Povodom smrti istaknutog društveno-političkog radnika, uglednog vinogradara i vinara Milenka Sjekloće, objavljujemo tekst/intervju našeg novinara Milana Vujovića, štampan u “Politici”, prije 14 godina.
Šest kilometara od Virpazara prema planini Sozina nalazi se selo Limljani. Do njega se dolazi tijesnom, krivudavom, uglavnom asfaltiranom stazom, bivšom trasom pruge uskog kolosjeka Virpazar – Bar. Sa obje strane puta su niske kuće, prizemljuše, koje svjedoče o teškom životu onih rijetkih koji su ostali u selu. Ali, poslije jedne okuke i mosta, prizor se u potpunosti mijenja. Odjednom se pred putnika namjernika ”isprse” lijepa kuća na sprat i vinograd ”pod konac”.
Vlasnik ovog urbanog parčeta crmničke zemlje jeste Milenko Sjekloća (56), čovjek koji je za svoje vrhunsko vino osvojio sijaset glavnih nagrada i priznanja na raznim međunarodnim sajmovima, od Novog Sada, gdje je u posljednjih šest godina zaredom osvajao zlatnu medalju za kvalitet vina, do Muvine u Slovačkoj, gdje je 2003. godine, takođe, dobio zlatno odličje.
Milenko je u svoj poljoprivredni uzlet krenuo početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Bio je predsjednik Opštinskog komiteta saveza komunista u Baru i poslije razlaza sa čelnicima ondašnje “antibirokratske revolucije”, dostojanstveno se povukao u Limljane i počeo i bukvalno da živi od svojih deset prstiju. Od tada je rijetko dospijevao u javnost i to samo povodom neke značajne nagrade koje redovno dobija za svoje vino. Mnogi političari su željeli da ga vide u svojoj partiji, ali je ostao dosljedan svojoj odluci da zauvijek ode iz prevrtljive politike. Nerado je pristao i na ovaj razgovor za ”Politiku”, koju, inače, redovno čita – jednostavno, ne voli publicitet.
“Nisam vjerovao da ću ikad živjeti od vinogradarstva, iako sam kao dijete pomagao ocu u vinogradu i imao izvjesno iskustvo. Vratio sam se na očevinu, gdje sam zatekao oko 2.000 loza, od kojih su mnoge starije i od stotinu godina. Sada imam oko 6.500 loza u punom rodu. S obzirom na godine i minuli rad, ne vidim sebe u nekom drugom poslu, mislim da ću ostati doživotni vinar”, kaže Milenko.
Njegov radni dan traje od zore do mraka, a često u vinogradu ostaje do duboko u noć.
“Pokušavao sam da unajmim radnike, ali oni traljavo obavljaju posao, moram opet za njima u vinograd, da popravim što su loše i na brzinu napravili. Godine me polako stižu, ne mogu više da uradim za dana mnogo, kao nekad. Proces proizvodnje vina, od čokota do čaše, jeste naporan i dugotrajan i prije svega, stručan. Sve agrotehničke mjere se moraju obaviti u pravom trenutku, u suprotnom, sav trud može da propadne. Za proizvodnju dobrog vina potrebno je mnogo rada, ulaganja i znanja, ali i strpljenja. Ko god žuri sa vinom, u proizvodnji ili njegovom ispijanju, neće daleko stići. Naravno, morate biti u toku i sa novim dostignućima u svijetu iz oblasti vinogradarstva”, ističe Sjekloća.
Njegov savremeno opremljeni podrum blista kao apoteka. Tu se na tradicionalan način, od vina sorti “vranac” i “kratošija”, proizvode vrhunsko vino i domaća lozova rakija.
Stručnjaci kažu da pjeskovito zemljište, visoko kvalitetne sorte vinove loze, brojni sunčani dani i čista prirodna sredina, vinu “Sjekloća” daju posebne organoleptičke osobine.
“Čini mi se da sam uspio da dokažem da se i u jedom zabačenom crnogorskom selu, u Crmnici, mogu uspostaviti svjetski standardi u proizvodnji vina. Ovdje je vinova loza, odvajkada, sveto drvo, a vino je vjekovima bilo sinteza svega što se moglo poželjeti – znak moći, prestiža, ali i izvor opstanka. Osim toga, doprinosilo je ekonomskom i duhovnom razvoju ovog kraja”, objašnjava Sjekloća i ističe da ne bi uspio da nije imao punu podršku svoje porodice – supruge Borislavke (56), rođene Krgović, sina Aleksandra (34) i kćerki Ljiljane (29) i Marijane (26).
Kao i svaki Crmničanin, posebno je ponosan na svoje kćerke. Starija Ljiljana živi u Londonu, gdje kao doktor nauka i mikromolekularni biolog radi u Nacionalnom institutu za zdravlje Engleske. Mlađa Marijana udata je u Trstu. Na univerzitetu u ovom italijanskom gradu završila je francusku i englesku književnost.
Ipak, Milenkov mezimac je unuk Andreja (6), kojeg je njegov sin dobio sa Martinom, rodom iz takođe ugledne barske porodice Ivanović. Milenko godišnje proizvede od 4-5.000 boca vina, od 0,75 litara. Cijena jedne flaše je 20 evra, dok isto tako lijepo ”upakovana” flaša lozove rakije košta 11 evra.
U Baru i Crnoj Gori je danas znak prestiža imati na stolu vino i rakiju iz vinarije ”Sjekloća”.
P.S.
Na gradskom groblju Gvozden brijeg, 17. avgusta 2020. godine, u krugu porodice, sahranjen je Milenko Sjekloća.
Kad smo posljednji put bili na kafi, a bila mi je čast da je s njim popijem, ovaj ponosni i čestiti čovjek mi je rekao da zbog slabe prodaje vina živi tako da povremeno izroni da uzme vazduha, pa potone i sve tako. Varaju ga dužnici, kojima je vjerovao na riječ, iz takozvanih brendiranih ugostiteljskih objekata, a njemu je neprijatno da ih dva put opominje da plate dug za vino i rakiju. Znao je da bi svoje probleme riješio kad bi prihvatio jedan od mnogobrojnih poziva političkih partija da im se pridruži. Dovoljno je bilo da se samo pojavi na nekoj promociji. Nije mu padalo na pamet.
Milenko Sjekloća je bio pošten čovjek. Živio je i umro uspravno.
