je pročitao Jovan Joksimović, učenik Srednje stručne škole.
Marija Šušter podsjetila je da je ova Njegoševa pjesma pronađena prije stotinjak godina, te je ispričala kako je stigla na svjetlost dana. Njegoš je umro 1851. godine, a „Noć skuplja vijeka“ objavljena je 1912. godine, dok je autograf (original pjesme) tek 1956. godine poklonila princeza Ksenija. I tada, ta pjesma je bila na posebnom listu, nije bila dio poklonjene sveske.
Erjavšek je ukazala da postoji vjerovanje da je pjesama bilo još, ali da su sve ostale bile spaljene, kako bi se sačuvao autoritet vladike i vladara. Čak je Isidora Sekulić navela da je Kralj Nikola uništio njegove pjesme. Ipak, s obzirom da je Njegoš očekivao svoju smrt, možda nije slučajno što je baš ova pjesma sačuvana, smatra ona. Dodala se da su se brojni autori godinama bavili više pitanjem kako je pjesma nastala i da li je erotski događaj koji se u njoj opisuje stvaran, nego njenom analizom.
Šušter je podsjetila da je, u vrijeme nastanka Njegoševih djela, bilo malo pismenih i među crnogorskim serdarima, a da su, opet, mnogi iako nepismeni „Gorski vijenac“ znali napamet. Problem je, kako je kazala, što su se većina njegovih stihova koristili kao uputstva „a on je pisao dramu. To je kao kad bi Šekspiru probali da uđemo u trag preko njegovih likova“.
„Problem je naša potreba da od Njegoša pravimo, pored onoga što jeste, i ono što nije bio,“ kazala je Erjavšek, dodajući da je on bio pjesnik, potpun autor, u vrijeme kada su postojali samo narodni pjevači.
„’Gorski vijenac’ obrađuje socio-kulturni kod Crne Gore u to vrijeme, ’Luča mikrokozma’ razgrađuje hriščanske dogme. On je bio usamljen, prepametan, obrazovan čovjek. Crnogorci toliko pričaju o Njegošu, a baš ga ne razumiju. Vjerovatno je bio nesrećan u svom vremenu, jer ga tek tada niko nije razumio,“ smatra ona dodajući da je on prije svega književnik i da je njegovo djelo podložno analizi. Ona je ukazala da je važno i kada se nešto čita, da je svako čitanje drugačije, te da nije isto kada se nešto čita u osnovnoj ili srednjoj školi ili kasnije.
Obje panelistkinje ističu da nije važno da li je događaj opisan u pjesmi Njegoš doživio lično, ili je u pitanju lirski subjekat. Bitno je da je iz muškog ugla prikazao ranjivog čovjeka „u vremenu kada Crnogorce zamišljamo sa jataganima, dok su žene one koje sve rade za kuću i porodicu.“
Bilo je riječi i o Njegoševom oblačenju (nije volio vladičansku mantiju), kao i o činjenici da je bio prvi Petrović koji nije živio u manastiru, već je napravio kuću pored njega.
Da li je pjesma provokacija ili metaforička priča, nije najvažnije za analizu – smatra Šušter, dodajući da je u njoj opisana fizička, a ne emotivna ljubav, da žena nije opisana kao žrtva, već upoređena sa antičkom boginjom. Ona je još jednom podsjetila da je veče posvećeno pjesmi koju „Njegoš nije dao da se objavi“.
Ovu pjesmu treba da čitamo, uživamo u njoj, da je analiziramo a ne da tragamo da li se, ili nije, događaj opisan u njoj stvarno odigrao.
Mašan Lekić je podsjetio da je Njegoš predstavljen kao politička, osvajačka figura.
„Prave riječi Njegoševe su u ’Luči mikrokozmi’ i ovoj pjesmi. Zanemarujemo pravu njegovu ličnost, a priče o njegovom razuzdanom životu su dinastičke spletke. Zaboravlja se da je umro u 38. godini – mladić, pun snage, želje za životom. Zaboravlja se da je putovao svijetom, da je donio štampariju, obnovio štamparstvo poslije Crnojevića, osnovao gvardiju, emancipovao Crnogorce i ostavio amanet da njegov nasljednik bude svjetovno lice,“ istakao je on.
I ostali učesnici tribine smatraju da nedostaje da se o Njegošu govori kao o umjetniku, mladiću slobodnog duha.
„Mi zapravo mučimo Njegoša. Bavio se umjetnošću i strašno je što su ga zbog ove pjesme osuđivali. Bilo bi lijepo da ga posmatramo kao umjetnika i da njegovo djelo govori za njega,“ smatra jedna od učesnica tribine.
Među malobrojnom (ali aktivnom)publikom bio je i sekretar Sekretarijata za kulturu i medije Srđan Lekić.
