Barski pisac Savo Markoč je, u izdanju Kulturnog centra Bar, čitaocima ponudio novo izdanje – roman “Kofer za Šangri-La”.
Samo pominjanje mitskog mjesta svih hipika svijeta od šezdesetih naovamo – utopijskog (dakle, fizički nepostojećeg) mističnog kraljevstva skrivenog iza vrhova Himalaja, u kome se, u miru i skladu, čuva sva mudrost čovječanstva dok ono ne bude spremno za “zlatno doba” – unaprijed prejudicira da će u djelu biti riječi o tananim pulsiranjima duše i tijela za koje ne postoje svakodnevna objašnjenja, a koje će biti namijenjeno onima što u riječima traže dublji smisao. I sve uvijeno u fino oblandu pulsirajuće nostalgije.
I u novoj knjizi Markoč režira svoj “Cinema Paradiso”, sa prečicama koje vode od Tornatorea, Sorrentina do Antonionija… mediteranska škola, naizgled jednostavno ali vrlo efektno se igrajući sjećanjima na protekle decenije, događajima, ljudima, sa znalačkim darom da u sve utka sitne detalje “koji čine život”. U kolopletu nostalgičnih prizivanja nazire se emotivna priča, u koju je autor utkao i sebe i sebi poznate likove, kao i okruženje u kome je odrastao i sazrijevao, od Belvedera do Pristana, uz sve boje, ukuse i mirise koje to dragocjeno lično svjedočanstvo o suptilnijem vremenu života i izražavanja sopstvenog nosilo u sebi.
Glavni junak, u vječnom razmišljanju o potrebi odlaska u Šangri-La za koji nije siguran ni da postoji, gotovo je stereotipan lik knjiga ovakvog tipa – nesiguran u sebe ali siguran da je drugačiji od drugih, u grozničavom prebiranju o svrhi sopstenog postojanja (i gotovo po pravilu nepostojanja svrhe onih oko njega) i poimanju osjećaja da je njegov “let” dar za koga nema objašnjenje, te mu i nije mjesto tu gdje jeste. Zato se čitavim tokom knjige u suštini i priprema na pakovanje kofera za daleke pute, rastajući se, korak po korak, sa akterima koji mu oblikuju život. Ostali likovi djela su, reklo bi se – tipski, compañero obješenjak, putena krčmarica puna saosjećanja, lokalni oriđinali…
Stil pisanja pitak, nenametljiv, lak, ali nikako površan, sa “mali milion” nagradica u vidu reminiscencija ili asocijacija za čitaoca sa značajnom “kilometražom” (“Da li je dozvoljeno razgledanje vašeg vrta?”), odnosno solidnim fondom opšte kulture. Markoč se i u novoj knjizi jasno drži onoga u čemu je jak – pripovijedanja uz mnoštvo detalja, pa bi, da nije jasno naglašeno da je ovo roman, čitalac mogao pomisliti da je riječ o novoj zbirci kratkih priča… Svaka od njih bi svakako mogla stajati sama za sebe, ali su nevidljivom niti koja vuče “konzumenta knjige” od stranice do stranice, događaji i likovi poredani po filmskom, gotovo scenaričnom principu. Katkad su te sekvence bez jasnog linearnog toka radnje, pa se samo naslućuje što bi se u međuvremenu moglo dešavati, a nekad su ispunjene brzim razvojem situacije te se događaji smjenjuju iz slike u sliku. Ko voli ovakav način pisanja, uživaće.
Najupečatljiviji, ujedno i prelomni, centralni dio knjige odnosi se na opraštaj sa ocem u bolnici (vrlo efektna slika kontrasta zelenih skakavaca i bjeline bolničkog hodnika) i sahranu, nakon koje dolazi “ono” – znak koji se čekao, u vidu krvavo crvenih makova koji rađaju samo kad treba da ukažu na neminovnost. Ujedno, dan kada je glavnom junaku umro otac (“Čekao je da umre u najtopliji dan u godini”) kamijevski je opisan na način koji asocira na Mersaulta i ubistveno jako Sunce u vrijeme majčinog nestanka. Reklo bi se čak i da glavni junak Savove knjige umnogome podsjeća na kolegu iz remek djela “Stranac” – tu su negdje, ni tamo ni vamo, u limbičkim krugovima pakla kojeg su sami stvorili. U jednom od tih devet Danteovih krugova u kojima živi, za glavnog junaka mitski Šangri-La nije geografsko ishodište, već ima simbolički karakter mjesta pomirenja sa samim sobom i težnje za prekidom sa uparloženim načinom preživljavanja u jeftinoj svakodnevnici.
Posebno priznanje se mora odati Markoču na izuzetno efektnom kraju knjige, u kome se lične, gradske i sve ostale nedoumice i sumnje razriješavaju dijalogom glavnog junaka i prodavačice željezničkih karata. On, naime, na šalteru traži da kupi kartu za Šangri-La, a ona pita “povratnu ili u jednom pravcu”, što znači da se ZNA i da POSTOJI, pa svi uzusi ponašanja i razmišljanja najednom postaju smisleni, a sve dobija svrhu.
Pri tome, odgovor glavnog junaka anonimnoj radnici iza stakla je tačno onakav kakav bi MORAO biti u ovakvoj knjizi.
N. B.
Ako se bira između “Shangri La” Kinksa i Electric Light Orchestra, uvijek se odlučim za Ray Daviesa, London i 1969. To je ta “Shangri-La”. Makar bila i samo u glavi glavnog junaka.
***
Savo Markoč (1963) je do sada objavio dvije zbirke kratkih priča (“Kula od sjećanja” – dvije verzije i “Priče sa zapadne strane”). Osvojio je prvu nagradu na Međunarodnom festivalu kratke književne forme Zaton 2023. i drugu nagradu na konkursu Ministarstva ekonomskog razvoja za najljepšu kratku priču o Crnoj Gori, iste godine. Živi i radi u Baru.
