Studija našeg sugrađanina dr Sava Markovića o gradskom Statutu, notarijatu i službi kancelara u Baru objavljena je u prestižnom zagrebačkom naučnom časopisu Povijesni prilozi (gl. urednica dr Maja Katušić), koji izdaje Hrvatski institut za povijest.
Sačuvane isprave koje govore o pravnoj prošlosti Bara su rijetke i zato je od velikog značaja svako dokumentarno svjedočanstvo koje rasvjetljava društveno uređenje autonomnog grada. Norme koje su regulisale staleški uređen socijalni život bile su detaljne, a donosile su se u dugom vremenskom trajanju, svakako već u XIV vijeku, shodno prethodno ustanovljenim običajnim pravilima. Početkom XV vijeka Statut grada Bara je predviđao da se na presude barskog suda žalbe izjavljuju i apelacioni postupak sprovodi u Dubrovniku, pa su za razumijevanje barske pravne prošlosti vrlo važne dubrovačke odluke po apelacijama, koje su sačuvane. Takvi su akti razmotreni u kontekstu budvanskog Statuta i drugih isprava iz XV-XVI vijeka koje su sačinjavale legislativni korpus komune Budve. Indikativno je i da mletački izvještaji još sredinom XVI vijeka upućuju na shodnu primjenu barskih zakonskih normi u Budvi (nei civili si reggono come Antivarini), a da se Statut te komune tada izričito ne pominje.
Osim navedenih isprava, u kontekstu apelacionog postupka, sudskih rokova, kao i opštinskog administrativnog aparata sagledane su i privilegije koje su gradu Baru potvrđivane od strane mletačkih vlasti. Sličnošću formulacija upućuju na statutarne norme Budve. Akrostih kao obaveza Barana prema vladaru iz sredine XIV vijeka pominje se s istovjetnom sumom već u prvom poglavlju Statuta Budve, ali povezanost tih činjenica nije do sada naglašavana, iako je opštepoznato da je aprila 1441. despot Đurađ Branković Budvi dodijelio zakonske, odnosno statutarne odredbe kakve ima grad Bar, što su Budvanima mletački provizori potvrdili 1. avgusta 1442. u Kotoru.
Poseban interes pobuđuje barska topografija koja se pominje u Statutu Budve.
Prilog (pre)poznavanju Statuta Bara omogućava i topografija, odnosno lokaliteti pomenuti u temeljnom budvanskom pravnom spomeniku: Celestrina, Sussane, Sambro, Prapratina, Gernoi de Mercoi, Kamarda. Dok je distrikt Bara obuhvatao znatan broj sela, distrikt Budve je bio vrlo malog opsega, 1559. godine bez sela. Sličan način formulacije pojedinih normi od incipita nadalje takođe upućuje na izvorno porijeklo odredbi budvanskog Statuta. Ako se uporedi istovjetna zakonska odluka barskih vlasti od 25. aprila 1429. o zabrani ispitivanja ishodovanja crkvenog dostojanstva u Baru s poglavljem 254 budvanskog Statuta (o tome da nijedan naš građanin ne može biti biskup), može se pretpostaviti da je mletačka verzija budvanskog Statuta kao predložak imala latinski sročen Statut Bara.
Sastav Malog vijeća komune Bara povezuje se sa poglavljem 284 Statuta Budve, a karati (oblik naknade sudijama za njihov rad) u Baru s poglavljima 289 i 290 Statuta Budve. Postoji izuzetna sličnost velikog broja ostalih budvanskih statutarnih odredbi i formulacija iz isprava iz Bara koje se odnose na imovinsko pravna, obligaciona, nasljednopravna pitanja i sudsku proceduru (isti rok za održaj, zabrana vođenja paralelne litispendencije i dr.). Tarifa plaćanja kancelara i viteza u krivičnim stvarima iz 1547. godine
Uz to što rasvjetljava ulogu kancelara u krivičnopravnim stvarima, tarifa plaćanja kancelara i kavaljera (rektorovog viteza) u krivičnim stvarima iz 1547. godine nastala u Baru, a koja se primjenjivala i u Budvi, upotpunjuje poznavanje oskudnih statutarnih krivičnopravnih normi. Posebno rasvjetljava mjere koje su vlasti preduzimale sa ciljem održavanja (sigurnosti) poretka, kakva je, između ostalih, bila agresivna metoda prinude koja je nanošenjem tjelesnog bola (i psihičkog mučenja) dovodila do „istinitog“ optuženikovog priznanja, najčešće ne krivice, već odgovora o nedjelu i povezanim činjenicama. Optuženik se vezivao rukama na leđima i podizao konopom prebačenim preko kolotura, pa bi mu naglim otpuštanjem konopa tijelo padalo koliko je to uže omogućavalo. Za svakog ko je bio određen ispitivanje mučenjem, što je podrazumijevalo vođenje zapisnika o dobijanju iskaza, angažovanim službenicima se plaćalo 6 groša. Primarna društvena funkcija ove mjere bilo je zastrašivanje. Tako je falsifikator novca Pero priznao krivično djelo čim je doveden na mjesto torture, prije nego što je bio propisano vezan, dok je drugi okrivljeni bio tvrđi u pogledu iznuđivanja priznanja, izdržavši vezivanje i mučenje na stalku zvanom konj i jedan trzaj konopom.
Tortura je bila dozvoljena kod najtežih zločina, ali i za krađu. Njom kao dokaznim sredstvom smjeli su se mučiti svi protiv kojih je bilo dovoljno indicija ili je postojala dovoljno jaka sumnja utvrđena iskazom svjedoka, ali se okrivljeni nije smio mučiti tako da bi pod torturom umro, što se dešavalo. Za sastavljanje presude na privremeno izgnanstvo na određeno vrijeme, godinu dana ili više, naplaćivalo se takođe 6 groša, koliko i za osudu na doživotno progonstvo. Primjetno je da je u Baru sredinom XVI vijeka, odražavajući nova ekonomska i geopolitička strujanja u procesima dugog trajanja, u opticaju bio i turski novac. Za puštanje iz zatvora zbog otkupljenja naplaćivalo se 2 aspre. Da je vođena uredna kancelarijska arhiva svjedoče odredbe prema kojima je „za traženje bilo kojeg akta u bilo kojoj knjizi“ naplaćivan 1 groš, a za svaku prepisanu (kopiranu) ispravu bilo je potrebno izdvojiti 6 groša.
Tarifa plaćanja iz 1547. g. je slijedila praksu preslikavanja prava iz Bara u Budvi. Utoliko prije što je s njihovim prethodnim javnim povezivanjem traženjem Budvana (1441.) barsko pravo već bilo osnaženo dubrovačkim odlukama po žalbama, s tim da je još normi barskog Statuta moguće rekonstruisati iz odluka dubrovačkog sudišta po odaslatim apelacijama. Na osnovu navedenog, a s obzirom na devastiranje Budve osmanskim osvajanjem 1571. godine (la straggie del un general incendio), može se zaključiti da su pravni spomenici Bara poslužili kao temeljni zakonski predlošci i uzori za redakciju, odnosno kodifikaciju budvanskog prava u XVII vijeku, od kada i potiču poznati prepisi njenog Statuta.
