U ovom dijelu  godine uživanje uz more i na moru polako se privodi kraju, a planine oko Bara pozivaju na novi doživljaj – mir, tišinu, svjež vazduh i osjećaj slobode koji samo priroda može da pruži. Sve više ljudi upravo u ovom periodu otkriva čari planinarenja, hajkinga i boravka u prirodi. Igor Perčobić zna sve o tome – planinarski je i kanjoning vodič, zaljubljenik u prirodu, ali i elektroinženjer po struci, koji se, osim planina, jednako strastveno bavi i kajt surfingom. Sa Igorom smo u Promenadi razgovarali o tome kako planinarenje postaje pravi trend nakon ljetnje sezone, kakvu ulogu ima u razvoju održivog turizma, koliko je sigurno, kakva je potrebna oprema i zašto je to iskustvo koje mijenja pogled na svijet.

RB/BI: Kažite nam kako je planinarenje postalo vaš životni izbor?

Perčobić: Imao sam sreću da odrastam u vremenu bez mobilnih telefona i računara i da sam rođen u Zaljevu pod Volujicom. Kao dijete, istraživao sam brdo Volujicu i poznajem svaki njegov kamen, što me je povezalo s prirodom od najranijeg doba.

RB/BI: Posljednjih godina sve više ljudi nakon ljetnje sezone u primorju “bježi” u planine. Zašto, po Vašem mišljenju, hajking postaje pravi jesenji i zimski trend u Baru i njegovom zaleđu?

Perčobić: Savremeni turizam ide ka aktivnom turizmu. Sve više stranih gostiju ne dolazi samo radi plaža, već obilazi planine, učestvuje u planinarskim i kanjoning turama, te vozi bicikl. Planine oko Bara, poput Rumije, Sutormana i Lisinja, nude izuzetne pejzaže. Mi u Baru imamo preko 160 kilometara markiranih planinarskih staza, među kojima su neke lake, a teških nema, jer područje nema ekstremne visine.

RB/BI: Planine iznad Bara – Rumija, Sutorman, Lisinj, nude fascinantne pejzaže. Koje biste staze preporučili onima koji tek otkrivaju ovaj svijet i žele da dožive “miris juga i dah planine”?

Perčobić: Za početnike preporučujem Volujicu, stazu od tunela Rikavac, preko repetitora, do Crvene stijene. Nakon toga, preporučio bih Vrsutu i Lisinj, panoramske ture s pogledom na more i zaleđe Bara. Vrhunac svake planinarske avanture je uspon na Rumiju, koji je fizički zahtjevan, ali pruža spektakularan pogled na more i Skadarsko jezero.

RB/BI: Kao planinarski i kanjoning vodič, kako vidite povezanost planinarenja i održivog razvoja turizma? Može li hajking postati važan dio turističke ponude Bara?

Perčobić: Naravno da planinarenje može biti njegov ključni dio, jer podrazumijeva planirane aktivnosti koje povezuju prirodu, kulturu i lokalnu zajednicu. Smatram da vodiči ne bi trebalo samo da vode grupe, već i da pričaju priče o istoriji i kulturnom nasljeđu područja – o crkvama, manastirima i džamijama, čime bi se gostima pružio potpuni, edukativni i održivi doživljaj.

RB/BI: Koliko je planinarenje u barskim planinama sigurna aktivnost, i koje su najčešće greške koje prave početnici?

Perčobić: Planinarenje u Baru je vrlo sigurno, jer su staze dobro obilježene i pristupačne. Ipak,  početnici ne bi trebalo da idu sami – čak i ako nemaju društvo, bolje je da pozovu nekoga da pođe s njima. Glavna greška je upravo solo planinarenje. Osim toga, preporučujem angažovanje vodiča za prvi izlazak u planinu. Druga najčešća greška je nedovoljna priprema – ljudi često ne prate vremenske uslove, ne informišu se o trasi, pa zaborave da ponesu dovoljnu količinu vode i adekvatnu opremu. Potrebna je i fizička i tehnička spremnost, jer planinarenje nije samo šetnja već zahtijeva kondiciju i planiranje.

RB/BI: Da prođemo i kroz osnovnu opremu – šta je apsolutni minimum koji svaki planinar treba da ima sa sobom, čak i na kraćim rutama?

Perčobić: Dobra obuća je najvažnija – planinarske cipele ili duboke patike koje štite članak. Potreban je i ranac s vodom i hranom, a današnji planinari mogu nositi energetske suplemente i proteinske čokoladice. Neizostavan je i mobilni telefon, koji može pomoći u orijentaciji ili, u slučaju potrebe, olakšati lociranje planinara. Slučajevi gubljenja u planini izuzetno su rijetki, posebno kada se poštuju osnovna pravila i ide u grupi ili s vodičem. Današnja tehnologija omogućava jednostavno dijeljenje lokacije, pa su službe za spašavanje uvijek u mogućnosti da brzo reaguju.

RB/BI: Koliko je planinarima važna svijest o zaštiti prirode? Postoje li pravila koja bi svako trebalo da poštuje da bi se sačuvala čistoća i ravnoteža naših planina?

Perčobić: Očuvanje prirode je ključni princip planinarenja. Pravilo broj jedan glasi – „što ponesete, to i vratite“. Planinari su savjesni i često pokupe i ono što su drugi zaboravili. Zahvaljujući tome, planinarske staze su čiste i uredne. Ipak, veći problem predstavljaju pristupni putevi do planina, naročito oni koji su dostupni automobilima – tu se može vidjeti više otpada. Planinari su ti koji često sami čiste ta mjesta, jer to smatraju dijelom svoje odgovornosti prema prirodi.

RB/BI: Kako biste opisali osjećaj koji planinari dožive kada stignu na vrh planine, posebno na Lisinj ili Rumiju?

Perčobić: Priznajem da je teško riječima opisati taj trenutak, ali, da  pokušam: uspon predstavlja unutrašnju borbu sa samim sobom. Napor nije samo fizički, već i mentalni izazov, potrebno je savladati unutrašnji glas koji govori da ne možete. Upravo taj trenutak kada pobijedite sebe i stignete na vrh, donosi snažan osjećaj zadovoljstva, slobode i sreće, posebno kada se uspjeh dijeli sa grupom. Dakle, planinarenje je više od fizičke aktivnosti, ono ima i snažnu emotivnu dimenziju. Kada se grupa popne na vrh, nastaje kolektivni osjećaj radosti, umor nestaje, a zamjenjuju ga osmjesi, ponos i osjećaj zajedništva. To su trenuci koji čine planinarenje posebnim iskustvom koje povezuje ljude.

RB/BI: Ko su najčešće planinari koji dolaze u barske planine? Jesu li to lokalci, turisti, stranci, ili možda ljudi koji žele “digitalni detoks” i povratak sebi?

Perčobić: Sve ih povezuje ljubav prema prirodi. Rijetko se u planinu penju oni koji to rade samo zbog fotografije, iako i takvih ima. Pravi planinari su ljubitelji prirode i zdravog života, ljudi koji cijene aktivan odmor i duhovno punjenje kroz kontakt sa prirodom. Što se tiče bijega od ekrana i svakodnevne „ekranizacije“, postoji određeni broj ljudi koji odlaze u prirodu upravo zbog toga. Kada se zasite gradske rutine, kafića i stalnog skrolovanja, ljudi počinju da traže autentične doživljaje. Planinarenje im tada postaje način da ponovo osjete prisustvo i povezanost sa svijetom izvan tehnologije.

RB/BI: Kad ste već pomenuli fotografisanje, imamo jedan crni fenomen da “selfi” trend i u planinama izaziva sve češće slučajeve nesreća. Da li je bilo sličnih incidenata i na barskim planinama?

Perčobić: Takvih slučajeva nije bilo, jer su naše staze bezbjedne i nemaju opasne litice ili visoke stijene s kojih bi neko mogao pasti. Ipak, fotografisanje jeste redovna pojava – ali bez posljedica.

RB/BI: U drugim primorskim gradovima poput Kotora i Herceg Novog postoje veoma aktivne planinarske zajednice. Zašto u poređenju s njima, Bar, iako okružen planinama, ima manji broj aktivnih planinara?

Perčobić: To nije zbog manjka interesovanja, već zbog nedostatka promocije i organizacije. Mnogi Barani jesu planinari, ali su uglavnom priključeni klubovima iz drugih gradova i odlaze na njihove ture. U Baru trenutno postoje dva planinarska kluba, ali je potrebno više rada na popularizaciji i animaciji građana. Upravo je entuzijazam ključni pokretač – pojedinci koji vole prirodu svojim primjerom motivišu druge da im se pridruže.

RB/BI: Vi ste, osim planinarstva, i zaljubljenik u more – bavite se kajt surfingom. Kako kombinujete ta dva svijeta – more i planinu, i ima li sličnosti između njih u smislu doživljaja slobode?

Perčobić: Sve se svodi na ljubav prema prirodi i prilagođavanje godišnjim dobima i vremenskim uslovima. Ljeti, zbog velikih vrućina, planinarske staze se rjeđe koriste, pa onda preusmjeravam energiju na kanjoning i kajt surfing, aktivnosti koje su prikladnije za to doba godine. S dolaskom jeseni ponovo počinje sezona planinarenja, koja se često kombinuje sa kanjoningom. Tokom zime, staze se formalno zatvaraju, pa tada prelazim na snowboarding. U proljeće se ciklus vraća na kanjoning i planinarenje. Na taj način, živim aktivnu, cjelogodišnju vezu sa prirodom, bez praznog hoda između sezona.

RB/BI: Mnogi planinari ipak nastavljaju aktivnosti i zimi, iako se staze zvanično zatvaraju?

Perčobić: U Baru nema ekstremnih zimskih uslova, pa su staze u principu bezbjedne. Ipak, iz predostrožnosti, planinarski klubovi preporučuju privremeno zatvaranje tokom hladnijih mjeseci.

RB/BI: Može li planinarenje, po tvom mišljenju, postati važan ekonomski i turistički resurs za Bar – ne samo hobi, već i ozbiljan segment održivog turizma?

Perčobić: Riječ je o jednom od najvažnijih turističkih resursa grada. Bar ima samo devet kilometara plaža, a zato ima čak 160 kilometara planinarskih staza, što otvara ogroman prostor za razvoj turizma izvan ljetnje sezone. Svi gosti ne mogu stati na plažu, moramo ih odvesti u planine. Time se naglašava značaj diversifikacije turističke ponude i promocije aktivnog, održivog turizma.

Tu su i gosti koji u Bar dolaze kruzerima, oni su potencijalno idealni turisti za planinarenje i kanjoning. Tokom ljeta organizuju se ture za manje grupe, ali zbog ograničenog vremena boravka u gradu (do povratka na brod), takve aktivnosti su kraće i ograničene na bliže lokacije. Kanjoning, za razliku od planinarenja, praktikuje se gotovo svakodnevno tokom ljetnje sezone, iako zahtijeva više pripreme i sigurnosnih mjera.

RB/BI:  Kakva su iskustva iz kanjoninga?

Perčobić: Kanjoning je tehnički zahtjevniji od hajkinga, jer podrazumijeva penjanje po stijenama, spuštanje kanapima i rad u grupama. Bezbijednost je na najvišem nivou, jer i najmanja greška može biti rizična. Uprkos izazovima, upravo te situacije čine ovaj posao dinamičnim i ispunjavajućim. Ipak, to je iskustvo koje donosi snažan osjećaj adrenalina i zadovoljstva. Ponekad učesnike kanjoninga uhvati strah ili panika, ali uz dobru podršku i smiren pristup uspijevaju da ga prevaziđu. Najljepši je trenutak upravo onaj kada vidim da je neko pobijedio sopstveni strah.

RB/BI:  Kako se postaje planinarski vodič?

Perčobić: Planinarski vodič se postaje polaganjem ispita organizovanih od strane Planinarskog saveza Crne Gore. Kurs traje nekoliko dana i obuhvata teorijsku i praktičnu obuku u prirodi. Osim tehničkog znanja, dobar vodič mora biti i dobar psiholog, komunikativan, sposoban da animira grupu i da prenese zanimljive informacije o istoriji i prirodi kraja kroz koji se prolazi.

RB/BI: Na kraju razgovora, šta biste poručili našim slušaocima koji se još nisu okušali u ovom svijetu , odnosno aktivnostima?

Perčobić: Pozivam ih da se prije svega  oslobode predrasuda da je planinarenje teško ili nedostižno. Predlažem im da za početak uzmu ranac, obuju udobne cipele, ponesu malo vode, barsku mandarinu i šipak i krenu na brdo Volujica. Ako im se svidi, a mora im se svidjeti – nastaviće dalje.