Povodom nedavno završene manifestacije “Dani nematerijalne kulturne baštine Bara”, koja je na poseban način povezala lokalnu zajednicu i njenu tradiciju, gost “Mozaika” bio je Goran Pajović, arheolog i upravnik Zavičajnog muzeja Bar. Kroz razgovor naglašena je simbolika masline kao kulturnog, duhovnog i istorijskog simbola Bara, kao i potreba da se kroz ovakve manifestacije povežu stručnjaci, umjetnici i lokalna zajednica u očuvanju tradicije. Istovremeno, tokom Pajovićevog gostovanja u programu Radio Bara, prepoznat je veliki izazov – nedovoljno interesovanje mlađih generacija za ovakva događanja i opasnost od gubitka kulturnog kontinuiteta pod pritiskom savremenih, „brzih“ sadržaja.

RB/BI: Ovogodišnji program manifestacije u fokusu je imao maslinu i maslinarstvo koji su u Baru prikazani iz više perspektiva – kulturne, tradicijske i simbolične. Šta je vama lično bio naupečatljiviji detalj manifestacije?

Pajović: Prije svega, hvala svima koji su je prethodnih godina pokrenuli i održavali. Ideja je bila da se kroz ovogodišnje izdanje prikaže sve ono što maslina simbolizuje u kontekstu nematerijalne baštine, jer ona predstavlja duboku vezu između kulture, tradicije i identiteta grada Bara. Fokus manifestacije bio je na maslinarstvu kao dijelu nematerijalne kulturne baštine, ali, često je teško povući granicu između materijalnog i nematerijalnog nasljeđa. Nematerijalna baština može biti vrlo apstraktna – u pitanju su vještine, običaji i znanja koja se prenose generacijama, ali koja često ne mogu postojati bez materijalnih nosilaca – predmeta, prostora, alata. Upravo zbog toga, kada se priprema program za javnost, nastaju izazovi kako tu apstraktnu dimenziju prevesti u nešto vidljivo i razumljivo.

Ove godine manifestaciju su zajednički organizovale Javna ustanova Kulturni centar Bar i Kuća maslina, saradnja je protekla veoma uspješno i produktivno, a program je bio podijeljen u tri tematska segmenta. Otvoreni simpozijum održan je u prostorijama Kuće maslina, posvećen naučnom i stručnom pristupu temi maslinarstva. Gastro-dan u Starom Baru, ispred Arhiepiskopske palate, imao je za cilj da prikaže nematerijalnu baštinu kroz tradicionalna jela spravljena uz upotrebu maslinovog ulja i starih recepata. Likovna izložba u gradskoj galeriji, koja je predstavljala krunu manifestacije bila je umjetnički prikaz motiva masline kroz radove brojnih barskih slikara. Maslina je duboko ukorijenjen motiv u lokalnoj umjetnosti i njena simbolika traje vjekovima. Manifestacija je tako na pravi način spojila naučni, kulinarski i umjetnički aspekt kulturne baštine Bara.

RB/BI: Simpozijum nam je donio puno intresantnih izlaganja?

Pajović: Prije svega, pružio nam je priliku da se stručno definiše pojam nematerijalne baštine, kroz predavanja više eksperata iz Bara i drugih gradova. Imali smo izlaganje predstavnice Uprave za zaštitu kulturnih dobara, koja je govorila o zaštiti ulcinjske maslinade i izazovima koje donose nove regulative o gradnji u maslinjacima. Učesnici su obradili i temu tradicije maslinarstva u Baru, osvrnuvši se na istorijske i kulturne aspekte. U stručnom dijelu simpozijuma s fokusom na istraživanja o maslinarstvu i arhivistici, posebno se istaklo predavanje Mladena Zagačanina o tradicionalnim mlinovima za ulje. Praktični dio simpozijuma je obuhvatio nastup samih maslinara i predstavnika lokalne zajednice. Tu ističem značaj izlaganja Neđeljka Necka Đurovića, koji je uspio da objedini različite perspektive i doprinese zaključku. Istaknimo sa simpozijuma i predavanje Marije Markoč, direktorice Kuće maslina, koja je govorila o maslinarskim običajima, posebno o običaju „pozrnice“, jedinstvenom lokalnom ritualu koji čuva duh barske tradicije.

RB/BI: Simpozijum nažalost nije bio baš posjećen. Koliko mlade danas interesuju ovakve teme?

Pajović: Evidentno je da mladi pokazuju ograničeno interesovanje za ovakve teme, što smatram zabrinjavajućim trendom. Drugog dana manifestacije, kada je održana gastronomijada, publika je bila daleko brojnija, ljude više privlače „brzi“ i konkretni sadržaji poput hrane, nego stručna predavanja koja zahtijevaju dublje razmišljanje. Na paralelnom predavanju o očuvanju maslinjaka bio je mali broj maslinara, što pokazuje da postoji problem u motivisanju zajednice da se aktivno uključi u očuvanje tradicije.

U svakom slučaju, ovakvi skupovi, iako možda skromno posjećeni, pokreću važne inicijative. Tokom simpozijuma diskutovalo se o zakonskim neslaganjima između propisa o gradnji i onih o zaštiti kulturnih dobara. Maslinjak je dio kulturnog nasljeđa jer predstavlja kontinuitet ljudske aktivnosti kroz vjekove, pa je zato od izuzetne važnosti da se o njemu govori i u okviru institucija koje se bave baštinom. Kao arheologu, meni maslina stara 500 do 1000 godina ima i arheološku vrijednost jer može ukazivati na postojanje drevnih lokaliteta i naselja. U tom smislu, zaštita maslinjaka znači i očuvanje potencijalnih istorijskih tragova.

RB/BI: U čemu je danas suština nematerijalne kulturne baštine, a koji su izazovi za njeno razumijevanje u savremenom društvu?

Pajović: Običaji su sami po sebi najautentičniji oblik nematerijalne baštine, jer predstavljaju živi izraz kolektivne svijesti i identiteta. Danas je sve teže razumjeti tu suštinu zato što savremeni čovjek informacije prima „vertikalno“ – putem digitalnih i medijskih kanala – dok su se nekada prenosile „horizontalno“, kroz svakodnevni život, zajednicu, porodicu i međuljudske odnose. Upravo ta horizontalna razmjena znanja je u prošlosti omogućavala očuvanje običaja, rituala i tradicija. Informacije su se prenosile kroz životnu praksu, a ne kroz formalno učenje, pa su običaji prirodno opstajali i mijenjali se kroz generacije, zadržavajući svoj osnovni smisao i simboliku.

Zadatak je savremenih istraživača da zabilježe i sačuvaju “pra-eho” starih običaja, jer mnogi od njih danas nestaju ili su već izgubljeni. Iako su nekada imali presudnu ulogu u zajednici, mnogi od tih običaja sada su na rubu zaboravljenog i dokumentovanje tih praksi je neophodno jer se na taj način stvara veza između prošlih i budućih generacija. U kontekstu toga veoma je važan interdisciplinarni pristup-etnologija, arheologija, istorija i književni zapisi svi mogu pomoći u rekonstrukciji običaja. Potpuno je drugačije čitati o nekom fenomenu koji je u prošlosti bio „živ” i praktikovan nego proučavati samo njegove ostatke, koji danas opstaju kao recidivi nekadašnjih običaja. Kao ilustraciju navešću primjer koji je na simpozijumu iznio Senad Petović, o zimskom obilasku maslina u Mrkojevićima. U tom običaju otac i sin zajedno prolaze kroz maslinjak, otac simbolično zamahne sjekirom prema stablu, a sin ga zaustavlja riječima: „Babo, babo, nemoj, rodiće dogodine“. Ovaj ritual nosi duboku simboliku, pokazuje odnos čovjeka prema prirodi, vjerovanje u plodnost i kontinuitet života, ali i pedagošku funkciju običaja, jer se kroz njega na djecu prenosi poštovanje prema prirodi i radu. Ovakvi običaji, iako jednostavni, predstavljaju suštinu nematerijalne baštine i odražavaju filozofiju zajedništva i poštovanja prema životnom ciklusu.

RB/BI: Koliko se zbog svega ovoga posvećuje pažnje  zapisivanju običaja, i kakvo je uopšte stanje etnoloških istraživanja na terenu?

Pajović: Zalažem se za sistematsko zapisivanje i arhiviranje usmenih predanja i običaja, jer ono što se ne zapiše – to se gubi. Iako danas postoji svijest o potrebi dokumentovanja, time se bavi mali broj stručnjaka. Naučne discipline poput etnologije, antropologije i arheologije su blisko povezane, ali su se njihovi pravci kroz decenije mijenjali – od klasičnih istorijskih pristupa do savremenih postmodernih metoda. Međutim, i pored metodološkog napretka, istraživača je premalo da bi pokrili ogromno kulturno bogatstvo Crne Gore. Posebno je značajno što etnologija danas pokušava da zabilježi ono što još postoji u živom pamćenju zajednice, jer se mnoge tradicije brzo gube pod uticajem modernizacije i migracija. Količina kulturne baštine u Crnoj Gori je ogromna, ali je nemoguće sve tretirati s punim kapacitetom, bilo da je riječ o materijalnoj ili nematerijalnoj. Država je ograničena u pogledu finansija, logistike i stručnog kadra. Ipak, važno  je postavljati prioritete i raditi na sistemskom pristupu zaštiti. Svi oni koji se bave kulturnom baštinom voljeli bi da svaka lokacija bude istražena i valorizovana, ali to jednostavno nije realno.

Zabrinjavajuće je i što je broj stručnjaka mali – u cijeloj Crnoj Gori ima manje od 30 arheologa u radnom odnosu, a još manje etnologa. To znači da je i pored dobre volje i stručnosti, kapacitet za očuvanje kulturne baštine ozbiljno ograničen. Ipak, optimista sam da će se  vremenom stvoriti bolji uslovi i institucionalna podrška.

RB/BI: Osvrnimo se i na rekonstrukciju Dvorca kralja Nikole, istorijskog zdanja koje je ujedno i dom muzejskih zbirki. Projekat je nedavno predstavljen javnosti kao vrlo zahtjevan i delikatan posao, koji zahtijeva preciznost, stručnost i pažnju, bez žurbe ili improvizacije. Dakle, nije uputno licitirati rokovima završetka ovih radova?

Pajović: Cilj rekonstrukcije je da se svi muzejski eksponati konačno vrate u odgovarajući, stalni prostor koji im pripada, i to će biti veliki korak za kulturni život Bara. Rekonstrukcija je u poodmakloj fazi, ne radi se samo o građevinskom poslu, već o složenom muzeološkom procesu. Kada dvorac bude spreman, predstoji detaljan rad na vraćanju eksponata u njihovo prirodno muzejsko okruženje. Svi predmeti se trenutno nalaze na bezbjednim, privremenim lokacijama, a prije preseljenja će proći temeljnu provjeru konzervatorskih uslova – jer su decenijama bili čuvani u različitim mikroklimama, pa je neophodno procijeniti njihovo stanje i uslove adaptacije. Planirano je da se svaki predmet pažljivo katalogizuje i prenese uz detaljan logistički plan, kako bi se izbjegla svaka mogućnost oštećenja. Čitav proces sprovodi se uz savjete stručnjaka i po međunarodnim standardima muzeološke prakse.Naravno, teško je govoriti o konkretnim rokovima završetka radova, ali, najvažnije je da se sve odvija u skladu s propisima i stručnim nadzorom. Završetak radova neće biti kraj procesa, već početak nove faze u kojoj će Zavičajni muzej Bar dobiti priliku da ponovo postane centralno mjesto kulturne prezentacije i istraživanja u regionu, povezujući prošlost i sadašnjost kroz savremeni muzejski pristup.

RB/BI: Na kraju, koliko je iz vašeg ugla važno njegovanje nematerijalne baštine – običaja, starih zanata, muzike i gastronomije – u modernom kontekstu, posebno u gradu poput Bara koji je i turistički centar?

Pajović: Izuzetno je važno da se nematerijalna baština čuva i prenosi, ne samo naučno, već i kroz svakodnevnu praksu, onako kako su to činile prethodne generacije. Ovogodišnji Dani nematerijalne kulturne baštine bili su posvećeni maslini, povodom njenog jubileja – 2.250 godina postojanja masline u Mirovici – što je bila prilika da se oda omaž tom simbolu barske tradicije i mediteranskog identiteta. Manifestacija ima potencijal da preraste u prepoznatljivu lokalnu tradiciju, jer tema baštine obuhvata mnogo više od jednog segmenta. Zbog toga se planira da se naredna izdanja koncipiraju šire, pod „kišobranom“ različitih kulturnih elemenata – od običaja i pjesme do zanata i narodnih vjerovanja – kako bi svaka godina donijela novi tematski fokus i doprinos očuvanju identiteta zajednice. Za narednu manifestaciju već je iskazana velika volja i entuzijazam tima koji je radio na ovogodišnjem izdanju. Posebno bih pohvalio saradnike iz Zavičajnog muzeja i Kulturnog centra Bar koji su, uz ograničene resurse, pokazali kreativnost i posvećenost.

Poseban doprinos bio je  kratki promotivni film koji je snimio etnolog i filmski autor Marko Srzentić zaposlen u Zavičajnom muzeju Bar, u saradnji s kolegama iz ustanove. Film traje svega nekoliko minuta, ali na umjetnički način prikazuje susret dvoje mladih u narodnoj nošnji u maslinjaku i Starom Baru, spajajući dokumentarnu i poetsku dimenziju. Ovaj rad unosi posebnu emociju u manifestaciju, jer vizuelno i simbolično povezuje prošlost i sadašnjost, tradiciju i mladost.

Činjenica je da su ovakve teme danas manje interesantne široj javnosti, ali, i dalje postoje pojedinci, zaljubljenici u baštinu, koji razumiju njihovu vrijednost i doprinose očuvanju identiteta zajednice kroz svoje znanje, entuzijazam i ljubav prema tradiciji. Kao arheolog uvijek pozdravljam takve napore, ali, osjećam bojazan jer mlađe generacije gube senzibilitet prema vrijednostima tradicije. Na drugoj strani, Bar kao turističko mjesto često se suočava s praksom da se kulturna baština posmatra isključivo kroz prizmu „valorizacije“ – odnosno njene upotrebe za turističke svrhe. Međutim, turistička valorizacija ne smije biti prvi korak, već ona dolazi tek nakon što se nasljeđe adekvatno zaštiti i sačuva. Smatram da je osnovna obaveza sadašnje generacije da kulturna dobra prenese u što boljem stanju budućim generacijama, jer se u tome ogleda pravi smisao odgovornog odnosa prema tradiciji i identitetu.