Pozorišna predstava „Prezime ruže“ biće izvedena u četvrtak, 15. maja u Domu kulture “Vladimir Popović Španac”, sa početkom u 20 sati, u organizaciji Opštine Bar i JU Kulturni centar. Riječ je o drami teatra ispovijesti, koja publiku vodi kroz uspomene autorke knjige „Planeta dvorište“ Olivere Balašević. Put sjećanja devojčice koja je odrastala uz obalu Begeja vodi od djetinjstva punog ljubavi, lišenog privilegija vršnjaka, do studentskih dana u Novom Sadu i ljubavi, poezije, porodice. Govori i o borbama i odlukama koje nije bilo lako donijeti.

RB/BI: Za početak, šta Vas veže za Dom kulture u Baru?

Balašević: Hvala na pažljivo biranim riječima i najavi. Mogu samo da vjerujem da je riječ o jednoj izuzetno toploj dobrodošlici. Naravno da je Bar, sasvim sigurno, u spomenaru naših uspomena, najviše povodom Đoletovih nezaboravnih koncerata, pa je i utisak povodom najavljenog gostovanja kod vas takođe jedna izuzetna uspomena koja im se pridružuje.

RB/BI: Kako je nastala “Planeta dvorište”?

Balašević: Monobajka “Prezime ruže” nije moje prvo literarno djelo, ali je prvo za pozorište, za scenu. Kada je nastajala, za mene kao da me pitate otkud Alisa u zemlji čuda – samo sam propala kroz zečju rupu i dospjela u svijet mašte u svom dvorištu, u Zrenjaninu. Ne namjeravam da izađem iz nje, jer kao što je i zet naših komšija, Marićevih u Kisačkoj ulici, Albert Ajnštajn, zapazio svojim blistavim umom: logika će vas odvesti od tačke a do tačke b, a mašta će vas odvesti gdje god poželite. Uvijek sam imala povjerenja u maštu i čuda. Mašta me je tako dovela i do pozorišta. Uz sve to imam i radost da su mi kćerke i moj sin iz te branše, pa tako imam izuzetno drage, vrlo objektivne saradnike čije impute slijedim. Oni su zaista, objektivno, možda pomalo više na mene nego na Đoleta, izuzetni kritičari tako da je to moja srećna okolnost, takođe i u ovome.

RB/BI: Kako je “Planeta dvorište” stigla do pozorišta? Kad smo već pomenuli, da li su vaša djeca pomagala u tome?

Balašević: Možda se ta interpretacija moje knjige, ta prisjećanja, ponekad čine nostalgičnim. Najčešće zbog one iskonske zablude o prolaznosti, zanemarujući pritom bogatstvo doživljenog. Kao majku dvije kćeri i baku tri unuke, raduje me da se moja predstava nalazi prvenstveno na radaru emocija žena.

RB/BI: Koliko ste je igrali do sada i gdje ste sve sa njom gostovali?

Balašević: Kad me pitaju da li postoji neka recenzija o knjizi ili predstavi, ja napomenem da je samim tim što su vrata nacionalnih pozorišta, od skopskog, varaždinskog, Hrvatskog nacionalnog kazališta, do beogradskog i tako dalje, otvorena za ovu predstavu. Za nas, to je poseban, novi žanr. Ja ga nazivam teatar ispovijesti. Vrlo je specifičan, jer iznoseći svoju biografiju, koja je iskreno, od onog momenta kada sam moj mali žuti kofer, s kojim sam došla iz provincije, spustila ispred kuće sa brojem 33 u Ulici Jovana Cvijića, sve dalje od moje biografije je zapravo u pjesmama, sve je opjevano. A do tada, zapravo najviše zbog čežnje, sjela sam i napisala knjigu o tim dragim ljudima koji su šampioni naše generacije i našeg odrastanja. To su oni šampioni bez promocije i dodjela medalja, a ovo je moj pokušaj, igrajući tamo gdje treba i gdje mi je mjesto, u pozorištu, na sceni, da im na taj način odam priznanje. Publika, pa i oni mlađi koji možda nemaju takve uspomene, takođe im aplaudiraju.

RB/BI: Mlađi vjerovatno nemaju takve uspomene, jer danas, ako se nešto dobro uradi, ne postoji ako nije promovisano.

Balašević: Ne bih se složila. Znam da su me poslije igranja predstave, na izlazu iz pozorišta, sačekali upravo mladi ljudi. Jedna djevojčica me je pitala: “Znate, ona vaša priča o uglju. Ja ne znam šta je to, ali jako mi se dopalo.” Potom je prišla djevojka sa svojom majkom i rekla da je gotovo hipnotisano slušala i da su se u jednom trenutku ona i majka samo pogledale i snažno zagrlile. To je za mene pokazatelj da je taj sadržaj i za mlađe generacije, odnosno da se itekako razumije, jer je autentičan, ja pričam, igram i svjedočim nešto što mladi ljudi cijene. Složićete se da smo u hroničnom nedostatku autentičnosti, činjenica, istine. Zbog toga, imaju potrebu kada me sretnu i prepoznaju, kao maloprije što je na šetalištu bilo, da mi priđu. Očekivala sam da će tražiti da se fotografišu sa mnom, ali je djevojka željela samo da me zagrli.

RB/BI: Kao glumica, radili ste brojne predstave. Ipak, ova monobajka je specifična, jer publici otkriva Vas, vaša razmišljanja i osjećanja. Razlika je pretpostavljam, velika?

Balašević: U tim decenijama i u opusu kojem sam svjedočila, pored takvog stvaraoca, a i zbog mojih izuzetnih profesora, umjetnost je ta koja nudi najbolji put i najbolja, adekvatna sredstva ako biste možda željeli još nekome prepričati sebe. Pa se postavlja pitanje umijemo li mi da prepričamo sebe. Sa druge strane, imala sam privilegiju da nastavim da odrastam pored takvog umjetnika, u tom jednom vakuumu vremenskom. Vrijeme poslije njega ne nazivam svojim životom, nego samo godinama koje sam nastavila da živim. U tim godinama, sada već četiri godine, postavila sam sebi, ali i svojim dragim prijateljima, pitanje na koje nisam naišla u literaturi, niti svjetskoj književnosti, a veoma sam je čitala, ni u našoj književnosti. Da li je neko postavio pitanje: Šta se dešava sa muzama kada ih napusti onaj kojeg su nadahnjivale. Da li sad on, iz nekog drugog vremena, nadahnjuje njih? Da li, možda, tome svjedočim, ne znam, ili je to, takođe, stvar i mog talenta, koji objedinjujući sve aspekte kalvarija kroz koje sam još kao dijete prolazila? Možda je samo umjetnost moj oslonac za opstanak.

RB/BI: Šta “Prezime ruže” traži od svoje publike a šta će ona odnijeti sa sobom?

Balašević: To ćete mi reći Vi, poslije predstave.

RB/BI: Sigurna sam da će sala Doma kulture biti prepuna.  Sada je red da Barane bolje upoznamo sa Oliverom. Imate zaista zanimljivu biografiju – uvijek ste voljeli sport i glumu, bili odlična gimnastičarka. Rođeni ste u Zrenjaninu, studirali u Novom Sadu. Radili ste kao profesor, producent, glumica. Uz to, bili supruga i muza mnogima omiljenog pjevača, Đorđa Balaševića, majka troje djece. Ima li nečeg što ste poželjeli a niste ostvarili?

Balašević: Nekako ovo sve razumijem, nosim, interpretiram sa razlogom – ne da tumačim sebe i svoju biografiju, nego kroz tu biografiju zapravo sjećanja od najranijeg djetinjstva sam shvatila da je to prilika da ispričam ono što želim. Govoreći na sentimentalan, ali duhovit, romantičan i autentično snažan način, ja ne govorim samo o vremenu koje je prošlo, nego o vremenu kakvo bi ono moglo da bude – a to je vrijeme svetaca dobrote. O tome ćete, takođe, slušati na predstavi.

RB/BI: Postoji li neko pitanje koje bi voljeli da su vas novinari pitali?

Balašević: Postoje pitanja za koja se nadam da me novinari neće pitati. Po njima i znam da li su predstavnici poštovane branše, novinari koji razgovaraju na osnovu stvaralaštva, na osnovu egzistencije, nečijeg umjetničkog bića, ali i egzistencije supruge, majke i bake, a ne o onome čega je nažalost sve više, u potrebi za propagandom, a ne informisanjem, čak i kad je kultura u pitanju.

Monobajka “Prezime ruže” biće izvedena u četvrtak, u 20 sati u Domu kulture. Ulaz je besplatan.