Jedan od vodećih crnogorskih umjetnika koji decenijama živi u Parizu, Pero Nikčević, poslednjih godina je češće u Crnoj Gori, uprkos tome što se zarekao, kako kaže, da se nikada neće vratiti u zavičaj. Najprije ga je dovelo obećanje dato staroj majci, a zatim i kćerka koja je djetinjstvo i ranu mladost provela u Baru. Zahvaljujući tome, barska i crnogorska publika, od 2015. godine do danas, imali su priliku da vide nekoliko njegovih izložbi, a ovih dana, opet, iz privatnih razloga, ponovo je u našem gradu, koji je zadobio i posebno mjesto u njegovom srcu.
Sa velikim umjetnikom razgovarali smo o njegovim počecima u slikarstvu, slobodi koja je imanentna umjetniku i umjetnosti, Parizu gradu svjetlosti, ali i metropoli arta – koliko ga je oblikovao i što mu je donio, umjetničkim preokupacijama, razlozima za dugo odsustvo iz Crne Gore i roditeljstvu, koje mu je, uz umjetničko stvaralaštvo, osmislilo život.
Pero Nikčević je rođen u Stubici, kod Nikšića. Pedagošku akademiju završio je u Nikšiću, a Likovnu u Beogradu. Sedamdesetih godina je bio stipendista francuske vlade. Od 1981. do 1984. je živio u manastiru Reževići kao slikar isposnik. Nakon toga, proveo je nekoliko godina u Belgiji i Francuskoj, a od 1987. živi u Parizu.
Spada u red onih velikih umjetnika koji istinski žive umjetnost, a uz ekstravagantnu ličnost, neobuzdanost karaktera i specifičnu razbarušenost, opet svojstvene vječitoj težnji umjetnika za potpunom slobodom, Pera Nikčevića, iako je zašao u osmu deceniju, krasi, još uvijek, dječačko lice i izgled, isto takvi snovi i maštovitost, a ispod oreola velikog umjetnika, toplo i bezgranično roditeljsko srce koje ga je ponovo dovelo u Bar i Crnu Goru.
RB/BI: Imamo posebno zadovoljstvo da Vas ugostimo u Radio Baru i na našem portalu Bar info. Za grad pod Rumijom vežu Vas posebne niti. Kojim ste povodom nanovo u Baru?
Nikčević: Danas jedna Baranka, zahvaljujući, između ostalog, i razumijevanju sudije Bulatovića, postaje Francuskinja, moja kćerka Isidora. Sreli smo se u Baru, podsjetili ste me, na mojoj izložbi 2015 – 2016.godine, kojoj, nažalost, nije prisustvovala moja kćerka. U međuvremenu, ona je odlučila da bude umjetnica, za koji dan, dakle, dobiće francusko državljanstvo i upisati Umjetničku školu u Parizu, a sa njom još jedna mlada, talentovana Baranka, Lana Marković, koja svira flautu. Francuzi znaju da prepoznaju talenat i kvalitet, ali i kako da vas pridobiju. Tako su i mene zarobili, jer žele novu i svježu umjetničku snagu.
RB/BI : Dakle, za Bar Vas veže lijepa i uzvišena emocija?
Nikčević: Nije uvijek bila lijepa, jer moju kćerku Isidoru, koja je rođena u Bijelom Polju, a djetinjstvo i mladost je provela ovdje, nisam, u jednom periodu, vidio pet godina, što je za mene bilo izuzetno teško. Iako je moja odluka da u meni prepozna oca u početku bila malo stidljiva (55 godina sam stariji od nje) nisam odustajao. Imam stariju kćerku Polin i sina Gorana, te sam se plašio i kako će oni da je prihvate. Moja starija kćerka je bila ovdje da se upozna sa Isidorom i da joj pokaže da je dobrodošla na Zapad. Nažalost, Polin i Goran ne govore naš jezik, što mi je veoma žao, a to je posljedica i moje odluke da se ne vraćam u Crnu Goru.
RB/BI: Ipak, posljednjih godina ste sve češće u Crnoj Gori. Kao što ste kazali, 2015. godine imali ste izložbu u Baru, nakon toga još nekoliko, u Budvi i Podgorici. Da li su Vas zavičaju vratili, upravo, privatni razlozi?
Nikčević: Najprije me je vratila majka. Odlučio sam da napustim Nikšić i Crnu Goru veoma mlad, jer mi je preteško bilo breme crnogorske divljine, posebno naspram pariske prefinjenosti. Meni su idoli umjetnici koje svijet slavi. Postoje umjetnici i u Crnoj Gori, na primjer Dado i Lubarda, koji, takođe, nešto znače na svjetskom planu, ali ja sam tražio svoje mjesto pod suncem, ne u lokalnim, balkanskim, pa čak ne ni u evropskim okvirima. Da bih to postigao donio sam, mogu reći, rigoroznu odluku da se nikada ne vratim u Crnu Goru. Stara majka me molila da to ne činim, te sam povremeno dolazio. Tako sam ovdje sreo mladu ženu sa kojom sam dobio kćerku Isidoru. Ne treba da žalim, nekada me vraćala majka, a sada kćerka. Vjerovatno će me nekada vratiti starost i nostalgija.
RB/BI: Izložba u Budvi je bila naslovljena “Povratak izvoru”, da li su ona i taj simboličan naziv, možda, nagovijestili Vaš povratak?
Nikčević: Ta izložba se desila u sklopu nastojanja da bude urađena moja monografija, što je bila i ambicija nekadašnjeg Ministarstva kulture i ministra Gojka Čelebića. Ta monografija i jeste završena, ali sam mnogo toga propustio, jer je moja koncentracija bila usmjerena na kćerku, a i mislio sam da se publikacije te vrste rade kada čovjek umre i završi svoje djelo.Sve to, i izložba i promocija monografije, protekle su bez prisustva moje kćerke, ali, evo danas, ona se pojavljuje kao moj nasljednik, kao buduća umjetnica. Bar je u tom segmentu moja važna kopča, ali i na drugi način. Imam ovdje svoje prijatelje i ljubitelje moje umjetnosti. Baš danas sam vidio jednu moju sliku kod Mila Kneževića, koju sam uradio prije četrdeset godina i koja bi mogla da bude simbol crnogorskog života nekada. Prikazuje moju tetku Veliku u svojoj kafani, na ognjištu. Stavio sam je preko crnogorskog grba i rekao vlasniku da je ona više crnogorski grb, jer nosi originalnu poruku.
RB/BI: Ona predstavlja arhetipsku crnogorsku ženu, je li tako?
Nikčević: Jeste, nažalost, ona nije imala djecu i ta slika je, možda, jedina uspomena na njeno postojanje. Malo je ostalo potomaka u mojoj porodici. Đed je radio na Aljasci i imao je dva sina, jedan je moj otac. Stariji sin, predratni pravnik, imao je troje djece, bio je na Golom otoku i svi su umrli. Pero – Francuz je preživio, i ja sam, ali samo simbolično, obnovio to ognjište.
RB/BI: Što je bio razlog da, kako kažete, donesete rigoroznu odluku da se nikada ne vratite u Crnu Goru ?
Nikčević: Studirao sam Akademiju u Beogradu, ali umjetnik ne može da bude student, ne može ni profesor, što su meni nudili, zna to Dimitrije Popović, koji je, takođe, na sreću, otišao. Moraš biti posvećen umjetnosti svakim atomom, čak i sada, dok razgovaramo, ovog momenta, ako nije prisutno umjetničko biće, onda je to gubljenje vremena. Na taj način biti u umjetnosti ne mogu profesori i pedagoški radnici.
RB/BI: Pariz Vam je u tom smislu, sasvim sigurno, pružio umjetničku slobodu i šansu da se izrazite i stvarate u punom i pravom smislu ?
Nikčević: Pariz ne pruža kao nekad i nikada neće pružati kao što ljudi misle. On samo daje šansu da vidiš da li vrijediš ili ne. On ti ne daje ništa, kao ovdje u Crnoj Gori, gdje možeš da dobiješ sve ako si samo politički obojen. Tamo, naprotiv, samo ako vrijediš i to puno, i ako oni mogu da zarade na tebi ili da se, eventualno, proslave. Nisam želio da se vratim u Crnu Goru da ne povrjeđujem svoju mladost. Morao sam da uništim sve svoje radove iz mladosti, jer ne želim da budem dio takvog sistema. Ta rigoroznost dolazi i od iskustva koje sam stekao služeći Vojsku u Zagrebu. Zakleo sam se da ću braniti Jugoslaviju koja je nestala, čak sam bio komandant zastavnog voda, čuvao Vojnu akademiju noću, umjesto da budem u Domu armije i slikam. Razlog je to što nisam bio simpatičan komandantu kasarne, a možda bih bio da sam mu poklonio sliku. Mene je to, da nazovem oštrom rječju – poltronstvo, koje smo, nažalost, imali i prema maršalu Titu, između ostalog, otjeralo. Moj stric je to platio na Golom otoku, a vjerovatno bih i ja da sam ostao.Znam što mislim, što osjećam i želim, a što ne. To je stvar slobodnog izraza, i isto takvu slobodu želim djeci, jer ne podnosim da neko ni njima određuje što i kako da rade.Zato su troje moje djece i unuka na Zapadu, koji, naglašavam, nije onakav kakvim se ovdje zamišlja, ali ako vrijediš možeš da nađeš sebe.
RB/BI: Da li je to bio i osnovni razlog da se opredijelite za život na Zapadu?
Nikčević: Ja nisam imao izlaza ovdje. Pokušao sam da se vratim sa specijalizacijom na francuskoj akademiji. Vaš stric me upoznao u manastiru Reževići, kada sam se zanosio da postanem monah, a radio sam kao fresko slikar. Tada sam sreo i jednu Njemicu, ali još uvijek nisam znao što je moja prava ljubav – religija, monaštvo, umjetnost…
RB/BI: Kada ste i kako otkrili sklonost ka umjetnosti?
Nikčević:To sam spoznao kada sam imao šesnaest godina i kada sam vidio izložbu Van Goga u Beogradu.
RB/BI: Inače, Vašeg idola?
Nikčević: On mi je više od idola. On je moja ideja vodilja. Idole nemam, na kraju, ja sam sam sebi idol, ali Van Gog je moj pokretač, jer ne smije biti imitacija. Jake planete drže čovjeka u svojoj orbiti, a svaki čovjek mora sam da otkrije svoje težište. To govorim i kćerki. Nikola Gvozdenović je pokušao da me uzme u svoju orbitu, ali ja sam to brzo osjetio i napustio. Govorim o kosmičkoj energiji koja je prisutna među ljudima, a posebno među velikim umjetnicima. To nisu prijatni ljudi. Sa Dadom i Lubardom sam bio na distanci, dok sa nekim drugim ljudima možeš da budeš blizak i da se šališ. Jaki ljudi, sa jakom energijom, čine da postaneš njihov satelit ili da se izgubiš u potpunosti. Umjetnici kao Van Gog, koji su daleko u vremenu i prostoru, nisu toliko opasni. Bejkon je, na primjer, za mene bio vrlo opasan u momentu traženja mog seksualnog pravca.
RB/BI: Da se vratimo umjetnosti. Slikate, bavite se i skulpturom u keramici, ali u Vašem stvaralaštvu, ipak, dominiraju crtež i motiv žene. Da li je tako i danas?
Nikčević: Nemoguće je obuhvatiti moj opus, radi se o 50.000 radova, koje, većinom, niko nikad nije vidio, izuzev par stotina. Gospodin Ćano Koprivica mi je svojevremeno pomogao i otkupio neke radove, ali uz uslov “sve je naše ako odlaziš, a ako ostaješ, sve je tvoje”. Eto, jedan od razloga, ali dovoljan, da se nikada ne vratim, ali, ipak, na neki način se vraćam i dolazim.
RB/BI: Izložba u Baru bila je naslovljena “ Perove žene”, prošle godine u Podgorici “ Žena i knjiga”, je li tako?
Nikčević: U Podgorici je bio crtež povodom promocije jedne knjige, zatim sam otvorio Likovnu koloniju u Bijelom Polju, otkrio Rožaje, u kojem nikada prije nisam bio, a potom govorio i na otvaranju kolonije u Vojvodini, u Lovćencu, u kojem ima puno nostalgičnih Crnogoraca, prisustvovao u Vrbasu na večeri posvećenoj Njegošu… Moj otac nikada nije htio da uzme mađarsku kuću u Vojvodini, da napravim digresiju, ali ono što mi je čudno i zapanjujuće, ni tamo, u ravnoj Vojvodini, Crnogorci se ne slažu, pa ni u Parizu gdje imamo dijasporu. Ja se pitam , stalno, kako tako malobrojni Crnogorci ne mogu da nađu zajedničke niti, ni u politici, ni u kulturi. Jednostavno, nemam objašnjenje.
RB/BI: Vraćam se ponovo na moje pitanje, čime se trenutno bavite, da li su crtež i žena i dalje Vaša preokupacija, jeste li zanemarili skulpturu?
Nikčević: Ništa nisam zanemario, sada dok Vas gledam, i Vi ste neka moja žena, spiritualna i virtuelna, pojam inspiracije. Realno sam vuk samotnjak, nemam ništa, osim troje djece, unuku i radove koje ću predati kćerki da o njima vodi računa kao moja menadžerka. Imam i neke nekretnine u Crnoj Gori, po nasljeđu, koje sam, ipak, prihvatio po želji moje majke. Imam biciklo u Podgorici i Nikšiću, ali i nekoliko u Parizu, dva pasoša, moju putničku torbu i nešto para. Meni je sloboda leta neophodna da bih, uz to, imao još nešto.Još jedan moj brat je živ, a otac nam je ostavio poruku “idite, radite samostalno, kako rade pošteni ljudi i ne tranjajte”. Ja sam najstarijem bratu kada sam izlazio iz njegovog hotela na Krku, kazao: “Je li ti žao što nemaš rak, jer ti želiš sve da imaš”. To je teška poruka, znam, ali dugo mi je trebalo to da izgovorim. Neki ljudi hoće sve da imaju, i to me mnogo ljuti. Mene su, takođe, željeli da imaju. Ne ide to tako, ako hoćeš nešto da imaš, plati to pošteno, ili, barem, drugog uvažavaj, ne maltretiraj ga, ne ponižavaj i ne povređuj ljudsko biće. Marko Miljanov je to najljepše kazao: ”Junaštvo je čuvati sebe od drugog, a čojstvo drugoga od sebe”. Ja sam danas na velikom ispitu. Ušao sam u osmu deceniju, i veoma vodim računa da se ne ogriješim. Takvo razmišljanje je moja vodilja i u Francuskoj.
RB/BI: U ovom periodu života, čemu ste posebno posvećeni?
Nikčević: Pejzažu. Nude mi jedan projekat, za koji ne znam hoće li ga neko podržati, da naslikam sve crnogorske gradove, odnosno varošice i kasabe, koje postaju gradovi. Moj pogled i viđenje tzv. građanske kulture, jeste da se, u stvari, radi o seoskoj, ne o seljačkoj, pa tek onda o građanskoj kulturi. Ja živim u velegradu, jer, valjda sam, po rođenju i nekom mom kosmičkom kodu, predodređen za velegrad. Ali, rado bih naslikao te, navodno, nove, civilizovane, crnogorske sredine. Nikad ne mogu da se nagledam crnogorskog pejzaža. On je sličan jugu Francuske, kojim se inspirisao i Van Gog. Imao sam priliku da dobro upoznam Francusku. Znači, time bih da zatvorim krug i naslikam Crnu Goru, barem na nivou Petra Lubarde, što je veliki izazov. Ako me neko pita što bih želio ,dok još imam snage i volje, to je da na moj način vidim Crnu Goru koju su mi oteli, ukrali..Sada ne mogu da joj pripadam, niti ona meni.
RB/BI: To bi bio najljepši povratak zavičaju, zar ne?
Nikčević: To su samo želje i ideje, vidjećemo hoće li biti realizovane.
RB/BI: Imate i mural u Podgorici, u Njegoševoj ulici. Čini se da je i on inspirisan zavičajem?
Nikčević: Da, na fasadi jedne zgrade oslikao sam Crnogorca i Crnogorku u nacionalnoj nošnji u prirodnoj veličini. To mi je, uz rad koji sam danas vidio u Baru (mojka tetka na ognjištu), najmiliji. Tada mi je pozirala jedna divna žena, a zamoliću i mog sina, koji je visoki i stasit, da obuče crnogorsku nošnju i da ga naslikam. Imam ozbiljnu namjeru da odam poštu crnogorskom, iskonskom životu. Meni su oba đeda bili na Skadru, borili se za Crnu Goru i vratili se živi, na sreću. Ja se borim za nju na neki drugi način, mojim oružjem.
RB/BI: Dakle, posredstvom umjetnosti vraćate se Crnoj Gori, a planirate li da napustite Pariz i vratite se zauvijek?
Nikčević: Sasvim se vratiti sigurno neću, izuzev ako se primaknem grobu, ali imam osjećaj da taj trenutak još nije došao, iako sam sebi napravio nadgrobni spomenik . Ako osjetim da umirem, onda se vraćam.
RB/BI: Čovjek se sa starošću vraća korijenima, to je neki neobjašnjivi poriv. Imate li utisak da je prisutan kod mnogih velikih umjetnika, ali i svih ljudi uopšte?
RB/BI: To jeste tako. Ja sam 20 godina proveo uz roditelje i njihovo ognjište. To vrijeme neću nikada zaboraviti, posebno godine kada sam otkrio da sam likovno obdaren, imao sam motor, crtao portrete u Budvi, ljudi su me obožavali kao mladića koji je izgledao srećan. Zbog te lijepe uspomene, to nikada nisam radio na Monmartru. Odatle sam otišao u svijet, u Beograd, a Beograd je svijet. Od tada je prošlo pola vijeka, i evo, sada, u ovim godinama, sve više, na neki način, razmišljam o Crnoj Gori.
RB/BI: Da li Vas uskoro možemo očekivati u Baru, Crnoj Gori sa nekom novom izložbom?
Nikčević: Trebalo bi, ali sada ću raditi drugačije, kao što sam kazao, moja starija kćerka mi je menadžerka, ona će sve ugovarati i pregovarati, jer više neću da radim amaterski. Ako sam čitav život posvetio umjetnosti, izložbe treba da nose sve ono što prati takav rad. U protivnom, unosi se zabuna. Moja uloga je da mladima pokažem da sam u tom svijetu nešto naučio. Tako se čuva i ličnost umjetnika i njegovo djelo, bez kompleksa superiornosti, kako se služi umjetnosti i kako umjetnost treba da služi narodu, a ne samo onima koji mogu da kupe sliku i preprodaju je. Suština je da čovjek u slici, umjetnosti, kao ja nekada u Van Gogu, otkrije sebe. Planiram da napravim izvjestan trezor radova, najvjerovatnije u Podgorici, jer sada razmišljam kao “ zapadni čovjek”, organizovan. Potpisao sam ugovor sa kćerkom koja je formirana tamo. Moj duh ostaje slobodan, crnogorski, kao nekada, ali moja organizacija i prezentacija treba da budu pod civilizovanim normama. Ovdje umjetnost tek dolazi, a u Francuskoj, na Zapadu, traje vjekovima.
RB/BI: Da li ste se sreli u Baru ili u Podgorici, Nikšiću, sa prijateljima, umjetnicima?
Nikčević: Posjetio sam Mija Mijuškovića, žao mi je što ne može da hoda, a nije mnogo prošlo od kada je brusio kamen. Žao mi je i što se Nikšić na neki način njega odrekao, kao i mene svojevremeno. On nema snage da se više bori. Rekao sam mu da ne treba da žali ni za čim, jer je ostvarena ličnost i umjetnik. Pričali smo mnogo i vraćali se toj našoj, cnogorskoj nostalgiji. Sreo sam Pavla Pejovića u Maši, Zlatka, koji je mlađi, takođe, ponekad viđam. Posjetio sam Todorovu izložbu, i čini mi se da je infantilnost njeno obilježje. To je možda moderno, ali čovjek kroz svoje djelo izražava sebe i svoju ličnost. Društvo prihvata određene ličnosti, mene nije prihvatilo na način na koji sam mislio da treba. Možda sam ja kriv za to.
RB/BI: Pero, odlazite iz Bara, ovoga puta mnogo zadovoljni, srećni, je li tako?
Nikočević: Mnogo. Važno mi je da Isidora dobije francusko državljanstvo jer će u toj zemlji biti mnogo zaštićenija. To je moja očinska uloga koja je sada u potunosti ostvarena, kada uzmem presudu u barskom sudu, a borba za Isidoru je dugo trajala. Mogu da pozdravim Bar, ne trijumfalno, ali zadovoljan što sam osmislio svoju ulogu roditelja.
RB/BI: To je za Vas, poznajući Vas godinama, znam, veoma važna uloga, i dodatno poštovanje za Vas zbog toga..
Nikčević: Jeste, mislio sam da je dovoljno da budem umjetnik, ali sam Van Gogu obećao da ću, ako prođem njegove godine, one krizne, biti roditelj, i to sam ostvario. To je za mene, uz moje stvaralaštvo, i najvažnija uloga.
RB/BI: Puno sreće Vama i Vašoj djeci. Nadam se da ćete se vratiti u Crnu Goru na način kako dolikuje umjetniku Vašeg ranga..
Nikčević: Najdraže bi mi bilo da se vratim sa Isidorinom izložbom, a da na otvaranju svira Lana Marković..
