Skoro svakodnevno čitamo o vršnjačkom nasilju u Crnoj Gori. Od ove svojevrsne pošasti 21. vijeka nisu pošteđene ni barske osnovne i srednje škole.
Problematičnih đaka nema mnogo, ali su znatno “uticajniji” od onih drugih, dobrih i vaspitanih. Jedna crvljiva jabuka lako prenese svoje crve na sve jabuke u košari, a u svakom odjeljenju ima po dvije-tri takve jabuke.
Razvoju netolerancije i, u krajnjem, vršnjačkog nasilja, pogodovala je pandemija korona virusa jer u vrijeme kad je bila na vrhuncu djeca su se teško nosila sa izolacijom i sve više su bila zavisna od elektronskih uređaja. Sad imaju lošu naviku (osviću s telefonima). Osim toga, previše su, i često, bez kontrole roditelja. Lak pristup internetu i društvenim mrežama otežava posao i onim brižnim roditeljima i nastavnicima. Ponašanje tinejdžera oblikuju razne farme, zadruge, parovi i likovi „sa dna kace“…
U osnovnim školama, na primjer, u skladu sa Pravilnikom o nagrađivanju i kažnjavanju učenika, na raspolaganju su vaspitne mjere, od najblaže – pismene opomene odjeljenskog starješine pa do najtežih kazni – ukora Nastavničkog vijeća i jedinice iz vladanja i premještaja u drugu školu, za koji je potrebna saglasnost roditelja, kao i škole u koju bi se učenik uputio. Isključivanje učenika iz osnovne škole nije moguće po Zakonu.
Očigledno, Školi kao instituciji potrebna je šira društvena podrška kao i podrška države u smislu izmjena i dopuna postojeće zakonske regulative. Neophodno je i jasnije definisati saradnju sa ostalim nadležnim institucijama i ustanovama.
