Gost Radio Bara i Bar Infa u emisiji na temu Vršnjačko nasilje, nedavno je bio Ombudsman, Siniša Bjeković.
G-din Bjeković je tom prilikom objasnio da je uloga institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, kada je u pitanju ova kompleksna pojava, koja u posljednje vrijeme poprima zabrinjavajuće razmjere, dvostruka.
„Mi smo negdje u obavezi da radimo i proaktivno i preventivno i promotivno, a naravno i da zaštitimo žrtve bilo kojeg oblika nasilja, u onim situacijama kad one nisu zaštićene radom drugih državnih organa. Dakle, kada se osvrnemo na ovaj prvi dio priče, koji se tiče promocije i prevencije, mislim da smo u više navrata učinili ono što je bilo do nas – a to je da skrenemo pažnju generalno na trend nasilja u Crnoj Gori, koji je prisutan već duže vrijeme. Sa druge strane, opet mi se čini da smo na neki način, kao društvo propustili priliku da prije nego što se ovakve stvari dese, učinimo sve da obznanimo svim građanima i građankama Crne Gore, o čemu se tu konkretno radi i koje su, dugoročno gledano, štetne posljedice ovakvog vida nasilnog djelovanja. Bojim se da smo propustili i priliku da generalno, kao odrasli, kao društvo koje tendira ka tome da bude moderno, demokratsko, prozapadnih vrijednosti, učinimo sve da djelujemo i na prevenciji nasilja među odraslima. Jer, ovo što se dešava sa djecom, odnosno vršnjačkim nasiljem, je negdje slika ili odraz onoga što se dešava i među odraslima“, procjenjuje Bjeković.
Naš sagovornik smatra da posebno treba naglasiti činjenicu da smo propustili i da ukažemo koliko pogubni mogu da budu drugi oblici nasilja, kakvo je ono verbalne prirode, psihološke prirode i pogotovo ono koje se dešava na društvenim mrežama „jer je svakome ko samo ’baci pogled’ jasno koliko ima poziva na nasilje i koliko se pritiscima pokušava ostvariti cilj i interes, ne samo pojedinacaa, nego čitavih društvenih grupa“.
„Pitanje svih pitanja jeste, na koji način djelovati i kako spriječiti da se ovakve stvari ubuduće ne dešavaju. Mislim da tu postoji potreba za sveobuhvatnom akcijom i inicijativom, koja treba da potekne od svih – od dobrotvornih institucija, do centara za socijalni rad koji se bave i problematikom tzv. disfunkcionalnih porodica u okviru kojih je nasilje relativno često prisutna komponenta iz koje izranja i matrica djelovanja za djecu koja rastu u takvim porodicama. Konačno, kada govorimo o lokalnim sredinama u Crnoj Gori, takođe moramo podvući da sva ova nestabilnost (i politička i svaka druga) i te kako uzrokuje promjene u ponašanju djece. Možda smo negdje radeći sve to u korist države, u korist odraslih, zaboravili da su i djeca ti kojima treba takođe usaditi neke vrijednosti koje su daleko od toga što se ovih dana pokazuje, bilo u školi, bilo na ulici ili na drugim mjestima. Dakle, naprosto čini mi se da taj fenomen nasilja zahtijeva mnogo stručniju intervenciju, a sljedstveno tome, da je potreba jako izražena i za daljim poboljšanjem resursa institucija, koje su primarno na toj prvoj liniji zaštite žrtava od nasilja. Pod njima podrazumijevam i organe Unutrašnjih poslova, odnosno Upravu policije, primarno, i jačanje komponente koja se tiče rada sa maloljetnicima koji su u sukobu sa zakonom, ali, jednako i sa maloljetnicima žrtvama različitih oblika nasilja“, decidan je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda.
Kao probleme navodi i nedostatak empatije prema žrtvama i stalnu potrebu da se promijeni uloga i da upravo žrtve postanu nepoželjne, a da se oni koji su počinili nasilje, na svaki način pokušaju opravdati i izbjeći ono što je nužno u takvim situacijama, a to je oštra reakcija državnih institucija i, naravno, osuda javnosti.
„Sljedeća stvar koja takođe mora da se u Crnoj Gori konačno iskristališe, je činjenica da dosta toga pričamo o našoj hrabrosti i potreba da ne izgubimo dostojanstvo u odnosima među ljudima. Čini mi se da u Crnoj Gori nikada nije bilo nedostatka te tzv. ratničke hrabrosti, kako je govorio moj pokojni profesor Slavko Lukić. Međutim, kada je u pitanju građanska hrabrost, kada treba da prihvatimo odgovornost za činjenja koja su daleko od civilizacijskih, onda nas nema nigdje. Dakle, u takvim okolnostima, vrlo je važno da kao društvo shvatimo da ne možemo tolerisati, odnosno da postoji i da treba postojati, nulta tolerancija za sve oblike nasilja. S tim u vezi, ne možemo tolerisati nijedan ekces podvodeći ga pod, da kažem ’vrelu, mladalačku krv’, ili kao nešto što se dešava na nivou incidenta. Dakle, sve ono što propustimo u tim ranim fazama, ili u reakaciji na slučajeve nasilja, to će višestruko da košta kasnije. I konačno, kada govorimo generalno o toj pojavi u Crnoj Gori, ona se reflektuje i na naše okruženje, jer bojim se da sve slike koje su u posljednje vrijeme otišle iz Crne Gore ne mogu da služe na čast, niti će, pak dovesti ono što je našoj državi prijeko potrebno. Pri tome ne mislim samo na turiste, nego na sve ljude dobre volje, u sklopu misije koja je tradicionalno među ljudima najvrjednija, a to je misija spajanja ljudi po osnovu različitih ’tačaka’ spajanja, bilo da se radi o kulturi, religiji, sportu ili nekim drugim stvarima. Ako popustimo pred tim, nazovimo ih incidentima, ili ne reagujemo na odgovarajući način, bojim se da ćemo postati nepoželjna sredina za mnoge koji su planirali ili žele da borave u Crnoj Gori po bilo kom osnovu“, upozorava Bjeković.
Preporučuje da bi bilo dobro da na trenutak zaboravimo ono što se dešava na tom planu i pokušamo napraviti taj prvi, početni korak, tako što ćemo naći ljude, ambasadore dobre volje u Crnoj Gori, koji će kroz kampanje i druge oblike djelovanja u svojim sredinama pokušati da demotivišu svaki nasilan konflikt.
„S druge strane, oni mogu da motivišu sve ljude, pogotovo one dobre volje, da se ujedinimo u tom jednistvenom cilju koji nije samo za trenutačno dobro, već za opšte i dugoročno dobro Crne Gore. Moramo i da zaboravimo nasilje kao način rješavanja konflikta, i da konačno pribjegnemo tolerantnijoj atmosferi, tolerantnijoj raspravi, a da višak energije, kao što su to pokušali naši gosti iz Sarajeva, potrošimo tako što ćemo se baviti sportom ili nekim drugim stvarima, mnogo vrjednijim i korisnijim, nego što je to nasilje u bilo kom vidu. Prema tome, ako je nešto što treba da poruči institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, to je da konačno, praktično od ovog trenutka, zaustavimo i da kažemo stop svakom obliku nasilja, i da pokušamo da se ponašamo kao civilizovani ljudi, koji, ako problema uopšte ima (a ponekad mi se čini da ne mogu da proniknem šta je to problem zbog kojeg se dešavaju ovakvi incidenti) pokušamo da ih riješimo na bilo koji drugi način, osim nasiljem. Nasilje bi trebalo da bude posljednje sredstvo u odbrani nekih viših ciljeva, bilo da su oni lični, bilo da su grupni, ili da je opšti cilj. Prema tome, još jednom – zaboravimo nasilje, jer ono nije u skladu sa najvećim civilizacijskim vrijednostima, a bojim se i da razorno djeluje na čitavo tkivo društvenog bića Crne Gore, pogotovo jer svi znamo koliko smo osjetljivo društvo i koliko je ovo osjetljiv teren za bilo koji vid konfrontacije. Zaustavite nasilje, jer po Bogu živimo u jednoj državi, pod istim nebom, u istoj zemlji koja nas je sve odgajila i naučila nekim drugim vrijednostima“, zaključio je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Siniša Bjeković.
