Bez obzira na sve promjene koje su se desile u društvu, porodica ostaje nezamjenjiv okvir za normalan i potpuni razvoj ličnosti djeteta, a nastavak vaspitanja i socijalzacije, djeca treba da ostvare i dožive u školi, poručeno je sa radionice na temu vršnjačkog i online nasilja, koja je juče održana u Velikoj sali Opštine.
Radionicu je realizovala Opština Bar i Sekretarijat za kulturu sport i mlade u saradnji sa Srednjom ekonomsko-ugostiteljskom školom, Srednjom stručnom školom, Centrom za socijalni rad, Centrom bezbjednosti i nevladinom organizacijom „Bubulj“.
Skup je započet prikazivanjem filma „Preobražaj“ koji se bavi temom vršnjačkog nasilja i autorski je rad „NVO Bubulj“, u saradnji sa Srednjom ekonomsko-ugostiteljskom školom.
Sekretarka Sekretarijata za kulturu, sport i mlade, mr Irina Dabović kazala je da je vršnjačko nasilje prisutno i da su za to odgovorni svi – i roditelji i škola i institucije sistema.
„Samo zajedno, sarađujući i koordinirajući aktivnosti, možemo se suočiti sa ovim problemom. Opština Bar je problem prepoznala i u Lokalnom akcionom planu za mlade, kojim su predviđene edukativne radionice sa mladima i sa roditeljima na temu vršnjačkog i online nasilja. Takođe, želim da podsjetim da je Sekretarijat za kulturu, sport i mlade, sredinom oktobra prošle godine, zajedno sa našim partnerskim organizacijama u realizaciji aktivnosti iz LAP-a za mlade, na gradskom trgu organizovao kampanju ’Stop svim oblicima nasilja’ jer je vršnjačko nasilje, nažalost, samo jedan od oblika, možda među vidljivijima, jer se najčešće odvija pred svjedocima. Nažalost, i djeca i mladi, ali i stare i nemoćne osobe, znatno više su izloženi oblicima porodičnog nasilja koje je prikriveno, a u fokus javnosti dospijeva kada postane tema crnih hronika“, istakla je Dabović.
Policijski inspektor I klase za maloljetničku delinkvenciju i nasilje u porodici u Centru bezbjednosti Bar, Alma Hot naglasila je da su policijski službenici „navikli“ da se sa problematikom vršnjačkog nasilja susreću u kasnijim godinama adolescencije.
„Radili smo sa i djecom od 14 godina, što nas negdje demorališe kao osobe i ljude, ne samo kao službenike. Iako s susrećemo sa raznim problemima, uvijek nam rad sa djecom bude težak. Naiđemo na veliko nerazumijevanje od strane roditelja i škola, ali valjda je postala praksa pojedinaca da prebacuju svoje odgovornosti na institucije. Institucije su tu da bi rješavali probleme, ali ne i da bi prevaspitavaju djecu. Mislim da sam ja i Centar bezbjednosti Bar posljednja stanica gdje treba da dođe dijete od 14 godina, tj. da ne bi trebalo uopšte da dođe“, kazala je Hot.
Direktorica Centra za socijalni rad, Biljana Pajović istakla je da je vršnjačko nasilje u protekle dvije godine u velikom porastu. Osim toga, tu je i nasilje putem interneta, a Pajović smatra da je to problem koji se tek otvara.
„Uloga Centra je vrlo specifična, mi imamo i protektivnu i proaktivnu ulogu. Radimo sa djecom koja su žrtve nasilja, kao i sa počiniocima. To je kontinuirani rad, gdje pružamo podršku žrtvi i radimo sa počiniocem nasilja, a imamo razliku kad dođe do agresivnog ponašanja. To može biti situacino ponašanje, ali kada se neko ponašanje ponavlja mnogo češće, onda zaista prelazi u nasilje i zahtijeva sistemsko rješenje i dugotrajniji rad sa djecom i porodicom. To može biti model iz porodice koji se prenosi, ali nije nužno, prosto može biti i model iz sredine, kao i uticaj nekih kompromitujućih ličnosti koje su uzor djetetu. Zato se u tom adolescentskom periodu treba najviše posvetiti djeci- kako roditelji, tako i mi kao institucija koji smo dužni da se bavimo zaštitom same djece“, objasnila je Pajović.
Socijalni radnik i psiholog, Andrijana Raković navela je da je uloga Centra za socijalni rad dvojaka.
„Kada je u pitanju podrška žrtvi vršnjačkog nasilja, glavna i osnovna uloga jeste pružanje psihosocijalne podrške samoj žrtvi, ali takođe i savjetodavni rad ne samo sa njom, već i sa porodicom. Radnik Centra za socijalni rad je tu da svoj dio vremena posveti žrtvi nasilja i prepozna određene potrebe, ali svakako je porodica ta koja je nama uporište, jer ako vodimo razgovor sa određenim djetetom, a od njegove familije nemamo podršku, dolazimo do problema i naš rad ‘pada u vodu’“, istakla je Raković.
Osim pružanja psihosocijalne pomoći, uloga Centra je i da se poveže sa drugim nadležnim institucijama – Centar bezbjednosti, Centar za mentalno zdravlje, škola…
„Kada je u pitanju rad sa nasilnom djecom, to su djeca koja imaju određene probleme u ponašanju i mi smo tu da im pomognemo koliko je u našoj mogućnosti, da sa školom i porodicom, svi zajedno djelujemo. Osnovni, glavni cilj jeste resocijalizacija, odnosno pomoć i podrška samoj osobi, kako bi svoje društveno nepoželjno ponašanje pretvorilia u društveno poželjno. Nekad je put težak, ali mogu reći da imamo manje povratnika, što je uspjeh cijelog društva, ne samo Centra za socijalni rad“, zaključila je Raković.
Pedagog u Srednjoj stručnoj školi, Milanka Okuka kazala je da je nasilje u školi problem koji je prisutan i u razvijenim obrazovnim sistemima, te da zaokuplja pažnju cjelokupne javnosti i da se jedino prevencijom možemo boriti i spriječiti nasilno ponašanje.
„Ne možemo očekivati od mladih da idu u školu naše mladosti, oni idu u školu današnjice, koja ima brojne prednosti, ali i niz mana. Ta mana, koja je direktno povezana sa ovom temom, jeste da savremena škola u prvi plan stavlja standard obrazovanja, međutim, njena vaspitna funkcija je skroz zanemarena, oslabljena, potisnuta… Škola naše mladosti imala je zaista naglašenu vaspitnu funkciju i nijesmo se suočavali sa ovakvim problemima. Tu je i kriza porodice- nekada je jedno do dvoje djece zahtijevalo posebnu pažnju, jer su bili iz porodice razvedenih roditelja, a danas već imamo po 50% i više djece koja potiču iz razvedenih brakova, pa se sve to odražava na njihovo odrastanje i formiranje ličnosti i vrijednosnog sistema. Tu je takođe značajna uloga medija, kao i vršnjačkih grupa“, objasnila je Okuka.
Ona je podvukla da djeca koja su sklona nasilju imaju, prije svega, pozitivan stav prema nasilju, nemaju grižu savjesti i apsolutno ih ne tangira to što su uradili svom vršnjaku.
„To su djeca koja potiču iz porodica gdje je stil vaspitanja popustiljiv, gdje nema nikakvih granica. To su djeca iz porodica gdje roditelji dovoljno ne nadziru dijete, iz porodica gdje roditelji tolerišu agresivno ponašanje i na neki način, jedino fizički rješavaju probleme i naravno da djeca onda to reflektuju kasnije u svojim međusobnim odnosima sa vršnjacima. Pored porodičnog okruženja koje je veoma važno, ističu se i neke osobine- to su djeca snažnijeg temperamenta, impulsivna, agresivna, koja imaju nizak prag tolerancije… Osobine djeteta zaista su važne i mogu da budu predispozicija za nasilno ponašanje, ali presudnu ulogu ima porodica. Dok god društvo bude tolerantno prema nasilju, dok država ne bude bila strožija u kažnjavanju nasilja na svim nivoima, djeca će dobijati određenu poruku, a to je ne da nasilje nije dozvoljeno već da, ako budeš nasilan, neće ti se desiti ništa loše. Djeca su naša slika- uče od roditelja u kući, nastavnika u školi, novinara na televiziji, od nas kao vozača u saobraćaju… Dakle, jednostavno po tome kako se oni ponašaju možemo da izvedemo zaključak kakvo nam je društvo“, navela je Okuka.
Profesorica u Srednjoj stručnoj školi, Branka Ćalasan istakla je da je jako važno preventivno i pravovremeno reagovati „počev od svih nas u školi do roditelja“.
„Proces odrastanja danas je mnogo složeniji i pod raznim je uticajima, gdje je poremećen sistem vrijednosti. Tu ulogu vaspitanja prvo treba da imaju roditelji, a onda, naravno i mi nastavnici. Sve to utiče na formiranje njihove ličnosti i identiteta. Veoma je bitno povjerenje u porodici između roditelja i djece. Ta kontrola ne smije da bude ni preblaga, ali ni prestroga. Prosto treba balansirati i osjetiti svoje dijete, prepoznati ga u mnogim situacijama, da ono ima tu slobodu da se požali i ocu i majci“, objasnila je.
Ćalasan je istakla da je kod djece problem strah da se povjere, jer vjerovatno smatraju da ih neće razumjeti, prihvatiti i da im neće povjerovati da su možda i oni krivi u svemu tome.
„Moramo se svi zajedno pozabaviti i više kontrolisati svoju djecu zajednički. Porodica zaista treba da bude luka iz koje će djeca koračati sigurnim putem, a mi nastavnici da obavljamo taj plemeniti poziv i da razvijamo kod djece sve te pozitivne osobine kao što su tolerancija, empatija, solidarnost, samopoštovanje“, poručila je Ćalasan.
Profesor Neđeljko Đurović iz Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole podsjetio je da je obrazovni sistem u svim anketama uvijek bio kotiran kao onaj koji uživa najveću podršku.
„Kao profesor u srednjoj školi najviše poteškoća imam sa učenicima prvog razreda, ne mogu vam opisati napor tokom prva tri mjeseca dok mi djecu ‘gurnemo’ u socijalni kolosjek da se prigodno ponašaju. Sa njima imamo veliki problem. Nije ovo neka poruka kolegama iz osnovnih škola, ali hajde da se zajedno uključimo i konstatujemo problem, jer u većini slučajeva naše vaspitno-pedagoške službe nemaju jasnu evidenciju da li neka djeca koja dođu u našu školu, imaju ranije oblike nedozvoljenog ponašanja. Potrebno je da Centar za socijalni rad ima sve podatke o učenicima, pa kad nam dođu prvaci, da mi znamo ‘sa kim imamo posla’. To je veoma operativno, ali nije nemoguće“, predložio je.
Đurović je podsjetio da je u posljednjih godinu i po, slučaj od prije dva dana druga masovna tuča gdje je korišteno hladno oružje.
Iako je porodica stub, Đurović je istakao da djeca u školi, sa nastavnicima, provode više vremena nego sa ukućanima.
„Kad je u pitanju institucionalni pristup, sve počinje od odjeljenskih starješina, donekle i predmetnih nastavnika koji uredno moraju da evidentiraju u odjeljenskim knjigama ponašanje učenika tokom nastave, obave razgovor sa vaspitno-pedagoškim službama, koje moraju da vode evidenciju i da kontaktiraju Centar za socijalni rad. Takođe, moramo da shvatimo da su škole, osobito one koje nemaju ograđeno dvorište, često usputna stanica socijalno opasnih osoba, koje dolaze sa raznim skrivenim motivima“, pojasnio je i dodao da je potrebno da se u škole ponovo vrati policajac.
„Zasigurno mogu reći da vršnjačko nasilje može da se prati, da je to jedan vid socio-patologije koji ima svoje trasiranje i naravno, u većini slučajeva, veoma dobro detektuje sve ostale anomalije u društvu. Uvijek kad imate vršnjačkog nasilnika onda imate i nasilnika u porodici, dio grada u kome se dešavaju učestale kriminalne aktivnosti“, objasnio je.
Đurović je, na kraju, pozdravio inicijativu lokalne samouprave.
„Iako Opština nema zakonsko ovlašćenje, ipak medijacije institucija koje vi napravite mogu da pomognu vaspitno-pedagoškim službama i timovima škola da detektuju i nasilnike i žrtve nasilja i, naravno, svim ostalim službama koje u saradnji sa nama, a i bez nas, i te kako mogu da preveniraju sve ove oblike“, zaključio je Đurović.
Na kraju radionice, učesnici su postavljali pitanja i razmjenjivali iskustva na ovu temu.
