U današnjem svijetu digitalizacije i globalizacije rijetko se mogu naći mladi koji vrednuju tradicionalne, klasične umjetnosti. Ivana Mašanović, učenica Gimnazije “Niko Rolović”, jedna je od tih mladih, koja je svoj put pronašla na slikarskom platnu.
Ona kaže da su emocije ono što je uvijek inspirisalo da stvara. “Inspirišu me ljudi, bili prisutni ili odsutni u mom životu u momentu stvaranja. Emocija koju gajim prema njima nađe svoj put izlaza kroz slikarski čin. Slikarstvo je oduvijek za mene bilo majka, psiholog i prijatelj. A s obzirom na to da je sve što stvorim slika mene same, možda sam preko toga spoznala da čovjek, koračajući putem ka sebi, može postati slobodan. Treba shvatiti da poenta stvaranja umjetnosti nije u tome da donese sreću. Ono je tu da bi preko nje uočili istinu, koliko god gorka bila”, poručuje Ivana u razgovoru za Bar Info.
Ljubav prema umjetnosti gaji još od malih nogu, a sada slikarstvo vidi i kao životni poziv, jer “osjeća potrebu da uvijek bude dio njenog života”.
“Svakako težim ka tome da upišem Akademiju i posvetim se tome najviše što mogu. A ako uz to dođu karijera i uspjeh koji mi na neki način može obezbjediti život, onda je to dobitak. No, uvijek me je bilo strah da na bavljenje umjetnošću gledam kao na profesionalno zanimanje. Jer svako zanimanje koje donosi zaradu u novčanom smislu, donosi dozu ograničenja. A ja umjetnost ne vidim kao takvu. Predpostavljam da je to jedna od stvari koje tek treba da razumijem. Ali ne i da se prilagodim. Cilj mi je da nađem svoj put koji sa sobom, kao i svaki drugi, može donijeti more uspona i padova”, objašnjava mlada slikarka.
Do sada je imala dvije izložbe, samostalnu izložbu u KIC-u “Budo Tomović” u Podgorici, te u sklopu “Tu smo festa“ na Šetalištu kralja Nikole, u organizaciji NVO Portret i volonterskog kluba “Klupko”.
