Uvijek sam vjerovala da je u sjećanjima ljepota trajanja. Milanov poziv da izvučem neke sličice iz sjećanja i albuma uspomena mog djetinjstva i mladosti prihvatila sam olako i bez razmišljanja.
Vješta u prezentovanju nacrta i proračuna, nisam mogla ni zamisliti koju vrstu emocija i odgovornosti će izazvati ovo oživljavanje uspomena dugo skoro šest decenija. No, uz malo napora i odugovlačenja, sa pisanjem na površinu su isplivala samo lijepa sjećanja na moj grad i vrijeme u kojem smo zajedno rasli i izrasli u ovo što smo danas.
Bar mog djetinjstva je bio grad u kojem smo se svi znali i u kojem sam naučila da poštujem tuđe vrline i uspjehe bez zavisti i da budem sretna kao da su moji. Odrasla sam u Bjelišima, barskom predgrađu kojeg su u mojem najranijem djetinjstvu činile nepregledne livade, maslinjaci i stotinjak porodičnih stambenih kuća, izgrađenih po istom modelu šezdesetih godina prošlog vijeka… Upravo te livade i maslinjaci su bili poligoni dječijih igara, na kojima je započela najranija socijalizacija moje braće i mene. Naše dječije igre nisu zahtijevale animatore, skupe igračke… već su bile koncipirane na jednoj lopti, klikerima ili pak bazirane na mašti. Kada nismo imali ništa od igračaka, igrali smo se žmurke, asocijacija, pantomime (današnju djecu ne mogu ni zamisliti da igraju žmurke, preskakanje lastiša, između dvije vatre…).
Ljeta sam provodila na plaži koja se prostirala na lokaciji današnje Marine, a od korza je dijelio parapet. Ne malo puta sam kao tinejdžerka sa društvom preplivala do glavnog lukobrana luke, predahnuvši na pristaništu kod svjetionika i nazad. Lukobran je za mene tada bio “samonikli” dio luke i linija cilja do kojeg moram stići, kako bih pokazala plivačku vještinu i ništa više od toga.
Generacija kojoj pripadam radovala se početku školske godine jer škola nije bila samo obaveza već zadovoljstvo zbog druženja sa vršnjacima. Moja osnovna škola „Meksiko“ je bila specifična, i po nazivu i po tipu građevine u kojoj je bila locirana, i po tome što je bila škola poklon daleke zemlje po kojoj je nosila ime. Iz tih prvih školskih dana rodila su se drugarstva koja traju i do danas. Tada djevojčice, a danas zrele žene u ozbiljnim godina (Julija B, Vera M, Vanja V, Vesna Ž, Biljana D. i moja malenkost) isplele su mrežu ljubavi, pripadnosti i lojalnosti koja do danas nije popustila ni na jednom čvoru.
Posebno mjesto u mom sjećanju iz tog vremena ima nastavnica matemtike Vera Stanišić, moja razredna, tada na početku karijere, vedra mlada žena koja je kod par nas prepoznala zanimanje (ili se to zove talenat) za matematiku i nesebično radila na toma da taj talenat razvijamo. Kasnije, kroz srednju školu, taj matematički nerv su razvijali profesor Slobo Topalović, tihi čovjek nespornog autoriteta, ogromnog znanja i iskustva, Rajo Ćalasan i Miki Novaković, profesori mlađe generacije kojima duhovitosti nije manjkalo, te su se informatika tada nova nauka i logika sa lakoćom savlađivali.
U srednjoškolskim danima bilo je nezamislivo da se poslije škole ne „uhvati“ krug uz more i ne odsjedi na parapetu uz korzo sa kojeg su se kibicovale simpatije, prepričavale dogodovštine, a sve bi bilo propraćeno sa puno smijeha i buke svojstvene mladosti. Parapet je bio kultno mjesto toga doba.
Prvi put sam se na duže vrijeme odvojila od porodice, prijatelja, Bara, kada sam sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka krenula da učim školu za inženjera. Nošena ljubavlju prema matematici, logičan slijed je bio studiranje tehničkih nauka. Odabir fakulteta je za mene bio pravi problem. Elektrotehnika je u to doba bila nauka budućnost i odlučila sam se da polažem prijemni na Elektrotehničkom fakultetu što sam uspješno savladala, ali između mene i te nauke nije kliknulo to nešto što treba, da bi sa zadovoljstvom izučavala materiju, a kasnije i bavila se tom profesijom. Poslije par godina neuspješnog studiranja prepisala sam se na Građevinski fakultet koji tada nije bio „moderan“, ali smo se statika, dinamika, mehanika, seizmika i ja zavoljeli na prvi pogled.
Prvim povratkom sa fakulteta u svoj grad shvatila sam da parapeta moje mladosti više nema, da je porušen i da iz mora ispred gradske plaže vire neke cijevi pravilno raspoređene. Kazali su mi da se gradi gradska marina. Dio obale se modifikovao i realno prerastao u ljepši i uređeniji prostor, ali za mene je rušenje parapeta bila čista devastacija jednog vremena kojem sam pripadala.
Po završetku fakulteta koji sam započela u SFRJ u Titogradu, a završila u Podgorici u nekoj suženoj Jugoslaviji, vraćam se u svoj grad. Nezamislivo mi je bilo da se ne vratim među svoje, iako je Podgorica nudila više mogućnosti za dalji život i posao. U to doba, u zemlji pod sankcijama sa puno socijalnih problema u kojoj je bio uspjeh preživjeti od prvog do prvog, nije bilo investicija i intenzivne izgradnje, te ni previše posla za građevinske inženjere. Kada sam dobila poziv za zaposlenje, iz tada JP „Luka Bar“, znala sam da ga moram prihvatiti jer već dugo čekam posao, ali sam sebi postavljala pitanje: „Šta ću da radim u luci koja pretovara brodove, u kojoj su objekti izgrađeni… školovala sam se da projektujem mostove, silose, stadione, sportske dvorane, proizvodne hale…“ Bile su to nedoumice nadobudne inženjerke.
Tog 1. aprila u Sektor razvoja Luke Bar zaposlili smo se Srđan Vukčević, elektroinženjer, Miodrag Vreteničić i ja, građevinski inženjeri. Prvi razgovor smo obavili sa direktorom Sektora razvoja Zoranom Tajićem, takođe inženjerom ali saobraćaja. I tako je počela priča nas mlađih inženjera u Luci Bar, koja je pored profesionalne saradnje bila isprepletana iskrenim prijateljstvom, dobrim namjerama i željom da nas prihvate starije iskusne kolege. Danas kad se sjetim tog vremena, često kažem da je tadašnji Sektor razvoja bila akademija po znanju, ponašanju, profesionalnosti i kolegijalnosti. Sektor razvoja je izrastao iz izgradnje i obnove luke nakon zemljotresa i zapošljavao je petnaestak iskusnih inženjera raznih struka (Ilija Senić, Zorica Popović, Vesna Leković, Bato Prconjić, Čedo Pantović, Momo Jočić, Vesko Pantović, Goran Stanović…), od kojih sam rado učila i koji su me usmjeravali. Dobra vila naše radne zajednice bila je preljubazna Ljilja Jeftović, sekretarica, koja nas je nepogrešivo podsjećala na sve obaveze koje smo imali tokom dana i prema nama mlađima se majčinski odnosila. U tadašnjem Sektoru razvoja postojao je samo jedan kompjuter na kojem su se pisali dopisi i kojim je neprikosnoveno vladao dragi kolega Ramo Popović, operater, koji je sve naše rukom napisane tekstove prekucavao. Od Zorana Tajića, tadašnjeg direktora, učila sam se disciplini, procedurama i timskom radu. Tih godina nije korišćen izraz „team building“ u kompanijama, ali sam pod vođstvom kolege Tajića i ostalih starijih kolega načila da se tim gradi, pored predanog rada, i kroz druženja petkom u zadnjem satu radnog vremena, izletima po brdima oko Bara, obilježavanjem svih sretnih događaja bilo koga od nas i, u konačnici, kroz dostojanstven ispraćaj kolega u penziju.
Krajem devedesetih godina AD „Luka Bar“ je pokrenula niz investicija na sanaciji građevinskih objekata (sanacije silosa za žitarice, skladišta, asfaltnih površina, uređenje Upravne zgrade), koje su se planski realizovale. U to doba timu inženjera Sektora razvoja pridružuje se mr Nada Dragović, dipl. ecc, koja svojom pojavom (uvijek dotjerana kao da je sišla sa naslovnih strana modnih žurnala), druželjubivošću i otvorenim odnosom donosi nekonvencionalni pristup poslu, ujedno sa vrlo visokim standardima profesionalnosti i ogromnom količinom smijeha na našem trećem spratu „bijele“ Upravne zgrade.
U poslednjoj godini prošlog milenijuma viša sila je pokazala svoju moć, a teški politički i ekonomski uslovi u zemlji svoj epilog. Naime, te 1999. godine u februaru mjesecu opštinu Bar zahvata olujno nevrijeme, a pod uticajem jakog zapadnog vjetra formiraju se talasi visine do šest metara, pod čijom snagom udara dolazi do oštećenja i rušenja nadmorskog zida glavnog lukobrana barske luke; potom krajem marta otpočinje NATO bombardovanje tadašnje Jugoslavije; i kao finale u decembru iste godine još jedan talas olujnog nevremena dovodi do potpunog oštećenja i kolapsa dijela glavnog lukobrana. Novi milenijum u Luci Bar dočekujemo uz bojazan da zima koja je pred nama može donijeti potpuno urušavanje te zadnje linije odbrane lučkih gatova i dovesti u pitanje dalje poslovanje luke.
Zatečen posljedecama februarskog nevremena generalni direktor tada već AD „Luke Bar“ Petrašin Kasalica, oštrouman čovjek i iskusan privrednik, formira tim stručnih lica koji će vodite aktivnosti na revitalizaciji najznačajnijeg infrastrukturnog objekta luke. Bilo je to vrijeme kada se struka poštovala i pitala, te je mene zapala dužnost obavljanja posla koordinatora projekta i rukovodioca nadzorne službe. U najkraćem mogućem roku angažovano je preduzeće „Ivan Milutinović“ iz Beograda i iskusni projektant Ljubo Vujošević je sa svojim timom u rekordnom roku izradio projekat rekonstrukcije glavnog lukobrana, na osnovu kojeg je u tenderskom postupku između jedanast prijavljenih ponuđača izabrana splitska firma „Pomgrad“, kao najpovoljniji ponuđač za izvođenje radova.
I evo slučajnosti. Saniraće lukobran firma koja ga je izgradila početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. U decembru 1999. godine se potpisuje ugovor o izvođenju radova, a samo par dana pred novu godinu 2000. nevrijeme i jaki talasi dodatno devastiraju ono što je prethodno razrušeno.
Sa kolegom Vujoševićem provela sam sledeće tri godine i on je svojim stavom, karakterom, iskustvom, znanjem koje je nesebično prenosio, ostavio neizbrisiv trag u mom životu i učinio da postanem bolji inženjer. Naučio me je „da veliki projekti rađaju velike inženjere“, „da je savjesnost u poslu vrijednija od desetki na fakultetu“ i najvažnije: „da se treba izdići i uspjehe i neuspjehe sagledati sa visine i odvojitii bitno od nebitnog“. Pored nas dvoje u nadzornoj službi su radili prije svega kvalitetni ljudi, a potom i veliki profesionalci: Luka Markoč, Slobo Dobrković, Aleksa Leko Junković i Fahro Mehadžić. Vrhunski i iskusni ronioci Dobrković i Junković su Ljubu i meni bili oči pod morem, a Luka i Fahro su uredno pratili i notirali sve aktivnosti tokom izvođenja radova. Nešto kasnije nam se pridružio Baranin sa stalnom adresom u Zagrebu profesor dr Miško Plamenac, diplomirani inženjer rudarstva, kako bi svojim znanjem i iskustvom pomogao da se kameni blokovi iz brda Volujice dobiju u što većem procentu. Bili smo pravi tim.
Firma „Pomgrad“ je mobilisala opremu i ljudstvo početkom aprila 2000. godine brodom koji je pristao uz Gat 3. Pedesetak Dalmatinaca je stiglo tim brodom. Bio je to početak saradnje ljudi koji su rođeni u istoj zemlji, a koji su bili deceniju razdvojeni zbog svega što ih je razvdajalo ne njihovom voljom. Kasnije su mi pričali da su te večeri dok su uplovljavali u Luku Bar „umirali od straha“ kako će biti prihvaćeni, da li će u Crnoj Gori imati problema zato što su Hrvati… Kazali su mi da je te večeri neko kojim slučajem bacio petardu na gat – ne bi se iskrcali. Kasnije smo zbijali šale na račun dalmatinske hrabrosti.
Dalmatinci su bili sjajni ljudi, druželjubivi, duhoviti, zanimljivog govora na njihovoj ikavici i, nadasve, vrhunski znalci pomorske gradnje. Inženjeri Ljilja Patarčić, File Prasović, Slobo Koprčina, Ante Bilić i Mile Tomić pod vođstvom Zdenka Dvornika, bez problema su se uklopili u naš grad i radnu atmosferu luke, kao i svi ostali zaposleni „Pomgrada“. Barani su ih prihvatili kao dobrodošle stare prijatelje. Tokom tri godine boravka i rada u Baru nisu doživjeli niti jednu neprijatnost i ponijeli su samo najljepše uspomene iz našeg grada.
Radovi su se izvodili po planiranoj dinamici. Sama realizacija na lukobranu zavisila je od ćudi mora ali profesonalci kakvi su bili radnici „Pomgrada“ sve probleme su uspješno rješavali.
Polaganje prvog accropoda 
Izvođenje radova sa krune glavnog lukobrana
Plovni objekat „Duba“ (ponton sa dizalicama) imao je stalno ukrcanu posadu koja je tu živjela. Pored zahtjevnog izvođenja radova na „Dubi“ su se, za nas koji smo provodila po deset i više sati na gradilištu, organizovala divna druženja poslije radnog vremena uz „buzaru od prstaca“ (glavni lukobran bio pravi rezervat prstaca) i po koju popriganu ribu tek izvađenu iz mora. Projekat rekonstrukcije glavnog lukobrana bio je pod budnim okom političkih struktura i medijski veoma propraćen. Nerijetko su na „Dubi“ bili dočekani ministri, ugledni privrednici, predstavnici sedme sile, a Splićani su bili pravi domaćini koji su diskretno uzvraćali gostoprimstvo koje su im Bar i njegovi mještani pružili. Plovni objekat „Duba“ je bio skučen prostor, ne baš ni previše prikladan za organizatore ručkova i druženja, ali energija ljudi koji su radili na njoj, ispunjavala nas je zadovoljstvom i uživanjem kao da smo boravili na najelitnijem kruzeru.
Realizacija ovog grandioznog projekta oslonjenog na tri tačke: projektant „PIM Beograd“, izvođač „Pomgrad“ Split i investitor Luka Bar, egzistirala je kao stabilna figura, bez većih poteškoća. Mi, direktni akteri, vjerovali smo da će se započeto realizovati kvalitetno i u roku i da će nas lukobran nadživjeti (nažalost, danas dok se prisjećam tih dana mnoge pomenute kolege više nisu među nama). Kako je vrijeme odmicalo pojavljivao se problem u vidu obezbjeđenja sredstava za redovno finansiranje radova. Tada stupaju na scenu ekonomisti i finansijski znalci Petrašin Kasalica, Krsto Šljivančanin i Nada Dragović, uz potporu tehničkig kadra, i 2000. godine uspješno kandiduju projekat glavnog lukobrana, kao projekat Brzog starta Pakta stabilnosti u domenu infrastrukture, za 50 odsto vrijednosti investicije besprovratne pomoći od Evropske investicione banke. Nakon detaljne provjere dostavljene dokumentacije i provjere o već utrošenim finansijskim sredstvima, kroz posjetu samom gradilištu eksperata Evropske investicione banke, projekat rekonstrukcije glavnog lukobrana biva odabran za dodjelu bespovratne pomoći i ocijenjen kao projekat koji je u skladu sa pravilima finansiranja od strane EU. Bio je to prvi projekat u Crnoj Gori za čiju realizaciju su odobrena finansijska sredstva EU.
Relaksirani finansijskih poteškoća, direktori Petrašin Kasalica i Zoran Tajić postavljaju pred nas, inženjere, nove zadatke u domenu revitalizacije maritimne infrastrukture Luke Bar, kako bi se iskoristilo prisustvo specijalizovane firme za izvođenje pomorskih radova. Paralelno sa projektom rekonstrukcije glavnog lukobrana izrađena je projektna dokumentacija i realizovana izgradnja veza 32 i četiri dolfina (obala uz Gat 3 koju sada koristi Vojska CG), saniran fundament Gata 5 i nakon havarije usljed udara tankera obnovljen jedan naslon Petrolejskog veza.
Kao dan završetka radova na glavnom lukobranu u građevinskom dnevniku upisan je datum 1. decembar 2002. godine. Proslava stavljanja u upotrebu glavnog lukobrana organizovana je 6. decembra, uz prisustvo rukovodstva AD Luka Bar, velikog broja opštinskih i republičkih političkih funkcionera i, naravno, medija. Proslava je organizovana na glavi lukobrana uz novi svjetionik, djelo lučkog arhitekte Dragana Šćekića, a potom na feribotu koji je za tu priliku pristao uz spojnu obalu Gat 3 – Gat 5. Danas, poslije više od dvije decenije od te proslave, kristalno jasno se sjećam, kao da je juče bilo, izdvajanja iz mase nas koji smo bili direktni učesnici na projektu i penjanje na novi svjetionik na kojem smo horski otpjevali himnu projekta, pjesmu „Marijana“, inače omiljenu pjesmu našeg Ljuba Vujoševića (nikad nam nije htio otkriti da li mu je srce ostalo kod neke Marijane). Osjećaj ponosa, radosti, olakšanja … sve je bilo satkano u tih desetak minuta na svjetioniku. Osjećala sam da čvrsto stojim na onom „samoniklom“ dijelu luke do kojeg sam kao djevojčica plivala i da sam uspjela i kopnom stići do linije cilja ka kojoj sam mladalački, naivno, hrlila. Posebno sam osjećala ponos što sam uspjela ubijediti projektanta Vujoševića da na glavi lukobrana obnovimo mali pristan, mjesto mog predaha, koji sada na rekonstruisanom lukobranu nije imao funkciju ali je podsjećao na prošlost.
Dugo nakon završetka rekonstrukcije glavnog lukobrana, koji je finalno obložen betonskim elementima „accropode“ (ispod čijeg sloja se kriju tone ugrađenih kamenih blokova i tone zarobljenih prstaca), kako bi se umirila energija podivljalog mora, moji sugrađani koji su isplovljavali na pecanje iza lukobrana, dobronamjerno su me obavještavali da se „ježevi“ (accropod = jež) nisu pomjerili, da je sve na svom mjestu i da nema mjesta brizi. Uz osmijeh sam im odgovarala da sam tek sad odahnula jer sam uspješno prošla tehnički prijem kod svojih.
Naspram glavnog lukobrana, obučenog u novo ruho, stajao je ruiniran sekundarni lukobran, rasut još od zemljotresa 1979. godine, sa nevidljivim blokom koji nosi svjetionik u vrijeme visokog nivoa mora. Rukovodstvo Luke odlučuje da se rekonstruiše i ovaj lukobran i iskoristi prisustvo firme „Pomgrad“ prije potpune demobilizacije opreme i ljudstva, s tim da glavni projekat uradimo kolega Vujošević i ja, uslovljeni da nađemo najoptimalnije rješenje u smislu finansijske konstrukcije. Izradivši proračune i nacrte, a imajući iskustvo sa škrtošću brda Volujica u pogledu davanju kamenih blokova preko pet tona, nalazimo rješenje da se kruna sekundarnog lukobrana izradi kao armirano-betonska ploča, a pritom zadovolji uslov da ne dođe do prelivanja mora u lučki akvatorij. Ovaj projekat je bio jako bitan za mene jer ga potpisujem, a pritom sa njim i polažem stručni ispit.
Projektujući rekonstrukciju sekundarnog lukobrana, a potom i prateći izvođenje radova, 2003. godine, nisam ni jednog trenutka pomislila da će armirano-betonska ploča, koja mijenja kamenu krunu sekundarnog lukobrana, postati promenada na moru današnjih generacija, na kojoj će provoditi vrijeme, družiti se, ljubaviti, ostavljati poruke u vidu grafita, slikati se na maturi i vjenčanju, pecati, da će se snimati spotovi… Danas kada prošetam ovom šetnicom na moru, prati me osjećaj beskrajnog zadovoljstva što je ovaj realizovani projekat, za moje sugrađane, dobio jednu ljepšu dimenziju, pored odbrane luke od talasa.
Početak rekonstrukcije sekundarnog lukobrana 
Sekundarni lukobran danas
U ovoj plovidbi morem mojih uspomenama nisam željela podsjećati na tehničke podatke realizacije ovog složenog inženjerskog objekta jer su oni pohranjeni i dostupni u arhivama AD Luka Bar. Željela sam istaći nešto što se ne izražava jedinicama mjere ili brojevima i podsjetiti na jedno vrijeme koje se očitovalo kroz bezuslovnu saradnju, poštovanje, iskrenost i prijateljstvo, humor, entuzijazam, povjerenje i ljubav prema profesiji.
Željela sam vratiti sjećanja na moj Bar, koji je sa makadamskim ulicama, maslinicima i prostranstvima u mom srci i duši ostao najljepše mjesto na svijetu.
