Entuzijazam, želju, volju i posvećenost doktorke Valentine Kalinić, interniste endokrinologa, da osim u ordinaciji pomogne i bude iskrena podrška svojim pacijentima i na drugi način, ni mučno i teško vrijeme korone nije osujetilo u realizaciji devetog Edukativnog kampa za osobe sa dijabetesom. Forma je bila drugačija od one osobama sa dijabetesom u Crnoj Gori i regionu dobro poznate, jer su radionice, umjesto uobičajenog višednevnog druženja u Baru, bile organizovane onlajn. NVO „Plavi krug“ na čijem čelu je dr Kalinić, je ove godine organizovala 12 edukativnih radionica. Osim toga, tri su bile rekapitulacija dešavanja i gostovanja- jedna osvrt na koronu, a dvije su obuhvatile ostale aktuelne teme.
-Najveću pažnju izazvale su radionice „Dijabetes nije prepreka za trudnoću“ i „Kako spriječiti respiratorne infekcije“ (gdje smo pacijentima dali instrukcije kako da prepoznaju simptome, s obzirom da su odlasci doktorima zbog epidemiološke situacije bili limitirani). Upravo su neprovjerene i nepravovremene informacije zasnovane na strahu, osporavale liječenje- objašnjava dr Kalinić. Ona ukazuje da korona „isprovocira“ skok šećera i krvnog pritiska, što je uslovilo porast broja novootkrivenih osoba sa dijabetesom.
“Korona je bukvalno ‘probudila’ ono što je ‘čučalo’ u njima. Jedan broj pacijenata nijesmo mogli liječiti tabletama, nego smo morali uključiti insulin. Svi gojazni ljudi u sebi nose potencijal za dijabetes”, navodi dr Kalinić.
O broju preminulih pacijenata sa dijabetesom koji su bili zaražrni koronom, istraživanje će biti obavljeno kada epidemija prođe, a ni o pravilima šta infekcija uradi organizmu ne možemo govoriti, jer je, kako objašnjava, sve individualno.
“Recimo jedan moj pacijent koji je operisao srce, uz sve komplikacije šećerne bolesti, imao je i obostranu upalu pluća izazvanu koronavirusom, a prošao je solidno. Siniša Mikulić je jako loše bio regulisan i jako teško je podnio gripu. Bio je već na granici za neinvanzivnu ventilaciju. Gojaznost uzrokuje veći rizik, pa su gojazniji lošije prošli. Veliki uticaj ima i stres i strah od bolesti i kako kroz nju proći. Osobe sa dijabetesom doprinos svom boljitku mogu da daju u smislu da smanje nivo glikoregulacije, puno se hidriraju, lagana ishrana je takođe važna, kao i korekcija terapije. Loša glikoregulacija ‘hrani’ ono što ne valja. Ipak, nekada ni u bolničkim uslovima ne možemo da spustimo nivo glikemije, jer okolnosti- temperatura, infekcija koja ode u lošijem pravcu, terapija koja se pojačava, podiže nivo glikemije u krvi. Zbog nemogućnosti odlaska u ambulante ljudi su nemoćni, pa su prinuđeni da upotijebe sopstvena saznanja. Moraju znati kako da pristupe problemu. Simptomatično je da se i u ovim otežavajućim okolnostima o zdravlju najviše brinu oni koji su i do sada bili dobro i svoju bolest uspješno držali pod kontrolom. Mi smo hedonisti, ne želimo da mijenjamo loše navike, opiremo se”, upozorava dr Kalinić.
Siniša Mikulić je pacijent dr Kalinić. Krajem septembra se inficirao koronavirusom. Kada je hospitalizovan, šećer mu je bio oko devet, međutim, ubrzo je skočio na čak 25. U bolnici je proveo devet dana, imao je obostranu upalu pluća i tokom cijelog boravka u KC Podgorica, uz ostalu terapiju, bio je i na kiseoničkoj potpori. Kaže da je virus podmukao, nepredvidiv, da se u njegovom slučaju situacija mijenjala iz dana u dan. Život se Siniši lagano vraća u normalne tokove, a od posljedica koje primjećuje, navodi da je “ponekad zaboravan”.
“Nakon što mi je ćerka dobila koronu, testirao sam se i ja. Prvi test je pokazao da sam negativan, međutim, sedmog dana od početka kućne izolacije, dobio sam temperaturu. Terapiju, uz infuziju dva puta dnevno, primao sam kod kuće. Ipak, svakim danom bivalo mi je sve lošije, pa ubrzo nijesam mogao samostalno ni da hodam. Temperatura mi je, od 37 sa 2 prvih dana, počela dostizati i 40 stepeni. Izuzetno loše sam se osjećao, uspaničio sam se. Ćerki sam rekao: ‘sine, ako ne skočiš za dva minuta, ja ću ti umrijet’ za pola sata’”- prisjeća se Siniša.
Supruga i ćerka su ga odvezle u COVID ambulantu na Zlatici, gdje prvobitno, kako kaže, nijesu htjeli da ga prime, jer je terapiju primao kod kuće.
“Poslije insistiranja i malo žustrijih riječi moje ćerke, primili su me, izmjerili mi pritisak, koji je bio 70 sa 40. Žena i ćerka su me potom odvezle u Urgentni centar. Smjestili su me u kontejner, gdje sam primio infuziju. Doktor Radulović, divan čovjek koji je ubrzo još teže od mene prebolovao koronu, je naložio da mi snime pluća. Imao sam obostranu upalu. Primljen sam u bolnicu, testiran sam na koronu. Test je ovoga puta bio pozitivan. Međutim svih narednih dana, test je pokazivao da sam negativan na koronavirus. Nevjerovatno. Ništa mi nije bilo jasno”, kaže Mikulić. Prvih nekoliko dana bio je veoma loše, nije mogao samostalno napraviti ni nekoliko koraka. Od velike pomoći su mu bile vježbe sa fizioterapeutom dva puta dnevno po pola sata, što ga je “vratilo u život”. Siniši je boravak u bolnici teško pao, a najteže to što nije mogao da vidi porodicu.
“Pacijentu mnogo znači kad mu dođe neko njegov, nasmije mu se, da mu podršku. Prvih dana moji nijesu htjeli da mi daju telefon, jer su procijenili da bi me pozivi dodatno opteretili i umarali”, kaže on.
Tretmanom u bolnici je izuzetno zadovoljan, ljekari i medicinsko osoblje su korektni i profesionalni, a posebnu zahvalnost duguje dr Jeleni Borovinić Bojović, aktuelnoj ministarski zdravlja, koja je u to vrijeme radila u COVID centru. Prisjeća se da mu je nakon devet dana dr Borovinić Bojović kazala da još uvijek nije za otpust, ali da ispred bolnice ima težih slučajeva za koje nema mjesta. Sjutradan su mu ponovo snimljena pluća, stanje je bilo zadovoljavajuće, pa je Siniša otpušten na kućni oporavak. Smršao je 15- tak kilograma, što je, s osmjehom priča, dobro i zbog dijabetesa.
“Nekoliko mjeseci kasnije otišao sam na kontrolu kod pulmologa, dr Zorice Vukčević, koja je na početku, sa snimkom mojih pluća ispred sebe, samo ćutala i gledala me. Prva rečenica koju je izgovorila bila je: ‘Ne mogu da vjerujem da si preživio’. Ovih dana idem na ultrazvuk srca koji mi je zakazao kardiolog Milan Popivoda. Prati me i divna dr Valentina Kalinić, primam insulin, jer mi šećer naveče stigne i do osam. Dok se nijesam razbolio od korone, nijesam imao nikakvih komplikacija u vezi sa dijabetesom, nije bilo alarmantno, nikada mi šećer nije prelazio deset”, ističe Mikulić.
Bojana Đukić je maturantkinja Srednje medicinske škole. Dijabetes ima od devete godine. Ova izuzetno visprena, razborita, sugestivna djevojka je neko ko veoma pazi na sebe i svoje zdravlje. Dijabetes, tvrdi, ne utiče na kvalitet života ako je osoba savjestna, disciplinovana i osvještena. Od koronavirusa se najbolje čuva boravkom u prirodi, na čistom vazduhu.
“Posljednjih godina ozbiljnije shvatam svoje stanje nego kada sam bila mlađa. Vodim računa i trudim se koliko god mogu da se zaštitim od infekcije koronavirusom. Opšte je poznato da su osobe sa dijabetesom, posebno ženskog pola, prilično osjetljive- nama i menstrualni ciklus ili bilo kakva prehlada, znaju da izazovu poremećaj šećera u krvi. O njegovom nivou moramo voditi računa svakodnevno, ne smijemo dozvoliti da počnemo da brinemo onda kada nam bude loše. To nije komplikovano, jer je dijabetes stanje koje nas prati čitavog života i tu nema nekih oscilacija i nepoznanica, ukoliko je osoba disciplinovana”, poručuje Bojana. Kaže da vodi računa o ishrani, fizičkoj aktivnosti, a najsrećnija je što je u prilici da sve slobodno vrijeme provodi kod babe na selu.
“Ovdje sam potpuno slobodna, dišem svjež zrak, mogu da boravim napolju bez straha od zaraze, što nemam mogućnosti kada sam u Podgorici”, kaže Bojana.
Sa velikom ljubavlju priča o šestogodišnjem volonterizmu u Dječijem savezu, a angažovana je i kao animatorka na rođendanima, pa ne iznenađuje što planira da upiše Filološki fakultet u Nikšiću, jer obožava pedagogiju.
Na Edukativnom kampu u organizaciji “Plavog kruga” iz Bara aktivno učestvuje.
“Sve teme koje su obuhvaćene su izuzetno zanimljive i korisne. Iako fali kontakt, ljudi su tokom protekle godine navikli da se brojne aktivnosti odvijaju posredstvom društvenih mreža, onlajn predavanja. Posebno je važno da sve obrađene teme zainteresovani imaju mogućnost da isprate na youtube kanalu ili Instagram stranici”, objašnjava Bojana.
Raduje je i dodatno stimuliše činjenica da su kamp ispratili i brojni ljudi koji nemaju dijabetes, a željeli su da se informišu. Koliko je edukacija važna uvjerila se, nažalost, na ličnom primjeru.
“Već 12 godina idem na folklor. Tokom turneje u Bugarskoj bila sam u hipoglikemijskoj komi. Oni koji su se u tom trenutku zatekli pored mene, upravo zbog neinformisanosti, nijesu znali kako da mi pomognu. Trebalo je samo da mi daju jedan običan sok. Greška je, a ujedno i žalosno što ljudi nemaju interesovanje za tako široke teme kao što je dijabetes”, poručuje Bojana, koja naglašava da to stanje za nju nije prepreka za bilo kakav angažman, niti stoji na putu bilo kojoj želji. Pozitivan stav, snaga i odlučnost kojima zrači, presudni su faktori zbog kojih je, još od kada je kao devetogodišnjakinja dobila dijabetes, i okolina doživljava kao zdravu, sposobnu, odlučnu.
“Dijabetes je dio mene, moj saputnik. Kada sam ga u osnovnoj školi dobila, moje društvo, iako tada mali, sve su sa mnom preživljavali. Vjerovali su u mene i porodica i prijatelji, što mi je ulilo samopouzdanje i uticalo da postanem odgovorna i zrela. Znam da sam drugačija od ostalih ljudi na poseban način, pa u skladu sa tom spoznajom i živim. Dijabetes zahtijeva njegu i svakodnevnu pažnju. Moram da vodim računa o sebi, ali i o ljudima do kojih mi je stalo- ne volim da brinu o meni u smislu da im postanem obaveza o kojoj moraju oni da razmišljaju, jer ja nijesam sposobna da se staram o sebi. Nekada je osobama koje me ne poznaju dobro, čudno kada zbijam šale na račun svog stanja, jer nijesu navikli da se otvoreno govori o tome”, sa osmjehom, bez trunke gorčine, priča Bojana. Sa ljubavlju i poštovanjem govori o značaju koje za osobe sa dijabetesom ima Edukativni kamp, kako u praktičnom, tako i u psihološkom smislu. Ističe da poznaje dosta osoba koje imaju dobru regulaciju šećera u krvi, ali o svom stanju ne govore otvoreno. Nepoznanica joj je da li je u pitanju stid ili nedostatak podrške da javno istupe i govore o tome.
Koliko je Bojana sugestivna potvrđuju brojne pohvale i podrška koju dobija kako iz Crne Gore, tako i iz inostranstva. Njeno zalaganje i značaj uticaja na mlade, potvrđuje i što je nedavno kontaktirala Italijanka koja u toj zemlji ima stranicu namijenjenu osobama sa dijabetesom, sa posebnim fokusom na trudnice, a čini je grupa mladih žena koje podržavaju jedna drugu.
Posljednja radionica pod okriljem Edukativnog kampa za osobe sa dijabetesom organizovana je pred Novu godinu, a karakterisao ju je optimizam, jer kako navodi dr Kalinić “treba uživati u danu, podići sopstvenu energiju, živjeti za trenutak, jer ne znamo šta će se dešavati”.
“Previše su i mediji zatrpali čovjeka informacijama o broju oboljelih, umrlih, niko ne javlja koliko je rođenih, ne izvještava se o nekim lijepim događajima, pozitivnim primjerima, jer život nije stao. Zapazila sam da se život ipak rađa, nastavlja. U prilog tome govori da su trudnice najmalobrojnija kategorija oboljelih od COVID- 19. Radionica ‘Dijabetes nije prepreka za trudnoću’ pobrala je brojne pohvale, pisali su nam i iz inostranstva. Svijetao primjer je moja Teuta Zejneli, koja je prvo dijete rodila sa 48 godina u doba korone. Loše vijesti i pesimizam previše oduzimaju snagu nekome ko je već potrošen. Još uvijek o ovom virusu ništa sa sigurnošću ne znamo. Terapijski pristup ne znamo, ne znamo mjere zaštite, niti kako se prenosi. Spletom okolnosti, od straha, svijet se okrenuo protiv čovjeka… Tokom vebinara pokušala sam da zamislim kako je u njihovoj koži i da pitam učesnike sve što bi, da imam dijabetes, mene interesovalo. Nije život samo ono što u knjigama piše. Kada izađeš iz ordinacije, suočiš se sa bolom ili mukom, a pri tome imaš i dijabetes… To je muka. Ili, imaš koronu, a pritom nemaš ni hleba da jedeš. Svako ima neki problem”, kaže dr Kalinić.
U prilog njenom stavu da je veoma važno njegovati pozitivne misli i širiti optimizam, svjedoči i procjena četiri psihologa, učesnika vebinara, koji su se složili da je upravo podizanje morala kod pacijenata od izuzetnog značaja.
Od narednih aktivnosti dr Kalinić izdvaja izradu priručnika “Dijabetes nije prepreka za trudnoću”. Uslijediće i “Razgovor sa psihologom” sa smjernicama kako se ponašati kada dobiješ dijagnozu. Da je ovakav način edukacije korisan i učinkovit , potvrđuje što je “Priručnik za pacijente sa dijabetesom” objavljen 2013. godine dobio isključivo pozitivne ocjene.
