Nakon svjetske premijere u Kirgistanu i regionalne u Puli, film „Crna truba“, dugometražni igrani prvijenac reditelja Bojana Stijovića, stigao je i pred domaću publiku. “Crna truba” je triler koji kroz crni humor i elemente porodične drame prati priču o Maksimu Grahovcu, uspješnom piscu koji se nakon decenije provedene u inostranstvu vraća u rodno Grahovo kako bi posjetio brata Nika i riješio pitanje porodičnog nasljeđa. Uoči specijalne projekcije u bioskopu Doma kulture u Baru, Stijović je za Radio Bar i Bar Info govorio o procesu nastanka filma, saradnji sa scenaristom Stefanom Boškovićem, izazovima snimanja, autentičnosti Grahova kao filmske lokacije, ali i stanju u crnogorskoj kinematografiji i planovima za naredni filmski projekat.

RB/BI: Nakon više zapaženih i nagrađivanih dokumentarnih i kratkometražnih ostvarenja, ove godine u Vašoj karijeri se desio i najvažniji korak za svakog filmskog reditelja – premijera prvog dugometražnog igranog filma. Koliko se proces rada na nastajanju dugometražnog filma razlikuje u odnosu na ostale forme?

Stijović: Proces rada na dugometražnom filmu potpuno je drugačiji u odnosu na nastajanje kratkih filmova. Potrebno je mnogo više vremena, posebno u okolnostima u kojima mi stvaramo. Prošlo je skoro šest godina od trenutka kada je Stefan došao kod mene sa idejom i skoro završenim scenarijem za ovaj film. Pripremni period je zapravo najveći izazov. Ukoliko se on dobro odradi, gotovo da ne postoji mogućnost da ostale faze realizacije filma ne proteknu kako treba.

RB/BI: Zanimljivo je da ste Stefan i Vi kolege i saradnici, ali i dugogodišnji prijatelji. Je li to za proces nastanka ovog filma bila otežavajuća okolnost?

Stijović: Stefan i ja smo se prvi put sreli u Beranama prije više od dvadeset godina. Taj prvi razgovor bio je o džez muzici i umjetnosti. Tako je počelo naše prijateljstvo, koje godinama razvijamo na osnovu sličnih interesovanja, a film je ostao neprikosnovena, glavna tema. Prirodno smo kasnije počeli da sarađujemo, bili smo usmjereni jedan na drugog. U konkretnom slučaju, naše poznanstvo je u velikoj mjeri doprinijelo kvalitetu cijele priče.

RB/BI: Nakon premijere u Podgorici rekli ste da volite da ostavite otvoren kraj i mogućnost publici da sama izvuče pouke i pronađe sopstvenu vezu sa filmom. Kakve su zaključke donijeli oni sa kojima ste razgovarali nakon dosadašnjih projekcija?

Stijović: Bilo je različitih reakcija. Pojedini vjeruju da se glavni lik, Maksim Grahovac, prijavio u toj policijskoj stanici, dok su drugi komentarisali bananu, koja je veoma bitan detalj u filmu. Ostaviti otvoren kraj odražava moj stav da ne mogu da uperim prstom u nešto i kažem da je to tako. Nijedan čovjek nema pravo da se tako ophodi prema publici. Takođe, to je i odgovornost prema priči i idejama koje u njoj postoje. Publiku ne smijemo nikada da potcijenimo. Značenja koja ljudi učitavaju nakon odgledanog filma za samo ostvarenje znače mnogo za sam film i otvaraju neke nove svjetove kojih čak ni autori nijesu svjesni.

RB/BI: Paralelno sa pisanjem scenarija Stefan Bošković je napisao knjigu „Mjesto rođenja“ i jednom prilikom istakao da je to njegovo najličnije djelo do sada. Glavnu ulogu tumači Momčilo Otašević, koji fizički i podsjeća na autora djela. Je li on bio prvi izbor za ulogu Maksima Grahovca?

Stijović: „Mjesto rođenja“ je duboko intiman roman. Sama ideja povezala je film i knjigu, ali riječ je o dva medija koja se doživljavaju na različite načine. U fokusu je priča o čovjeku koji je pisac, pa je to na neki način Stefanova priča, sa autobiografskim elementima. Momčilo Otašević je na jedan čudan način uvrnuta, bizarna verzija Stefana koja pripada svijetu filma. Kada ih gledam, vidim da i fizički liče. Ali, prije svega, Momčilo Otašević je vrhunski profesionalac i izuzetno dobronamjeran čovjek koji je prijateljski pristao da bude dio filma. Moram da priznam da sam imao sreću da mi jedan takav glumac bude dio ekipe.

RB/BI: Osim Momčila Otaševića, ko su bili glumci i saradnici?

Stijović: Osim Momčila, ulogu brata Nika tumači izuzetni Marko Janketić, čija je uloga skoro jednako važna kao i Momčilova. Glumi i Milica Janevski, harizmatična, izvrsna i veoma vješta glumica. Srđan Grahovac je priči dao osoben šarm.  Takvi glumci vam jednostavno štede vrijeme. Čvrsto smo se oslonili na naturščike kako bismo dočarali autentičnost tog svijeta i namjerno smo birali ljude iz tog kraja. Što se saradnika tiče, imati takvu ekipu na svom prvom dugometražnom filmu prava je privilegija. Tu je, prije svega, Dušan Grubin, direktor fotografije, koji je imao izuzetno težak zadatak da snimi film u kojem kamera nikada nije mirna, što zahtijeva izuzetnu vještinu. Dijana Vučinić je radila scenografiju i dizajn produkcije. Uspjela je da prevaziđe i neka budžetska ograničenja, pa je naš film uspio da izgleda bogato u predmetima, stvarima i prostoru. Kompletna scenografija je bila iz Grahova. Bili smo veoma ekološki osviješćeni u tom smislu i za potrebe filma nijesmo napravili nikakvu štetu prirodi, upravo zahvaljujući svjesnom korišćenju stvari koje su bile isključivo iz sela. Lina Leković je radila kostim. Ona je imala je zahtjevan zadatak jer je u fokusu povratnik u svoje selo, koji je moderan i treba sve vrijeme da nas asocira na svijet koji je kulturološki veoma udaljen od tog kraja. Ivan Marović je bio kompozitor. Imamo originalne kompozicije i imanentnu, folk muziku, za koju je bio zadužen kompozitor Branko Koprivica. Dmitar Janjušević je radio montažu. On je nedavno završio prestižnu akademiju u Pragu, a ovo je njegov prvi dugometražni film. Riječ je o izuzetno talentovanom čovjeku. Dizajner zvuka Dane Vlaisavljević je zvuk u filmu učinio bogatim i živim, što je za nas bila jako važna stvar. To je mala, odabrana ekipa koja je svoj zadatak shvatila na pravi način.

RB/BI: Zanimljivo je, takođe, da je cijeli film snimljen u Grahovu, osim uvodne scene, koja se dešava u Zagrebu. Na taj način uspjeli ste da dokažete da Crna Gora ima lokacije koje mogu biti filmske scenografije bez ikakve intervencije.

Stijović: Čitava Crna Gora je takva. U našem slučaju važno je to što je scenarista Stefan Bošković iz tog kraja. Bio sam mnogo puta na Grahovu. Kada sam ga posmatrao kroz vizuru ovog filma rekao sam da čak i da nam ponude čitav svijet, ovaj film možemo snimiti jedino tu. To mjesto ima spomenik, fascinantnu šumu, jezero i botaničku baštu, gdje smo snimili scene koje se tiču porodice. Crna Gora, inače, od sjevera ka jugu ima sve što je potrebno za snimanje. Pitanje je formalno-pravnog regulisanja načina na koji možemo postati atraktivni produkcijama iz inostranstva i to treba rješavati na nekom višem nivou. Vrh države treba da uvidi koliko su, recimo, Dubrovnik i Hrvatska profitirali zahvaljujući seriji „Game of Thrones“. Treba naći mjeru, ali Crna Gora obiluje lokacijama na kojima se mogu snimati filmovi.

RB/BI: Bar se može pohvaliti, recimo, Starim gradom Barom.

Stijović: I Starim gradom Barom i širokim bulevarima. U Crnoj Gori je to, rekao bih, jedini primjer takvog grada. Naši gradovi su mali, ali Bar ima gabarite koji se mogu veoma lijepo iskoristiti u nekom filmu.

RB/BI: Stefan Bošković je iz Grahova, a Vi ste iz Berana. Jeste li možda razmišljali da radnju svog narednog filma smjestite upravo u rodni grad?

Stijović: To je već završena stvar. Sljedeći film snimaće se u Beranama. Scenario je napisan, a film će se zvati „Dan kad sam prestao da sviram“ i uglavnom je autobiografski. Vidjećemo kako će teći naredne faze. Film govori o mojim danima provedenim u Beranama 1999. godine, odnosno o tome kako je izgledao život jednog tinejdžera u vrijeme ratnih turbulencija. U vremenu ratova i izbjegličkih kriza taj tinejdžer ne razmišlja o tom svijetu, već samo o tome kako će svirati bubnjeve na maturskoj večeri i kako će se dopasti jednoj djevojci.

RB/BI: Osvrnimo se i na filmsku scenu u Crnoj Gori. Da li možemo reći da, posebno nakon početka rada Filmskog centra Crne Gore, situacija ide uzlaznom putanjom i gdje vidite mane i prostor za dalji napredak?

Stijović: Situacija ide uzlaznom putanjom. Moramo da budemo svjesni gdje živimo. Kada na Zapadu pravite film, konkurencija je mnogo veća, a načini na koje pribavljate sredstva mnogo su komplikovaniji. Pokušavam to da istaknem jer se mnogi ljudi žale, a mislim da je u Crnoj Gori lakše napraviti film, iako sa manje novca. Druga stvar koju treba pomenuti je činjenica da smo dobili instituciju koja nas je organizovala – sada znamo kako možemo da ostvarimo svoja prava i koje su naše obaveze. A to je ključno za civilizovan način funkcionisanja, posebno kada je film u pitanju, jer njegova realizacija u velikoj mjeri zavisi od vremena i novca. Moje kolege koje nijesu odavde nerijetko komentarišu da ne mogu da pronađu dva slična crnogorska filma. To govori da svi imamo specifične stilove ili da filmu pristupamo na potpuno različite načine. Mala smo zemlja, ali imamo mnogo autora sa osobenim filmskim jezikom.

Ali, ima i mana. Prije svega, sistem još ne prepoznaje koliko je važan proces osposobljavanja ljudi za sve segmente filmske proizvodnje. Na primjer, neke profesije koje su esencijalne za stvaranje filma nijesu dovoljno zastupljene u Crnoj Gori, poput direktora fotografije. To je nešto što moramo da mijenjamo. Potrebno je da se angažuje cjelokupna branša kako bismo mogli da napravimo model po kojem bi studenti odlazili u inostranstvo, završavali veoma važne fakultete i vraćali se u Crnu Goru da rade na osposobljavanju novih ljudi. Kada se u Crnoj Gori snima neki film, najmanje pola ekipe dolazi iz neke druge države. A imamo mlade ljude koji žele da se bave filmom.

RB/BI: Na kraju ovog razgovora vratila bih se onome zbog čega film nastaje – publici i bioskopu. Bar ima dugu bioskopsku tradiciju, uz jednu veću pauzu. Prije nekoliko godina otvoren je revitalizovani i najsavremeniji bioskop u Crnoj Gori. Zbog čega je važno da i ostale opštine dobiju sopstvene bioskope?

Stijović: Moram da priznam nešto što možda ne bih trebalo da priznam, ali prvi put sam u barskom bioskopu. Oduševio sam se kada mi je Milija Šćepanović rekao da sala ima više od 600 mjesta i koje su dimenzije platna. Ponekad potcijenimo i našu publiku i ljude koji su uključeni u cijelu ovu priču. Ljudi će steći naviku da idu u bioskop samo i isključivo ukoliko za to imaju uslove.  Da živim ovdje, vjerujem da bih dolazio maltene svakog dana jer barski bioskop ima idealne uslove i vidi se da se njime upravlja na pravi način. U Crnoj Gori uglavnom slušamo neke mračne priče, a onda dođe trenutak poput ovog koji pokaže da postoje ljudi koji znaju da rade svoj posao i koji su dokaz da nije sve tako crno. Drago mi je što je moj kolega Milija Šćepanović pravi primjer kako treba raditi.