Bitka za spas Stare masline napokon je započela nakon što su pumpe počele da izbacuju podzemne vode koje su oštetile korjenov sistem. Nema Baranina koji ne navija da sveto drvo preživi. Nije ovo, međutim, bila prva ogromna opasnost po drevno stablo – uspjela je, teškom mukom, preživjeti paljenje 1958. godine.
Posljednji privatni vlasnik Stare masline bio je za Bar znameniti Veliša Nikočević (jer nije dozvolio da je Italijani odnesu, ni po cijeni od jedne babune zlata), koji ju je kupio početkom XX vijeka, nakon povratka iz Amerike, od Alja Durkova Nikočevića, isto iz Dobre Vode.
Poslije Drugog svjetskog rata, država Jugoslavija je pokazala interesovanje za drevnu maslinu na katarskoj parceli 268 Tomba, i stavila je pod zaštitu zakona, Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture SRCG, broj 1223 od 27. oktobra 1953.
Tih pedesetih godina XX vijeka, sjećaju se stariji, barski su kockari obrtali silne pare unutar stabla Stare masline (kockanje je bilo zabranjeno, pa su se zato nalazili na skrivenim mjestima). Upravo su oni u medijima isticani kao glavni osumnjičeni za paljenje drveta početkom septembra 1958. godine, iako je bilo i indicija da je požar namjerno izazvan. Intervencijom savjesnih ljudi koji su znali šta to stablo znači i uz učešće vatrogasne ekipe, drvo je spašeno, ali uz znatna oštećenja.
“Pobjeda” je 7. septembra 1958. pisala: “Iz šuplje utrobe pokuljao je plamen i zaprijetio da zahvati stablo. Tu su se našli neki građani i ugasili požar, pa vatrogasci nisu ni intervenisali. Međutim, požar na maslini još nije bio ugašen. Tinjala je ona tiho, pa je ponovo buknuo plamen. Kad su vatrogasci stigli, potrebno im je bilo 12.000 litara vode da požar lokalizuju. Vatrogasci su mišljenja da je vatra podmetnuta, jer nigdje okolo nije bilo tragova žara”.
U članku se dalje navodi kako je nekad postojala ograda i betonska staza sa stepenicama, a na samom stablu stajala tabla sa natpisom na tri jezika: “Održavanju toga se nije poklanjala nikakva pažnja, tako da je kamena ograda bila razbijena i sa nje odnesene gvozdene šipke, a sam natpis na tabli je toliko izblijedio da su se slova jedva razabirala”.
Počinilac ovog gnusnog djela nikad nije pronađen. na kraju je zaključeno da su to bili “neprijatelji države”, i s tim je priča zatvorena.
Nakon havarije, gradske vlasti su tražile od Zavoda za zaštitu spomenika kulture na Cetinju stručno mišljenje šta da rade sa stablom. Iz Zavoda su odgovorili da maslinu “treba prepustiti visokokvalifikovanom inženjeru agronomije, i pristupiti spoljnjoj tehničkoj zaštiti”.
“Pošto je cilj da Stara maslina bude u cjelini vidljiva i pristupačna posjetiocima, mišljenja smo da bi trebalo postaviti oko nje jedan širi zaštitni pojas ograđen žicom. To nije najsrećnije rješenje, ali svako drugo bilo bi na štetu izgleda Stare masline isuviše nametljivo.
Zavod će vam uputiti emajliranu zaštitnu tablu, a za izradu betonskih stubova i nabavku ogradne žice potrebno je da nam ispostavite propisne i ovjerene račune”, stajalo je u dopisu Zavoda, 1958. godine.
Drevno drvo se mučilo, ali je preživjelo. Jedino je izgoreni dio stabla ostao poluživ, nekako zakačen za ostatak debla. Tako je izdržao gotovo 50 godina.
A 50 godina kasnije, Stara maslina je bila u vlasništvu kompanije “Primorka” koja je, u golemim finansijskim problemima, brojala posljednje dane. Nije odvajala sredstva za njeno održavanje, pa se početkom septembra 2004. godine gotovo trećina stabla odlomila i pala.
Iz barskog Zavoda za suptropske kulture su tada objasnili da “nije bilo novog porasta iz dijela oštećenog debla, nije ni bilo čvrste veze sa podlogom, pa se prirodni proces truljenja permanentno dešavao. Kao posljedica takvog ponašanja, te fizičkog pritiska, došlo je do pomjeranja jedne trećine najstarijeg dijela stabla, koje je u ranijim požarima oštećeno”.
U Izvještaju ZSSK se dalje navodi da se mora naći trajniji način zaštite i fiksiranja ovog dijela debla ponovno na svoje mjesto, kako bi se zadržao izgled i forma biljke kakva je nekad bila. Zbog nedostatka sredstava, od tog restauratorskog rješenja nije bilo ništa, pa je odlomljeni dio postao jedan od eksponata Zavičajnog muzeja.
