U organizaciji CANU i Matice crnogorske, danas je održana panel-diskusija povodom 110. godišnjice stradanja crnogorskih iseljenika koji su, na poziv kralja Nikole, krenuli iz Sjeverne Amerike kao dobrovoljci da brane otadžbinu, a nastradali su kada je italijanski brod koji ih je prevozio do albanske luke u Medovi potopljen nakon što je nagazio na podvodnu minu.

O putu iz prekomorskih zemalja i tragičnoj sudbini ovih crnogorskih rodoljuba, kao i o širem kontekstu samog događaja u svijetlu geopolitičkih okolnosti i vojnopolitičke situacije u Crnoj Gori, govorili su akademik dr Šerbo Rastoder, doc dr Dragutin Papović, prof. dr Ilir Čapuni i mr Ivan Jovović – predsjednik Matice crnogorske.

Panel-diskusiju je uvodnom riječju otvorio akademik Zoran P. Rašović, potpredsjednik CANU, a prigodnim slovom obratio se i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, kao pokrovitelj skupa. Diskusiju je moderirala prof. dr Vesna Kilibarda, vanredni član CANU.

Mr Ivan Jovović je rekao da postoje neke riječi u istorijskom biću jednog naroda čiji pomen ima duboku simboliku, tako je i sa riječju “Medova”, koja u crnogorskoj istoriji oslikava svu tragiku crnogorskog XX vijeka.

“Crnogorski pečalbari su se masovno odazvali na poziv svoga kralja i položili život za odbranu Kraljevine Crne Gore, ostavši na dnu mora, ne znajući za gorku istinu da će koju godinu kasnije takozvani saveznici lišiti njihovu domovinu međunarodnog suvereniteta. Isti saveznici odnosili su se na prilično indolentan način, prema svjedočenjima aktera ovog događaja, i u akciji spašavanja preživjelih crnogorskih dobrovoljaca u Medovskoj luci, koja je bila pod upravom savezničkih snaga. Istorijski usud broda ‘Brindizi’, na kojem su se tog kobnog Badnjeg jutra 1916. godine nalazili crnogorski dobrovoljci, opredijelio je sudbinu najveće crnogorske pogibije u jednom danu, koja nije bila rezultat neprijateljskog dejstva austro-ugarske mornarice, već podvodne savezničke mine”, istakao je mr Jovović.

Kao što je to zapisao u publikaciji “Vijek sjećanja” vjerovatno najbolji poznavalac ovog događaja, nedavno preminuli Marijan Mašo Miljić, saveznici nisu blagonaklono gledali što je crnogorska vojska u julu 1915. godine u Skadarskoj operaciji zauzela luku Medova, s obzirom na oštre diplomatske reakcije saveznika, naročito Kraljevine Srbije, a što se kasnije pokazalo da je upravo ta akcija crnogorske vojske bila spasonosni potez, prvenstveno za evakuaciju srpske vojske. Dok je evakuacijom srpske vojske u luci Medova rukovodio britanski kontraadmiral Troubridge, o crnogorskoj vojsci niko nije vodio računa, što su sve bile zloslutne naznake sloma crnogorske vojske, a potom i države.

“Nažalost, dugo se čekalo na reinterpretaciju uloge, tj. tretmana crnogorske vojske u Prvom ratu, od strane saveznika odnosno pobjednika, zbog čega smo do nedavno u udžbeničkoj literaturi obrazovali generacije učenika i studenata kroz eufemizme o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, a ne na osnovu međunarodno pravne terminologije o nasilnoj aneksiji. Tako smo svi znali i sa pijetetom učili stihove pjesme ‘Plave grobnice’, obilazili na đačkim i studentskim eksurzijama grobove stradalih srpskih vojnika duž grčke obale, dok je crnogorske stradalnike kod Medove nekako zaobišla istorija i književnost, eventualno poneki redak ili fusnota, te se o njihovom junaštvu i mučeništvu uglavnom pričalo unutar porodičnih krugova, a sjećanje na njih je polako počelo da blijedi. Da kojim slučajem nije podignut veličanstveni spomenik ‘Lovćenska vila’ na Cetinju, gotovo ne bi imali materijalno svjedočanstvo kojim se ukazuje počast vojsci Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu. To ujedno govori o istorijskom narativu koji je propagiran od strane zvanične ideologije pobjednika, koja se najbolje očitovala u podloj i dobro organizovanoj kampanji u zemlji i inostranstvu, tokom i nakon završetka rata, a podrazumijevala je minorizovanje uloge crnogorske vojske i navodno nedržavničko ponašanje kralja Nikole do njegovog egzila iz zemlje. Zato su do danas opstala spomen obilježja poput onog na budvanskim zidinama starog grada na kojem umjesto istorijskih činjenica nailazimo na tekst koji je napisan u skladu sa ideološkim potrebama unitarističkog karađorđevićevskog režima u Beogradu. U tom kontekstu, među stradalim dobrovoljcima u Medovi bila su trojica Ivanovića iz Budve, čiji je rođak Krsto Ivanović razvio jedini krstaš barjak na Solunskom frontu oko kojeg su se okupili crnogorski dobrovoljci. Ovaj pasaž nije bio usmjeren da bi se iko poimenično izdvojio među 392 do sada utvrđena medovskih stradalnika, već je napravljen da bi se razumio međunarodni kontekst u kojem se našla Crna Gora, pri čemu treba istaći da među ovim žrtvama je bio znatan broj Srba sa prostora Austrougarske, Dalmacije, Hercegovine i Like, pri čemu nikad ne smijemo zaboraviti kada govorimo o ovoj tragediji i na poginule članove medicinske misije iz SAD”, istakao je mr Jovović.

Po njegovim riječima, “kao društvo i država ni poslije jednog vijeka još uvijek nijesmo sposobni da objektivno sagledamo uzroke i posljedice sloma crnogorske kraljevine, što se danas reperkutuje u javnom i političkom životu u Crnoj Gori”.

“Mala je vjerovatnoća da ćemo svojevrsnu misteriju koja i dalje postoji oko potapanja broda ‘Brindizi’ razgonetnuti, s obzirom da od objavljivanja spomenute publikacije ‘Vijek sjećanja’ u kojoj je sistematizovana istorijska građa i do tada postojeća literatura, uz još neke publicističke pokušaje objavljene tokom 2016. godine, a koji se odnose na eksplanaciju ovog događaja, gotovo da cijelu jednu deceniju nemamo novih saznanja. Imajući u vidu da ovako bitan događaj crnogorske istorije zahtijeva kontinuirani fokus koji se manifestuje u njegovanju kulture sjećanja, Matica crnogorska je odlučila da sa drugim organizacijama iz zemlje i iseljeništva svake godine, 6. januara, odaje počast stradalima kod Medove, u nadi da će se u skorijoj budućnosti u tamošnjem lučkom akvatorijumu naći adekvatna lokacija za postavljanje spomen-obilježja, koje neće biti samo svjedočanstvo da se nadomak ovog albanskog grada nalazi ‘crnogorska plava grobnica’, već bi ona simbolički ukazivala na univerzalnu vrijednost rodoljublja, kao moralne dužnosti koju pojedinac ima i osjeća prema svojoj zajednici.

Obilježavanje 110 godina stradanja crnogorskih dobrovoljaca kod Medove predstavlja svojevrsnu opomenu svim sadašnjim i budućim crnogorskim vlastima, naročito u vremenu velikih geopolitičkih poremećaja u kojima živimo i kojima smo izloženi kao demografski mala država. Dosadašnje stečeno istorijsko iskustvo ukazuje na činjenicu da su naši vojno-politički saveznici, kako u prošlosti tako i sadašnjosti, gradili odnos na maksimi da su vječiti samo interesi. Zbog toga bi bilo iluzorno da nakon brojnih tragedija koje su nas pratile tokom XX vijeka budemo involvirani u globalne sukobe koji bi ugrozili biološku supstancu našeg naroda. Upravo na tragičnom primjeru medovskih stradalnika prepoznajemo kako su nerealne političke ambicije, odnosno avanturizam tadašnjeg crnogorskog suverena potkopale temelje naše državne kuće, na čiju obnovu smo čekali gotovo jedan vijek. Medova jeste simbol našeg stradanja koje je pokazalo da voskresenja ne biva bez smrti”, zaključio je mr Jovović.