Juče je u OŠ „Blažo Jokov Orlandić“ povodom 5. oktobra, Svjetskog dana nastavnika, održan okrugli sto za nastavnike na temu „Škola na raskršću“.
Učestvovali su nastavnici iz škole domaćina: Ana Marojević-Bulatović, Vesko Bubanja, Ljiljana Živković, Bojana Đukić, Stanislava Knežević, Ljilja Barjaktarović i Maja Kilibarda, kao i gosti iz škole „Anto Đedović“, Vlatka Gažević, Dragana Vukčević i Dejan Paladin, nastavnica Olja Tokalić iz škole „Jugoslavija“, iz Srednje stručne škole Milanka Okuka i Branka Ćalasan kao i gosti iz Ekonomsko-ugostiteljske škole Teodora i Marta Nikolić. Moderatorke su bile Tanja Vujović, pedagoškinja i Radmila Bajković psihološkinja.
Slogan pod kojim se ove godine obilježava Dan nastavnika glasi „Nastavnici koji su nam potrebni za obrazovanje koje želimo: Globalni imperativ da se zaustavi nedostatak nastavnika“.
„Ovaj slogan postavlja veoma značajno pitanje za kompletne društvene zajednice, pa i za našu – da li znamo kakvo je obrazovanje koje zaista želimo? Odgovor na to pitanje bi nam pomogao i da odredimo kakvo društvo želimo.
Nedovoljan broj nastavnika predstavlja problem i za naše škole. Sve je teže angažovati nastavnike bilo kao zamjene za odsutne nastavnike, ili na duži period, pa nastavu, nerijetko izvode penzionisani prosvjetni radnici. Nastavnička profesija je nedovoljno privlačna za mlade i sve je manji broj onih koji se upisuju na nastavničke fakultete. Jedan od izazova za škole je i pojava ChatGPT-a i Goglovog Barda koji mogu brzo da odgovore na brojna učenička pitanja i umjesto njih urade domaće zadatke”, istakla je u uvodu Tanja Vujović.
Diskusija je otvorena, naizgled jednostavnim pitanjima: Čemu škole danas služe? Kakva je njihova uloga? Da li su nam potrebne? Na ova pitanja učesnici nisu do kraja odgovorili. Ipak, svi se slažu da su škola i učionica nezamjenljive, školovanje tokom pandemije je to i pokazalo. Tokom diskusije pokrenuta su brojna pitanja i dileme s kojima se svakodnevno u školi susrećemo. Učiteljica Ljilja Barjaktarović je istakla da je škola danas ista kao što je bila i prije pedeset godina, uprkos brojnim promjenama u svim sferama života. Škola je djeci dominantno dosadna. Promjene su neophodne, postavlja se pitanje odakle da se krene i kakve promjene želimo.
„Gotovo svake godine u škole se uvode neki programi van kurikuluma, koje nastavici treba da realizuju. Mnogi od tih programa su dobro koncipirani i mogu puno pomoći u stvaranju dobre atmosfere u učionici, poput školske medijacije, programa ‘Moje vrijednosti i vrline’, ‘Škola bez nasilja’ i sličnih. Nama nedostaje istrajnost u njihovoj realizaciji , najčešće traju samo jednu školsku godinu“, ističe učiteljica Stanisilava Knežević.
Milanka Okuka je kazala da su prosvjetni radnici strpljivi i istrajni. Međutim, sve češće od učenika čuju pitanje: Šta će meni ovo u životu trebati?
„Treba uvažiti učeničke inicijative i dati nastavnicima više slobode u radu“, zaključuje Okuka.
Nastavnica engleskog jezika, Bojana Đukić smatra da smo izgubili povjerenje jedni u druge, prenijeli smo to i na da djecu pa i na roditelje. Neophodno je da to povjerenje ponovo izgradimo. Učiteljica Maja Kilibarda smatra da su djeca previše opterećena, neka od njih dolaze umorna u školu, nakon različitih aktivnosti koje imaju tokom jutra. Roditelji često imaju visoka očekivanja od svoje djece i ocjene su u prvom planu, što djecu frustrira.
Učesnici u diskusiji su zaključili da „svi imamo dobre namjere ali smo svi u nekoj ulozi žrtve u sistemu“. Nedostaje otvoren razgovor različitih aktera iz obrazovnog sistema. Školske zgrade su u lošem stanju, nedostaju nastavna sredstva, nastavnici su demotivisani, učenici ulažu sve manje napora a očekuju visoke ocjene.
„Vjerujemo da je najvažnija promjena koja treba da se desi u školi, stvaranje dobre atmosfere zasnovane na povjerenju, saradnji i međusobnoj podršci. Da bi se to desilo potrebna je jednistvena podrška čitavog društva”, poručuju učesnici ove diskusije.
