(Uvodna napomena. Moj „Hodnik sjećanja“, za razliku od većine ostalih iz ovog ciklusa tekstova, vezan je ne za emotivni, nego za oficijelni sadržaj, za Internacionalni TV festival Bar, preko kojega sam, prije svega, vezan za ovaj grad. No, naglašavam da se ima u vidu to da nijesam imao na uvid oficijelnu arhivu o svim fazama Festivala, pa bilješku pravim na osnovu privatne arhive o prvoj fazi i onom dijelu Festivala kada sam bio njegov inicijator ili direktor. Otuda sam toliko prisutan i u tekstovima (često prvo lice) i na video materijalu. Opširnije i o drugima će neko na osnovu uvida u čitavu arhivu Festivala. Ako kome bude do toga).
Tako, u ovom zapisu, za razliku od rođenih Barana koji su po prirodi stvari emocionalno vezani za sredinu svog djetinjstva, za Bar, ja ću, kao pridošlica, svjedočiti o projektu važnom za Bar, u kojemu sam učestvovao. I koji je značajan dio mog profesionalnog rada. O pokretanju Internacionalnog televizijskog festivala Bar. Preko njega, uz ostalo, u grupi mojih glavnih boravišta (Tomaševo i Sarajevo), Bar mi je postao i ostao jako blizak, kao sredina lijepa za život. Uostalom, Bar je i objektivno sa svojim prirodnim i novourbanizovanim ambijentom, najljepši naš primorski grad. Pa i na širem prostoru. To mi sa strane bolje vidimo od samih Barana.
Dakle, „U hodnicima sjećanja“ najradije se govori o djetinjstvu i ranoj mladosti. Moja predratna, udobna starinska kuća u Tomaševu blijedo je zapamćena, iako je to petogodišnjaku bio period lagodnog života. A onda, rat 1941. I sklanjanje od džade na selo, u Potrk, dalje od vojnih hordi, na zajedničko imanje najbližih rođaka. Ali, bez normalnog stambenog objekta, pa smo se smjestili u drveni ambar, objekat namijenjen za skladište žita i ostavu, veličine 50-60 kvadrata. U početku za šestočlanu, a kasnije i devetočlanu porodicu. Kako je to moguće, ne pitajte me, nije lako objasniti. A bilo je bez puno problema. U sljedećoj fazi, za desetogodišnjeg dječaka glavna teškoća je bila ne u tjeskobi stanovanja, nego zbog svih fizičkih poljskih radova. To navodim jer danas o istom tome periodu mislim kao o temelju mog formiranja.
Poslije više od šest decenija života u različitim prirodno i duhovno bogatim sredinama, ne postoji objekat kojega bih radije obišao nego što je bivši ambar, niti predmet na šta bih radije naslonio dlan nego na štok ulaznih vrata ambara u Potrku. I da, pritom, refleksno dignem ruku po ključ iznad vrata, pa kvaka… Ništa od toga, pa ni Ambara. Nema ga više.
Eto, na šta se upalilo moje svjetlo na početku Hodnika, a ja u Baru.
Na stranu sve što sam u medijima i kulturi profesionalno uradio za četrdeset godina profesionalnog rada (Sarajevo, Podgorica), za Barane mi je vezano ime uz Internacionalni televizijski festival. Kada sam inicirao njegovo osnivanje davne 1994. i bio mu prvi direktor 1995, u to sam uložio sve svoje JRT festivalsko iskustvo i energiju. Na jednom burnom sastanku u Organizacionom odboru Festivala neko me zapitao – Što toliko zapinješ za Festival? Odgovorio sam mu: „Ja sam sada stanovnik Bara, a hoću da se osjećam kao građanin Bara. To treba zaslužiti.“
Kako je počelo
Priložiću kratko svoje sjećanje o TV Festu Bar, toj, nažalost, već bivšoj instituciji, da ostane kao dio dokumentacije, jer kompletna dokumentacija je pod upitnikom. Nijesam siguran uopšte da ko osjeća da je to potrebno. Sve što ću napisati može poslužiti nekada nekome, pa možda i kao razmišljanje o novom početku, ili o njegovoj redefiniciji u narednom koraku. Dosta toga o Festivalu zapisano je i u mojoj knjizi „Na sceni iza ekrana“.
Poznata je krilatica da „Svako zlo ima svoje dobro“. Nešto od te logike može se odnositi i na ideju o osnivanju Festivala. Bila je 1994. Nesretni rat na većem dijelu teritorije bivše Jugoslavije traje. Zločini, razaranja. Najveći onaj nazvan „Ubijanje Sarajeva“. Ja već u Crnoj Gori od 1988. (prvo direktor TV Titograd, pa ostavka zbog događanja naroda i jogurt revolucije, pa dokumentarni program i dokumentarna serija o izbjeglicama…) I ideja – zašto, kad je rat ugasio i Filmski festival u Puli, i Festival jugoslovenske televizije (JRT) u Neumu, i mnoge kulturne manifestacije (kultura uvijek prva na udaru), zašto ne nadomjestiti JRT festival pokretanjem festivala u Baru, čak internacionalnog. Pa, kombinujem ja, kad dođe poslijeratno obnavljanje ugašenih manifestacija, mi ćemo već biti utemeljeni. A dalje, ko bude bolji. Bar je imao još jednu pogodnost, bio je jedina opština u Crnoj Gori opozicija ratu, a samim tim i opozicija zvaničnoj državnoj (ratnoj) politici.
Koncept i ideja Festivala je ozvaničena i tako što je u prvom članu njegovog Statuta definisano da će podsticati medijsku, posebno televizijsku saradnju, saradnju (umjesto rata) među državama i narodima i podsticanje razvoja TV medija.
Održana je Osnivačka skupština Festivala (krajem 1994.), a činila ju je crnogorska antiratna intelektualna elita (nemam, nažalost, uvid u arhivu Festivala da navedem taj spisak, impozantan je). Krenulo je, dakle, i realizovano u, bezmalo, nemogućim uslovima.
Imao sam iskustvo u festivalskim tijelima bivše Jugoslovenske radio-televizije i to ugradio u temelj barskog Festivala. U narednom periodu na funkciji direktora, uglavnom u kraćim periodima smjenjuju se: Neda Ivanović, Ranko Vujović, Radovan Miljanić, Branko Vojičić, Pero Radović, ponovo u periodu od 2000. do 2004. godine. Pa, zatim, Sabrija Vulić, Marija Perović i najzad, u dužem periodu, Ljiljana Đinđinović.
Na početku je rijetko ko vjerovao da je moguć festival u jednom malom Baru. Na osnovu prethodnog iskustva, objasnio sam budućim učesnicima u organizaciji da Bar ima sve pogodnosti za to: grad na moru, što je privlačno za goste sa kontinenta a uobičajeno je za slične manifestacije. Zatim, još važnija je pogodnost da je grad na raskršću svih vrsta komunikacija – željezničke, drumske, pomorske i vazdušne, sa dva aerodroma, u Tivtu i Podgorici, a kasnije i Ćilipi. Zatim, Kulturni centar u Baru ima izuzetne prostore za festivalske sadržaje i prateće programe. Uvjerio sam se da i hotel „Topolica“ (današnji „Princess“) ima prikladan prostor za glavni program i, istovremeno, za smještaj gostiju. Maltene, sve idealno.
Uz takvu argumentaciju, prvo sam ponudio ideju Kulturnom centru Bar, što je bilo najprirodnije. Nijesu procijenili da je realno. Sugerisali su mi da im je važnije da prvo pokrenu lokalnu televiziju, pa će se onda, uz televiziju, steći uslovi za festival. Moje je uvjerenje bilo da je realniji obrnuti put.
(Usputna opaska: Do ove, 2023. godine održano je više od dvadeset Festivala, a prije nekoliko godina Festival je i ugašen (nadam se, ipak, da to nije njegova konačna sudbina), a Bar još uvijek nema svoju televiziju. Za razliku od mnogih manjih gradova u Crnoj Gori, koji imaju, neki i po dvije lokalne televizije. A, da ironija bude potpuna, u zgradi Radio Bara postoji kompletno izgrađen prostor za televiziju, vjerovatno najbolji poslije onog u državnoj Televiziji).
Vraćam se prvom koraku. Pošto nije uspjelo kod Kulturnog centra, na sugestiju poznanika, otišao sam sa istim predlogom u Turistički savez Bara. Direktor Vojo Banović prihvatio je moju argumentaciju, i uz saglasnost Opštine Bar, te uz punu podršku njenog predsjednika Zarije Lekića, stvari su krenule. U jesen 1994. godine donesena je odluka o osnivanju Međunarodnog televizijskog festivala u Baru. Osnivačka skupština, Organizacioni odbor, usvajanje zvaničih akata…
Počeci Festivala bili su čudniji od svega. Buktio je ne samo rat u bivšoj Jugoslaviji, nego je bilo i vrijeme sankcija i totalne blokade međunarodne zajednice ostatku Jugoslavije (Srbiji i Crnoj Gori). Poslali smo telefonske i telefax pozive na adrese svih bivših jugoslovenskih i jednog broja evropskih televizija. Pošto zbog sankcija nije funkcionisao ni međunarodni poštanski saobraćaj, a, neočekivano, najavio je učešće veliki broj televizija, javili smo im da VHS kasete sa emisijama šalju na adresu TV Skopje, o čemu sam se prethodno dogovorio sa čelnim ljudima, a mojim poznanicima, sa te Televizije. Ponekad smo od televizija koje su se prijavile za učešće dobijali pitanja – gdje se Festival održava, u Baru ili u Skoplju? Kasete su pristizale u Skoplje i desetak dana prije početka Festivala, kolega Stalin Lozanovski, urednik Dokumentarnog programa Televizije, došao je u Bar sa punim gepekom kaseta. Napravljen je raspored, odštampan program i satnica prikazivanja emisija. Formiran petočlani žiri (Vesna Kilibarda iz Crne Gore, Branka Otašević iz Beograda, u dokumentaciji imaju zabilježena i ostala imena).
I, maj 1995, svečano otvaranje u hotelu „Topolica“. Sa vrha republičke vlasti niko nije najavio prisustvo na otvaranju, ali, pošto su saznali da će biti prisutni ambasadori nekih zemalja učesnica na Festivalu, došao je pomoćnik ministra kulture. I, sjutradan je počelo. Emisije su bile svrstane po kategorijama: dječje, zabavne, dokumentarne, igrane… Od velikih televizija RAI.
Bilo je i nekih posebnih zgoda. Nakon prvog dana i projekcije dječjih programa, nagradu za najbolju emisiju dobila je Televizija Ljubljana. Poslao sam faks čestitku kolegi Borisu Bergantu, šefu Međunarodne redakcije. Kako je trenutno bio odsutan, saradnica je informaciju proslijedila novini „Delo“, što je, inače, u sličnim situacijama bila praksa. Sjutradan, mali skandal. Na sastanku kod glavnog urednika pitanje Borisu Bergantu – Otkuda naša emisija na festivalu države sa kojom Slovenija nema diplomatske odnose? Prihvaćeno je objašnjenje da se radi o gradu domaćinu koji je opozicija i ratu i vrhu državne vlasti koja je podržavala taj rat.
U međuvremenu, dosta toga je napisano o Festivalu. Postoji dobar dio sačuvane dokumentacije i informacija u raznim festivalskim publikacijama i u arhivi o čijoj sudbini niko ni ne razmišlja.
Ostavka
Poslije prvog Festivala, koji je po ocjeni članova Organizacionog odbora izuzetno uspio, i kako se sa takvom ocjenom nijesam sasvim složio, nego ocijenio da je to samo dobar početak i da kvalitet tek treba izgrađivati i pošto nije bilo obećavajućih uslova da se to može ostvariti, te nakon nerazumnih teškoća koje sam imao u toku pripreme i realizacije prvog Festivala, podnio sam ostavku i prepustio manifestaciju onima koji su olako vjerovali da nema nikakvih problema. Vjerovao sam, ipak, prema svemu što je već urađeno i zbog potencijalnog značaja, da se Festival neće ugasiti. Išlo je nekako. Uostalom i država ga je, mada slabašno, kasnije usvojila.
Nakon pet godina života (ponekad i životarenja) ove manifestacije, pozvan sam u Vladin resor za medije da ponovo preuzmem Festival. Prihvatili su uslove koje sam predložio.
Stvari su krenule na bolje. I dalje se išlo na širenje Festivala na sve kontinente, sve u cilju da on postane ne toliko svjetski, koliko da naša sredina shvati njegove mogućnosti. Na jednom od Festivala iz ovog perioda učestvovala je i dobila glavne nagrade centralana državna televizija Kine. Italijanski RAI bio je učesnik od početka, uvijek sa reprezentativnim emisijama u svim kategorijama. I državne televizje Francuske, Njemačke, Engleske (BBC), Grčke, Rusije, Švedske, Španije, i dr.
U ovom periodu, osim širenja, išlo se i na obogaćivanje samog sadržaja Festivala. Organizovane su dvije najznačajnije prateće manifestacije, nazvane „Susreti Javnih (državnih) televizija zemalja Jugoistočne Evrope“ na kojima su se prvi put poslije jugoslovenskog rata, sreli i najviši televizijski poslenici sa eks-Yu prostora.
„Susreti“ su organizovani u saradnji sa Media plan Institutom Sarajevo, i uz finansijsku podršku fondova za Jugoistok Evrope ministarstava inostranih poslova vlada Republike Njemačke i Republike Francuske. Osim direktora ili glavnih urednika, učestvovali su i odgovorni urednici informativnih programa, te eksperti za medij televizije iz regiona i Evrope.
Osim tema vezanih za saradnju među televizijama, rasprava se vodila o potrebi transformacije državnih televizija u javne servise, zatim o pitanjima novih tehnologija, te problema razvoja medijskog jezika u informativnim programima. Oblast informativnih programa bila je predstavljena prezentacijom televizijskih dnevnika i razgovorom o konceptu i funkciji tog važnog programskog televizijskog segmenta.
U Prvim susretima učestvovale su televizije Moldavije, Rumunije, Bugarske, Makedonije, Hrvatske, Federacije BiH, Republike Srpske, Albanije, Srbije i Crne Gore. Kao gosti, učestvovale su ekipe Televizije Slovenije, a veliki doprinos radu Susreta dala je ekipa njemačke televizije ZDF.
Na Programskom savjetu Susreta usvojen je sljedeći zaključak: „Susret urednika informativnih programa javnih, ili državnih televizija zemalja bivše Jugoslavije i Jugoistočne Evrope, održan u Baru, maja 2001, pokazao je da sve javne televizije država toga područja imaju slične probleme u nastojanjima da svoje informativne programe oblikuju primjereno standardima koji vrijede u demokratskom svijetu. Susret u Baru desio se deceniju nakon krvave drame koja se odvijala u područjima bivše Jugoslavije, pa je to bila prva prilika da se neposredno, u direktnom kontaktu, razmijene iskustva i razmišljanja o tome kako unaprijediti informisanje građana, oslobađajući televiziju balasta političkih manipulacija, ideologizacija i plemenskih bubnjeva. Neki su na tom putu odmakli dalje, neki su tek na početku, ali značajno je da postoji profesionalna saglasnost kako je unapređenje televizijskog informisanja jedan od temeljnih uslova brže demokratizacije prostora Jugoistočne Evrope. Obnavljanje i razvijanje informativnih veza između država koje dijele isti prostor, probleme i nasljeđe (naravno, bez primisli o obnavljanju starog sistema), dugoročno pomaže bržem uključivanju Jugoistočne Evrope u maticu demokratskog svijeta.“
Naglasio sam na kraju i to da nije slučajno što Bar organizuje „Susrete“ koji treba da uspostavljaju saradnju i grade mostove među ljudima i sredinama. Grad je u dugoj tradiciji prepoznatljiv po njegovanju dobrih odnosa među različitim sredinama i ljudima, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku određenost.
Drugi „Susreti“ održani su naredne godine, što prethodno nije bilo planirano. Tome je doprinijela visoka ocjena o uspjehu Prvih susreta. Takođe su ih podržali fondovi Francuske i Njemačke.
Nijesam pretendovao na novi mandat. Drugi će govoriti o nastavku. Do gašenja.
Gašenje Festivala
Festival u drugoj dekadi ovog vijeka dolazi u krizu, pa je i prestao da se održava. Pokušali smo, 2017. godine da premostimo prazan hod u održavanju Festivala, pa je Opština Bar, zahvaljujući razumijevaju njenog predsjednika Zorana Srzentića, prihvatila da organizujemo Savjetovanje (okrugli sto) Javnih RTV servisa o slobodi govora u medijima. Pored predstavnika javnih RTV servisa, učestvovali su i istaknuti eksperti za medije.
Nakon dva dana veoma kvalitetne rasprave, usvojene su Preporuke u kojima se, pored ostalog, naglašava: “Potrebno je pronaći modele finansiranja javnih RTV servisa koji će obezbijediti njihovu ekonomsku održivost i uređivačku/programsku nezavisnost od državne vlasti, političkih partija i bilo kakvih centara institucionalne i vaninstitucionalne moći koji bi mogli da ugroze njihovu misiju služenja javnom interesu. Javne nacionalne televizije treba da (p)ostanu mediji s najvećim uticajem na javno mnjenje, da pravoremeno i pouzdano informišu, kvalitetno edukuju, ne podilazeći, pritom, partikularnim interesima. Postojeću saradnju između javnih RTV centara u regionu treba unaprijediti i učiniti je što konkretnijom, ne insistirajući, pritom, na njenoj formalizaciji. Saradnja može da se sastoji u razmjeni TV sadržaja, korišćenju novinarskih usluga, tehničkoj pomoći i obuci.“
U dosta dugom trajanju, povremeno posrtanju Festivala, učestvovalo je mnogo lica. Ogriješio bih se ako ne navedem najzaslužnije: Anto Baković, fotograf i fotoreporter, ispisao od samog početka foto istoriju Festivala. Milan Vujović, sa punim razumijevanjem o značaju i velikim mogućnostima za doprinos ne samo Baru, nego i Crnoj Gori. Medijski dao najveći doprinos. Zarija Lekić, predsjednik Opštine Bar, sa bezrezervnom podrškom kada se počinjalo u skoro nemogućim okolnostima.
Veliki je spisak drugih lica i preduzeća iz Bara koji su zaslužni za trajanje Festivala. Uzalud bi bilo pominjati imena onih koje su doprinosili njegovom posrtanju.
