Gost 61. izdanja emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je u petak Predrag Tomašević (1966), kako sam za sebe kaže, „osamdesetih, košarkaš u pokušaju i pjevač u pokušaju, ali mnogo bolji košarkaš“.
Nakon što je nakon devedesetih dosta vremena proveo u SAD, već desetak godina je u Baru, i igra ligu košarkaških veterana. Interesantno je da je, i pored toliko života i rada u našem gradu, ovo bilo prvo Peđino pojavljivanje u programu Radio Bara.
Rođen je u Peći, 1966. godine, a porodica je prešla u Bar četiri godine kasnije, kada je otac Ljubiša dobio posao u Carinarnici, na gatu 5 gdje je vezivan “Sveti Stefan”.
“Prvih godina smo živjeli u Naftinim zgradama. Otac je radio na Gatu V i s vremena na vrijeme nas je uvodio unutra, u prostor gdje se utovaruju kamioni i automobili. Nije nam bilo dopušteno da idemo gore, ali i ovo je bio strašan doživljaj. Imali smo privilegiju da možemo da kupimo po komisionim cijenama nešto od zaplijenjene italijanske robe koja se držala u magacinu. Otac je, naravno, uvijek donosio dobre cigare i viski, što je bila carinarska klasika, ali su najvažnije bile farmerice, cvjetao je šverc preko našeg graničnog prelaza. Dolazili su prvi vlasnici butika u tadašnjem Titogradu, pa naši Barani koji su se dovijali na razne načine i zimi nosili po nekoliko džempera i jakni na sebi, što je naša Carina lako provaljivala. Moj Ljubiša nije bio krut, znao je da progleda kroz prste, naročito siromašnijim”, sjeća se Tomašević.
Naftine zgrade, tik uz Biskupadu, bile su specifično mjesto za djetinjstvo.
“Komšije i drugari su mi bili Rale Ratković, Pajo Zagarčanin, Blažo Popović, Mićo Jevtović, Kiki Trceta… Bili smo divlji, posebni, nismo dozvoljavali da neko uđe u naše društvo, kao jedan zajedno 24 sata, mali geto, može se tako reći. Iz škole bi došli, pojeli nešto, sendvič u ruku i čitav dan napolje, nisu nas mogli pronaći.
Jedna lopta je bila za sve sportove, najviše smo igrali fudbal ispred zgrade. Na prvom spratu je živjela profesorka Stanišić, njen balkon je bio gol na koji smo šutirali, lopta je stalno udarala u njene škure pa se ljutila na nas. Blažo je napravio jedan koš na maslini, pa smo i to igrali, ali su glavne bile praćke, motke, mačuge u šumi iznad Biskupade… Vozili smo na stiroporima rafting kanalom Rene. Bilo je odlično vrijeme, jer smo od ničega sebi stvarali zabavu, cio dan u slobodi, zahvaljujući našoj mašti nikad nam nije bilo dosadno. Jedan sam od idejnih tvoraca svih aktivnosti, uključujući i ulaženje u tuđe bašte da se pojedu mandarine ili šipkovi… Spremni na svakakve smicalice, po cio dan. Tako su jednom iz te naše radnje – samoposluge, koja je bila naša robna kuća sa 16 artikala, bacili u kutiji trule banane pored smeća, a mi smo Kikija ubijedili da su odlične i da su ih greškom tu smjestili, pa se najeo i imao stomačnih problema. Kiki je bio jedan mnogo dobar, specifični lik, zanimljiv.
Na drugoj strani ulice su živjeli Živko Rakočević, Zdravko Vučićević, Soković… Družili smo se s njima, ali se tačno znala razlika da smo mi ovamo, a oni tamo. Oni su bili drugi fudbalski tim”.
Godine osnovne škole pamti, kaže, po borbi za poziciju unutar kuće i u školi.
“Najstariji sam od troje braće, a pokojni Mikica je bio samo godinu mlađi od mene, pa mi je djetinjstvo proteklo u dokazivanju. Vlatko je ubjedljivo najmlađi, on je poslije sedmog razreda otišao u Beograd, pa u SAD. Mikica i ja smo se borili za prevlast, što je normalno, da se braća vole i takmiče i da znaju da se pobiju. Ja sam bio na početku jači od njega, ali kako smo odrastali, on je dominirao, bio prčniji, bezobrazniji, žešći tip.
Išao sam u OŠ ‘Meksiko’, a majka je radila u Dječjem vrtiću na Pristanu, tako da me je usput vodila preko štreke. Učitelj mi je bio Duško Lekić, dobar, pravdoljubiv, ali strog, znao je da nas počupa kad bi bili nemirni, no to su bile uobičajene vaspitne mjere i niko se od roditelja nije bunio. Čuveni Kiki je držao kiosk, prodavao lizalice, čibuke, ušećerene jabuke, krofne, njegova korpa je bila centar naših želja. Sa društvom iz razreda bi prolazio kroz ogradu škole i gađao trulim jabukama, krompirima, zemljom, nekada i kamenjem đake iz Druge osnovne škole. U razredu su sa mnom bili Peđa Marđonović, Ratko Sekulić, Boris Mijović… Ulazili bismo u fajteve, ali su opasni bili ovi iz Zgrade prvoborca, s njima smo pazili da se ne kačimo… Bar je bio mali, znao si đe se možeš isprčiti, a đe ti to ne pada na pamet”.
Dolazak u Makedonsko naselje, u zgradu Beton, 1981, značio je novo okruženje, ambijent i ljude: “Tu sam upoznao komšiju Deja Mirotića koji je postao moj najbolji prijatelj, kasnije i kum”. U prvom srednje počinje bavljenje košarkom.
“Glavni krivac za moju generaciju je prof. Ljubo Skoković, veliki skaut svih nas. Dao bi nam na prvom času fizičkog loptu, gledao i počeo da odvaja ko je talenat, pa je radio s nama. Kompletnu moju košarkašku generaciju je on pronašao i napravio sekciju Gimnazije, i proslijedio nas Peđi Miloviću za kadete ‘Mornara’. Sa mnom je iz razreda bio Zajo Perazić, fenomenalan igrač, on i ja smo bili najbolji šuteri meke ruke. U sekciji su bili i Saša Vlahović, Miško Petrović, Žile Dragović, Đeljošević, kasnije Šušić, Vukić, Slavko Karadžić…
Kadeti “Mornara” su bili stepenik ka gore.
“U kadetima nas je dočekao Peđa Milović, jedan od najboljih košarkaških trenera koje je Bar imao. On je od ekipe klinaca, koji su igrali na betonu otvorenog terena kod Gimnazije, za dvije godine načinio kadetske prvake Crne Gore. Bili smo bolji od ekipe ‘Sutjeske’ koju je predvodio Zdravko Radulović – kasnije u ‘Ciboni’, a u finalu smo savladali ‘Budućnost’ sa Lukom Pavićevićem, budućim prvakom Evrope sa ‘Jugoplastikom’.
Peđa je bio poznat kao strog trener, ali je znao da nam priđe i kao drugar i kao drugi otac. Mlad, držao je sve konce u rukama. Morali smo redovno na zdravstvene preglede, recimo. Kod njega nije bilo protekcije, ako znaš – igraš, ako ne znaš – sjediš na klupi i zamjenjuješ kad se neko umori.
Otišli smo u sezoni 1984/85. na Kadetsko prvenstvo Jugoslavije u Splitu. Miško Petrović je bio bek, ja i Zajo dvojka i trojka, i još Vanja Budimić i Zoki Dragović – to je bila prva petorka. Tamo su nas, na Gripama, čekali budući velikani jugoslovenske i svjetske košarke: Saša Đorđević, Koprivica, Alibegović, Kukoč, Rađa, Pecarski, Stefanović, Dragutinović… U Splitu smo izgubili obje utakmice, ali sa malim brojem poena, nismo se obrukali, iako smo bili najniža ekipa na turniru. ‘Cibona’ je sa Razićem i Anzulovićem pobijedila u finalu ‘Jugoplastiku’ Rađe i Kukoča, sjećam se da su plakali nakon meča. Svi su klubovi bili iz glavnih republičkih gradova, samo mi iz provincije, bili smo iznenađenje za sve. Na utakmici sa ‘Vojvodinom’ očekivalo se da dominatan bude njihov centar Miroslav Pecarski sa 211 cm, ali ga je Mišo Nedić, naš centar deset centimetara niži, nadigrao i nije mu dao da se razmaše. Pritom je Mišo ubacio 32 poena, odigrao je fenomenalnu utakmicu“.
Prelaskom u juniore, kao dio ekipe “Mornar 2”, takmičio se u Crnogorskoj ligi, u kojoj su bili gotovo svi klubovi, osim prvih timova “Budućnosti” i “Mornara”.
“Bile su to živopisne utakmice. U Ivangradu i Pljevljima je bilo vazda gusto, ‘Primorje’ je bilo opasno, ali se iz lige nije ispadalo. U sjećanju mi je utakmica sa ‘Ulcinjem’ na kojoj sam čuvao crnca Šurlu, ali najbolje pamtim utakmicu protiv ‘Javorka’ iz Nikšića, tima fabrike koja je proizvodila namještaj. Bili su ubjedljivo posljednji, a mi napaljeni klinci sa 17 godina i Peđa s nama, došli na gostovanje. Ušli smo u dvoranu, nije bilo više od 15 gledalaca… Krenemo zagrijavanje, njih nema. U neko zlo doba oni izlaze, presvlače se i sjedaju na klupu, nema šuteva, vježbi, trčanja… Sjede tako, a boca loze ide od ruke do ruke. Gledaju u nas, smiju se, vidi se da se sprdaju, mi sve ozbiljno shvatili. Kad negdje pred početak meča dolazi kod nas kapiten Zarubica, prosijedi tip s brkovima, stariji od mog oca, i kaže da pazimo što radimo i đe smo došli. Utakmicu smo dobili, ali su nas pošteno isprebijali, bilo je i šutiranja lopte nogom na tribine, psovanja sudije, sreća pa smo bili ubjedjivo jači jer da nismo, ko zna kakvi bi se doma vratili”.
Uslijedila je vojska, pa kraj košarkaške karijere, iako su Peđi predviđali siguran uspjeh ako se nastavi baviti ovim sportom.
“Nakon vojske, ekipa je počela da se rastura. Još u uniformi, krenuo sam sa pivom i cigaretama, a uz to nisam obožavao treninge, nisam bio preveliki radnik… Peđa Milović nas je zvao da se priključimo timu, ali meni nije više bilo nazad, odustali smo i Zajo i ja. Da sam bio ozbiljniji i shvatao sport kako treba, bilo je tu materijala da se napravi solidna karijera, sad mi je žao, no što je – tu je. Bio sam lagan i mršav, bilo je lako trčati i skakati, a danas sam otac jednog momka talentovanog za košarku, u njemu vidim mnoge moje pokrete, nadam se samo da će biti puno pametniji od mene. Ja svoju volju za igranjem iskoristim u povremenim mečevima za Veterane grada Bara sa Džigijem Jovićevićem, vječnim entuzijastom”.
Početak novog Peđinog života kreće nakon vojske, 1986-87. godine.
“Dejo i ja smo se 1987. upoznali sa Milenkom Lokmerom, Slavkom Strahinjom, Željkom Milovićem, Veskom Dašićem i Sajom Kovačem. Milenka sam i ranije viđao sa gitarom kako šeta kroz grad, a Sajo je bio veliki muzičar za sve naš, naš Ritchie Blackmore. Bilo je to vrijeme kad su ‘Katapult’ i ‘Bellmondo’ izdali album, no mi smo bili ekipa koja je, eto, nešto znala da svira i pjeva, i vrtila se oko muzike.
U Milenkovoj kući na Ahmetovom brijegu, u kojoj je živio sa ocem – barba Džonijem – dešavalo se sve. Kuća je bila stjecište barskih muzičara, kvazimuzičara, probisvijeta, propalica, sklonište za djevojke pobjegulje, za ljude koji su se posvađali sa roditeljima, za one koji nisu imali đe da prespavaju iz raznih razloga, za slučajne prolaznike kojima je trebalo prenoćište. Tu su se, naročito zimi, održavale sjedeljke do kasno u noć – neko bi donio gitaru, neko vino, neko girice ili krompir, ili 100 grama kafe, i sviralo bi se… Sajo je bio jedini pravi muzičar, a Milenko je ispao najtalentovaniji kompozitor. Da je bilo više mogućnosti, moglo se mnogo dobrih pjesama snimiti, naročito njegovih. Sve su sjedeljke završavale na isti način, Milenko bi uzeo gitaru i zasvirao poponoćni ‘Von Lokmerr blues’ koji je nekad trajao bez prekida i po pola sata, što je značilo da je fajront. Ideš kući ili, ako nemaš đe, na kauč u trpezariji”.
Priča o muzici je, gotovo spontano, dobila ozbiljniju dimenziju zahvaljujući jednom golobradom klincu i ideji dvojice momaka da bi “nešto trebalo snimiti”.
“Te je, 1988. godine, postojala i grupa ‘Carlo V’, u kojoj su bili Milenko, Sajo, Dragan Čobić, Šuka, Ivica i neki bubnjar, kojeg je, na Sajov nagovor, zamijenio na probi jedne noći mlađani klinac Božo Gagović koji se, kao i mi, vrzmao tuda. Mi smo sve te njihove probe gledali s prozora kuće, davali podršku…. Nakon nekoliko dana Božo postade nevjerovatan bubnjar, a poslije počeo da svira gitaru, bass, klarinet, klavijature, sve od drombulje do saksofona. Postao je vrhunski multimuzičar jer je imao nevjerovatan talenat, uz to je i sjajan čovjek. U pauzama ‘Carla V’, Božo, Željko i ja u prostorijama Duvačkog orkestra smo snimali neke akustične balade, ali smo i napravili alternativni bend ‘Crni labud’, kojeg su sačinjavali bubanj i dva glasa, Željkov i moj. Bili smo najveća moguća alternativa, alternativniji i od ‘Discipline kičme’. Nikad niđe nismo javno nastupili, ali je možda i bolje što je tako.
Onda smo Željko i ja odlučili da snimimo profi demo snimke, da budemo napokon pravi muzičari, i zaposlili se u grnčarskoj radnji – fabrici keramičkih posuda i amfora na Ahmetovom brijegu. Poslovođa Italijan, naspram koga je nacistički čuvar logora mila majka, tjerao nas je da mrvimo i miješamo napolju glinu u buretu po sjeveru, sa rukama u vodi. Dogovorili smo se sa Bobom Stanišićem da odradimo dvije pjesme u njegovom kućnom studiju, dali smo mu verzije na akustičnoj gitari kako bi on usnimio ritam-sekciju. Kad, došli mi kod njega, a već snimljeno skoro sve, ostali samo glasovi i solo gitara. Doveo je Šuleta Jovovića, za koga tada nismo znali, a malo je ko i znao, da odradi gitare u isto vrijeme, na istom kanalu, dok snimamo glas. Naravno, mi do tada nismo uopšte čuli kako te pjesme uopšte zvuče, pa smo se sa njima upoznavali na licu mjesta, upravo pred pjevanje. Bobo nas je upozorio da ne pjevamo mnogo jako, jer mu u drugoj sobi spava majka. To dovoljno govori o uslovima snimanja našeg ‘The Acropolyss Banda’.
Zanimljivo je i to da je nesportski život učinio svoje, pa je bila lumperajka noć prije snimanja. Onako mamuran sam, dok smo se truckali brzim vozom na snimanje iz Bara za Titograd, tražio Željka da mi stalno pjeva moju pjesmu i da mi kaže tekst, jer se ja ničega nisam mogao sjetiti, ni imena da su me pitali, a ne šta treba da izvedem u studiju”.
Život s kraja osamdesetih je bio kudikamo drugačiji nego danas, kaže Peđa, “sa puno više duha i dobrih odnosa”.
“Bilo je nekoliko kafića u koje se znalo tačno ko izlazi, postojala je kultna gradska kafana u Robnoj kući ‘Izbor’, a u kojoj je zadnji sto bio rezervisan za naše društvo, pa je konobar Džeri već sa vrata dobacivao kuhinji da kuvaju kafu. U jednom trenutku je Bar imao dvije diskoteke – ‘13. jul’ i ‘Agavu’, a ljeti bi se sve selilo u Sutomore, u ‘Bumerang’ đe su svirali ‘Gospoda Glembajevi’ ili u ‘Tut-Gut’ đe se puštala rock muzika. Ako bismo slučajno ostali na Topolici: korzo pet-šest krugova, pa u ‘RR’.
U ‘Bumerang’ smo toliko puta išli pješice sa Topolice, bez ikakvog razmišljanja. Na toj terasi bi tukao odlični domaći rock do jedan sat po ponoći, a nakon toga je bio disko za ove koji vole tuturutu muziku. Ako nismo išli pješke, odlazili smo zadnjim beogradskim vozom i čekali ujutro prvu kompoziciju iz Sutomora za Bar. Bilo je ‘tata ide na posao, a ja s posla’. Postojala je i treća varijanta, a to je Šikijeva škoda. Kosmati hipi tip Šiki je dolazio ljeti iz Priboja i jedini od nas imao auto, plavu škodu, a sjećam se dobro i satelitske antene velike pet metara. Šiki je dokazao da devet ljudi može da stane u škodu i da još ostane prostora”.
Peđa je potencirao da su “ljeti dolazili ljudi koji su u druženje unosili novu energiju, i mijenjali urbani dio Bara – prihvatali smo njihova razmišljanja”.
“Spoj svih nas je bila dobra muzika, oko nje smo se okupljali. Mali socijalistički Bar je znao da se normalno sazrijeva samo uz dobru muziku. Bili su to, na žalost, zadnji trzaji i rock’n’rolla i normalnog života, a onda je uslijedilo gašenje one velike zemlje koja nam je bila svima draga jer smo u njoj proveli svoje najljepše godine”, zaključio je Peđa Tomašević gostovanje u emisiji Željka Milovića “Priče sa Baranima” na talasima Radio Bara.
