Važan dio ljudskog zdravlja je mentalno zdravlje. Njegujemo zdrave stilove života kako bismo očuvali fizičko zdravlje, a na mentalno zdravlje pozitivno utiču fizička aktivnost, dobar san i trenuci odmora. Većinu ciljeva koje sebi zacrtamo ne možemo postići odmah, ali uz upornost, malim koracima, stiže se do cilja, smatra naša sagovornica.
RB/BI: Isidora Pavlović je diplomirana psihološkinja. Ona je nakon osnovnih, nastavila usavršavanje na master studijama u domenu kliničke psihologije i psihoterapije. Paralelno svoj profesionalni pravac gradi i uz dodatno i kontinuirano edukovanje u priznatim psihoterapijskim školama. Iza nas je period slavlja i novogodišnje euforije. Je li istina da, nakon svega toga, slijedi period u kome raspoloženje nije baš najsjajnije i kako se izboriti sa tim?
Pavlović: U ovom periodu možemo govoriti o postprazničnom ili zimskom bluesu, kada dolazi do pojave tranzitornih kriza, bilo u raspoloženju, bilo o osjećanjima. Bitno je da pričamo o tome, baš u ovo doba, kada su nam potrebne smjernice kako se izboriti sa tim. Nesanica, razdražljivost, strah od budućnosti, manjak volje, unutrašnji nemir, promjena apetita – sve su to neki od simptoma koji su zastupljeni u našem društvu i globalno, na koje treba da obratimo pažnju kao na signal da nešto moramo da mijenjamo. Ne moramo uvijek govoriti o depresiji i anksioznosti kada pomenemo neke od navedenih simptoma tokom praznika. Možemo govoriti o kratkotrajnim tegobama koje pogađaju veliki broj populacije, bez obzira na pol ili godine. Decembar i početak januara su praznični dani i euforija je kod većine ljudi na visokom nivou. S druge strane, jednom dijelu populacije su to najteži dani, koje treba da provedu sami, u disfunkcionalnom okruženju, sa možda bolesnim članom porodice, suočeni sa gubicima, neko sa finansijskim gubicima, koji su sada sve više izraženi. Neki dani, koji se smatraju najradosnijim, kalendarski, drugima su okidači za brojne negativne asocijacije. Izražena su velika očekivanja, u skladu sa kalendarskim godinama.
RB/BI: Koliko god da se radujemo praznicima, treba da shvatimo da neki ljudi te dane teško podnose. Tome doprinesu i idealne slike sa Instagrama i društvenih mreža.
Pavlović: Postavljamo sebi visoke ciljeve, često se poredimo sa tuđim životima, onim što nam se plasira u medijima, na društvenim mrežama i želimo da to proživimo. Ali, nekada su unutrašnji sadržaji i okolnosti u kojima se nalazimo, nešto što se ne poklapa sa slikom koju bismo možda željeli da imamo. Mi možemo da postavimo neku realističniju sliku, da prvenstveno pričamo o manjim ciljevima, nasuprot većim, koje većina ljudi pred praznike postavi kao nešto što žele da ostvare ili do Nove godine ili do kraja januara. Rijetko kada je to realistično, a ukoliko postavimo isuviše velike zahtjeve, osjećaćemo neuspjeh i razočarenje ukoliko to ne ostvarimo, što dovodi do odustajanja. Onda se vraćamo u stari ciklus prethodnih navika i načina života koje smo možda željeli da mijenjamo. Manji koraci su nešto što dovodi do stvaranja rutine, da istrajemo u svojoj želji i to je ono što, dugoročno, vodi do željenog cilja. Vrlo važna stvar o kojoj je jako malo priča jeste fizička aktivnost, koja doprinosi ne samo fizičkom, nego i mentalnom zdravlju: daje osjećaj sigurnosti, samopouzdanja, luče se dopamin, endorfini… Pogotovo ako su praznici, kao što jesu, orijentisani na ishranu bogatu ugljenim hidratima, masniju, sa mnogo više kalorija nego što nam je potrebno, tu energiju treba potrošiti. Koliko nam je bitna fizička aktivnost, bitan je i autentičan odmor. Mnogi ljudi su sada na produženim praznicima, neko odmara sa djecom tokom raspusta. Bitno je da se odvojimo od naše standardne rutine, od obaveza. Odmor služi da se čovjek mentalno i fizički rastereti i uključi u aktivnosti koje ga relaksiraju, ali koje odstupaju od onoga čemu smo stalno predani.
RB/BI: Bilo da je to dobra knjiga, slušanje muzike ili pravljenje kolača.
Pavlović: Apsolutno, to je nešto vrlo individualno. Svako od nas treba da pronađe nešto što ga ispunjava i smanjuje mogućnost da pretjerano razmišlja o svakodnevici.
Adekvatna struktura organizacije vremena je nešto što nam sada treba. Bitno je da odredimo listu prioriteta, što je stvarno bitno, ako okrećemo novi list, da napravimo sebi plan. Da odredimo od čega krećemo – za nekoga je to promjena posla, promjena u porodičnoj strukturi, preseljenje, nastavak školovanja, započinjanje nečeg novog.
Moram da naglasim da je treći ponedjeljak u januaru, koji smo mi već ispratili, proglašen za najdepresivniji dan u godini – blue Monday ili plavi ponedjeljak. Decembar i početak januara obilježava euforija, proslave su, a onda dolazi do naglog pada i sa tim se treba nositi: prolaze različite muzičke, okupljanja, svako se vraća svojim dnevnim obavezama. Odluke koje smo donijeli krajem godine, koje smo željeli da realizujemo a nismo uspjeli, pojačavaju osjećaj manje vrijednosti, unose nemir, paniku, često osjećaj bespomoćnosti – da smo osuđeni na neuspjeh i da nemamo kapacitet da nešto promijenimo. Bitno je da imamo svijest da mi utičemo na sopstvenu sudbinu, imamo kontrolu nad svojim životom i možemo da utičemo na stvari, da zauzmu potpuno drugačiji, pozitivan tok, nego što djeluje u datom trenutku. Ukoliko prolazimo kroz krizu, treba da smo svjesni da je ona prolazna i može da nam bude bolje.
RB/BI: Često umijemo da kažemo da je neko drugi kriv – oni koji su nas vaspitavali, ili neko iz okruženja. Ipak, sve se u suštini svodi na to da su to ipak naši izbori.
Pavlović: Nekada smo zaglavljeni u nekom kontekstu u kom ne želimo da budemo. Nekada su to zaista spoljne okolnosti. Ali, kada smo prinuđeni da nešto promijenimo, jedino možemo da promijenimo sebe. Mi nemamo kontrolu nad tuđim akcijama, nad tuđim životima, ponašanjem, mišljenjima. Ono što možemo je da sebe postavimo u kontekst koji će nam biti prirodniji, lagodniji i na kraju dana, bolji za nas. To nije sebičnost, već stvar dobrog odnosa prema sebi i poštovanja.
RB/BI: Vraćamo se opet na malo tužnije teme – koji su znaci da neko od naših prijatelja pati i ima li u ponašanju nekih signala koji ukazuju da osobi treba pomoć? Ovo pitanje, pretpostavljam, često sebi postavljaju osobe čiji je neko bližnji počinio suicid.
Pavlović: Znaci uvijek postoje, bitno je koliko mi obraćamo pažnju. Ljudi su često okupirani sobom, svojim životima, obavezama i problemima i nekada,naprosto, u ovoj individualističkoj kulturi, ne obraćamo možda dovoljno pažnje na druge ljude. Čak i u najbližem okruženju smatramo da je sve u redu, da ne postoje neki upozoravajući znaci. Ali svako odstupanje od rutine ili navika koje prepoznajemo kod osobe, mogu biti signal da nešto nije u redu. To može da bude i prolazna kriza, ali kada govorimo o većim unutrašnjim promjenama, ozbiljnijim simptomima depresije, nečemu što može da vodi ka strašnijem ishodu, moramo da obratimo pažnju na signale, čak i sitne, koje nam ta osoba šalje. Izolacija, strahovite promjene raspoloženja, impulsivnost, netrpeljivost, promjene apetita, promjene u spavanju, pogotovo restrukturacija života, izolacija, prikrivanje nekih stvari, želja da se ne ispriča sve do kraja, ogromno povlačenje, čak nekada i znaci samopovređivanja – sve su to znaci koji su vrlo, vrlo bitni. Važno je da znamo kada da reagujemo, da potražimo stručnu pomoć, jer ti prvi znaci su bitni kao preventiva, da bismo mogli da spriječimo težak ishod.
RB/BI: Zašto je važno da u sebi razvijamo toleranciju i empatiju?
Pavlović: To su vještine koje moraju da budu sastavni dio svakoga od nas, zato što funkcionišemo kao socijalna bića. Koliko god se njeguje individualistička kultura, okrenuti smo sebi, sopstvenom uspjehu, gradimo karijere, želimo da budemo uspješni i bogati, ali mi naprosto zavisimo jedni od drugih, funkcionišemo u zajedništvu i bitna nam je ta stabilna struktura i podrška, koja se njeguje kroz toleranciju i empatiju, kroz kompromise, razumijevanje druge strane i njenih potreba, da sagledamo i tuđu perspektivu. U svakom kolektivu, bio radni, prijateljski ili porodični, moramo da imamo dobru komunikaciju, da njegujemo odnose kako bi i mi bili bolji ljudi. Moramo prvo sebe da volimo, da bi mogli da volimo druge, a smatram da rastemo u odnosu, neophodni su nam ljudi, tolerancija i empatija, kako bismo održali adekvatno te odnose.
