Ne zamjerite što ovaj tekst započinjem i završavam u prvom licu.
Đeda po ocu nisam upoznala. Umro je kada je moj tata imao pet mjeseci, a stric pet godina. Preminuo je od sepse koju je izazvalo puknuće slijepog crijeva, pogrešno liječen, u jeku epidemije trbušnog tifusa. Poslednje riječi koje je iz kreveta barske bolnice, duboko svjestan da je kraj blizu, pod bolovima, a stamen i razuman, uputio mojoj babi: „Mare, idi doma i pazi nam tu đecu“, odredile su njen život. Imao je 33 godine, a baba Marija 24. Umrla je kada je imala 83. I sve to vrijeme ih je pazila. Moj otac, inače nesklon romantizovanju, mnogo puta je sestrama i meni pričao da je brat blizanac đeda Vojina, Milo, samotnjak, prgavac i „težina od čovjeka“ koji je živio i skoro pa i umro sam, u rijetkim trenucima kada je verbalizovao osjećanja, mutnih očiju znao reći „ma, samo me pustite, ja sam umro onog dana kada mi je umro brat moj“.
Sve sam to doživljavala kao priču, iako tužnu, lijepu i pomalo arhaičnu, koja bi me uvijek preplavila tugom, dok nisam upoznala Predraga Peraka. I u dugom, iskrenom razgovoru poslušala njegovu priču i, uglavnom, ćutala. Jer, se na Peđinu storiju nema šta dodati. Niti mudro reći. I Peđin brat blizanac, Željko je imao 33 godine kada je te 2018. umro. Ostavio je za sobom suprugu Anu i malenog sina Kristijana. Ana je tragično izgubila život kada je Kiki imao svega dvije godine i 11 mjeseci. Dječak od nepune tri godine, kod koga su se već tada primjećivale razvojne poteškoće (nije žvakao, pričao, niti se odazivao) je ostao bez oba roditelja. Snažan zagrljaj i još snažnija volja i odluka Kikijevog strica Peđe da dječačiću pruži dom, ljubav i šansu da izazovna i teška bitka bude sa što manje boli, ožiljaka i posljedica, dovela je do toga da je nježni, vižljasti plavušan danas nasmijano dijete živih očiju boje lješnika, brižno njegovano.
Teško je bilo na dnevnom nivou organizovati život sa djetetom iz spektra. Osim bola zbog gubitka, trebalo je sve prilagoditi i zakonskim normativima. Da muka bude veća, počela je epidemija koronavirusa. Kristijan je nekoliko dana nakon smrti majke boravio u kući dr Elene Bulatović, načelnice Pedijatrije u Opštoj bolnici Bar.
Ubrzo nakon toga, preuzima ga stric Peđa. Prvim tretmanima podvrgnut je u Domu zdravlja Bar, a nakon toga na Institutu „Đorđe Kostić“ u Beogradu, gdje su boravili oko godinu i po. Dva musketara, često nesnađena. U tom periodu proveli su tri mjeseca i u Nišu. Tretmani su dali ohrabrujuće rezultate. Počeo je Kiki da bolje razumije, potom je progovorio, a danas, uz podršku personalnog asistenta pohađa OŠ „Blažo Jokov Orlandić“ i prilično je funkcionalan.
U pokušaju da pozitivne prakse iz Srbije primjeni i modifikuje i u Baru i Crnoj Gori, Peđa osniva NVO „Plava planeta“ koja za primarni cilj ima pomaganje djeci sa razvojnim smetnjama, uz nadu da će poseban zamajac ka njihovoj srećnoj i što funkcionalnijoj budućnosti i osamostaljivanju, dati i dugoočekivani Centar za djecu sa posebnim potrebama u Baru čija izgradnja je u toku. U međuvremenu, veliku podršku ima u supruzi Mireli, babici u barskoj bolnici, koju je upoznao i vrlo brzo zavolio, osam mjeseci nakon što je preuzeo brigu o Kikiju. Kreće tada njihova emotivna, ali i neizvijesnošću ispunjena priča.Mirela je tokom godina brige o Kristijanu postala osoba koja mu je važna, koju voli i sluša. Iz velike ljubavi Peđa i Mirela su prije osam mjeseci dobili sina Luku. Kiki voli svog brata, pod budnim okom roditelja provodi mnogo vremena sa njim u druženju i igri. Naučili su ga da bude nježan i pažljiv. Ova kompaktna porodica, čija je prošlost bila podvrgnuta velikim, mučnim, teškim testovima, danas vjeruje u lijepe dane. Ne žele sažaljenje, već isključivo empatiju i razumijevanje. Poručuju da, iako drugačija, djeca sa razvojnim smetnjama, kao i sva ostala, imaju prava i želje.
Kristijan Perak voli Peđu, Mirelu i Luku. Voli da ide u školu. Voli da se igra figurama dinosaurusa. Voli da pjeva i odlično prati ritam. Njegovi staratelji se nadaju da će za njega, od sljedeće školske godine, vrata otvoriti i Muzička škola u Baru.
Braća imaju posebnu, cjeloživotnu povezanost. Kod blizanaca je ona još jača. Iako nikada nije prebolio gubitak brata, Predrag Perak tugu liječi gledajući kako njegov sin raste, napreduje, a snagu hrani osmjehom u Kristijanovim očima. To je misija koju je odabrao. Drugačije, kaže, ne bi mogao. Moji otac i stric su imali svoju stamenu Mariju, oganj od žene, a „laku na suze“. Kikiju je život u surovoj diobi karata dodijelio Peđu. Da ga stric nije prigrlio, teško je i pretpostaviti kako bi dječak sa dijagnozom autizam koračao ovim i ovakvim svijetom.
