Prvi književni program na „Barskom ljetopisu“ pod nazivom „Slovo koje podsjeća na slobodu – veče poezije crnogorskih pjesnikinja“, priređen je sinoć na platou Doma revolucije, a pred ljubiteljima pisane riječi našle su se zbirke pjesama „Živa voda“ Rebeke Čilović, „Po mliječnom putu zajedno“ Tijane Radulović i „Novobran: šta se desilo, šta se dešava, šta bi moglo da se desi, šta će se desiti“ Jovane Bojović.
Sve tri knjige poezije obrađuju društvene teme, feminizam, kritikuju nepravdu, a autorke su, “uspjele da čemernu stvarnost upakuju u pitke stihove pred kojima ne fali samo riječi, već ponekad i vazduha“. Medijatorka je bila poznata crnogorska pjesnikinja Jelena Božović.
Pojašnjavajući simboliku naziva događaja, Jelena Božović je kazala da je poezija slovo koje podsjeća na slobodu misli, izraza i osjećanja. „Danas kad su mnogi glasovi utišani, poezija nam daje priliku da govorimo, da sanjamo i da volimo bez ograničenja. Večeras su, svaki stih, svaka riječ, prozor ka svijetu gdje je sloboda više od ideje, gdje je ona stvarnost u kojoj živimo i dišemo“, naglasila je Božović.
Sinoć je posebno bilo riječi o ženskoj feminističko-angažovanoj poeziji, a žena koja je inspirisala Rebeku Čilović, pjesnikinju i diplomiranu pravnicu, bila je iz njenog kraja, iz njene porodice, iz njene niše, u smislu kružoka koji stvara, koji je ispunjava.
„To su žene koje sa mnom stalno vrše razmjenu ideja i svojih nadahnuća. Nekad zajedno stvaramo, nekad je to poezija, a nekad ručni radovi. Stalno sam u ženskoj energiji i vjerovatno su te žene koje su me oblikovale kroz literaturu i praktičan rad stvorile ovu „Živu vodu“ zajedno sa mnom. Sve poruke koje se tu nalaze teže da izgrade neki bolji svijet, što je utopija svakog pjesnika i pjesnikinje koji u taj bolji svijet vjeruju“, istakla je Čilović.
Knjiga „Po mliječnom putu zajedno“ pjesnikinje i novinarke Tijane Radulović, sastavljena je iz tri cjeline – prva je poetska, druga ima socijalnu notu, a treću čine kratke pjesme bez naslova, a u vezi su s mislima koje je imala potrebu da u tom momentu smjesti u knjigu.
„Pjesnici i pjesnikinje imaju slobodu unutar onoga što stvaraju“, mišljenja je Radulović. Ona smatra da se previše stvari vezuje za spoljašnje okove, ali ako se suštinski stvara onda ti okovi ne smetaju, odnosno, ne postoje. Poezija je, kazala je, neki vid bijega od tih okova i čini je srećnom što je poezija dio njenog života. Sebe, ipak, ne doživljava kao pjesnikinju, ni nakon svoje druge zbirke koju je objavila. Iako se u slobodno vrijeme bavi slikarstvom, dizajn korica je djelo njenog brata koji je u tom dijelu uspješniji. „Svaki dio umjetnosti koji vam daje slobodu i način da se izrazite, prava je stvar“, zaključuje Radulović.
Poezija je po riječima Jovane Bojović, pjesnikinje i dramaturškinje, način mišljenja, način života i nije se trudila da pjesme koje piše budu, po svaku cijenu, filozofske, već da to budu pjesme koje reflektuju stvarnost koja je okružuje.
„Zato se tu vrlo često može naći svakodnevica, slobodan stih, slobodan izraz, neopterećen bilo kakvom formom, što i jeste sloboda. Poezija je prostor i polje slobode ali savremena poezija bi trebalo da bude društveno angažovana, što znači da današnji pjesnici i pjesnikinje, kojih ima sve više, nose svijetlo koje može da ukaže na društvene anomalije, mada ne po svaku cijenu.“
Jovana bi voljela da savremeni ljudi čitaju njenu, i poeziju, generalno, u pauzama za ručak, u autobusima, na plaži, bilo gdje. „Danas, u savremenom dobu, nemamo rezervisano vrijeme za čitanje knjiga, a kao što se mijenja stil pisanja poezije, tako se mijenja i način čitanja. Čitanje“, po njenim riječima, „treba da postane navika.“
Pojašnjavajući neobičan naslov „Novobran“, kaže da je to riječ koja u našem jeziku nema značenje, te da joj se javila u snu, a istraživanje njenog značenja je nametnulo nastanak pjesme.
Sve tri autorke je obradovao poziv za prvo učešće na „Barskom ljetopisu“, jednoj od najvećih smotri kulture i umjetnosti u Crnoj Gori, koja traje 37 godina i ima veliki značaj za našu kulturnu scenu. Razlog za radost vide u činjenici da se književnost i poezija, pogotovo kad su pjesnikinje u pitanju, predstavlja publici u primorskim gradovima, u kojima u jeku ljetnje sezone prevlast imaju neke druge kulture. Kad maštaju o potpunoj afirmaciji, tu, svakako, vide„Barski ljetopis“, kao jednu od prelomnih tačaka. Jedinstvene su u stavu da ovakvi festivali, osim što doprinose prohodnosti poezije, spajaju pjesnike. Zadovoljne su odzivom publike koja je „sudjelovala u književnoj večeri, razumjela pjesme, dijelila mišljenja sa njima“…
Na početku večeri, selektorka književnog segmenta „Barskog ljetopisa“ Dragana Erjavšek, podsjetila je na inspiraciju koju je dobijala od, kako je kazala; „organizatorke, čarobnice, vizionarke i profesionalke“ Mile Čordašević, nekadašnje upravnice Narodne biblioteke i čitaonice „Ivo Vučković“.
Erjavšek je istakla da joj je od svih časti koje su joj učinjene u životu, ova, da zakorači tamo gdje je Mila Čordašević stala kad se penzionisala, najmilija, jer je to jednom bio i zajednički plan njih dvije. „Hvala joj što nas je bodrila da čitamo, posjećujemo književne događaje, pišemo. Ona je bila naš sigurni čitalac, a ja sam sigurni čitalac današnjih crnogorskih književnika“, zaključila je Erjavšek najavljujući prvo književno veče na „Ljetopisu“ kao promociju nečeg novog, dobrog, nesvakidašnjeg i drugačijeg.
Uz poeziju svojih gošći, moderatorka večeri Jelena Božović, govorila je i sopstvenu pjesmu „Ima li đe?“ koja je, po njenim riječima, „već pronašla svoje nebo“.
Veče je virtuoznim muziciranjem na harmonici oplemenio profesor Safet Drljan.
