Gost Radio Bara u “Promenadi četvrtkom“ koju uređuje i vodi Milan Vujović, bio je publicista i novinar Pero Radović.
Penzionisani novinar, nedašnji Odgovorni urednik TV Sarajevo i direktor TV Crne Gore, kaže da korona dane provodi slično onim ranijim, s tim da mu fali povremeno druženje s njemu bliskim osobama, u nekom kafiću ili parku ili u šetnji uz obalu, kao i svakodnevna espreso kafa uz prelistavanje novina.
“Nemam problema, prije svega, zahvaljujući geronto domaćicama Caritasa koje mi i inače pomažu i dolaze dva puta sedmično da se srede stan. Sad ne ulaze u stan, ali sve što im preko telefona poručim da mi nabave, to urade savjesno. Otvore ulazna vrata, ostave kese s namirnnicama, ljekovima i drugim potrepštinama“, kazao je.
Radović ističe da, kao i uvijek, radi na nekim projektima koji će se realizovati ili neće, ko zna, u okviru dokumentarnih emisija ili filmova. Osim toga, gleda TV program, koji je često zanimljiviji nego u standardnom vremenu.
“Televizije, pošto ne mogu da proizvide program osim na temu aktuelnih dešavanja, posežu za arhivom, odakle vade neke divne igrane filmove u crno-bijeloj tehnici koji su izuzetnog kvaliteta, a vidio sam i neke izuzetne dokumentarne emisije TV Crne Gore iz ranog perioda, iz prve faze razvoja TV Titograd. Nevjerovatno je koliko je tu profesionalno napravljeno sjajnih dokumentaraca koji svjedoče o tom vremenu u pravom smislu. Moram da istaknem emisije iz kulture koje je tada, a i kasnije, realizovao kolega Rajko Cerović. To su izuzetna dokumenta o umjetnicima iz jednog perioda. Tih umjetnika uglavnom više nema, a razgovori govore o kontekstu stvaranja njihove umjetnosti. Nije teško napraviti emisiju slikom jer će one ostati i stotinu godina kasnije i svjedočiti o pjesniku ili o nekom kompozitoru, ali kazivanje koje je izraz konteksta vremena u kojem nastaje ta umjetnost je izuzetno značajno“, rekao je Radović.
Na konstataciju novinara da su junaci ovih korona dana ljekari, policajci, prodavačice, apotekarke i drugi, ali da se rijetko pominju novinari, koji su i sami ponijeli teret ove epidemije, Radović kaže:
“Ljudi svih tih profesija, uključujući i novinare, sada su u izuteno delikatnnoj funkciji. Oni su kao ratnici na frontu, s tim da ratnik brine samo o svom životu a oni brinu da ne ugroze živote svojih najbližih kad se vrate kući sa posla. Naročito medicinsko osoblje, čija je djelatnost, nažalost, potcijenjana. Sad smo se sjetili da to treba popraviti, ali se plašim da će sve biti samo privremeno i da ćemo sve ovo brzo zaboraviti kao što mnoge stvari lako zaboravljamo. A recimo, zdravstvo, obrazovanje, kultura, itd, to je nešto što preživi jer sve ostalo biće prošlost i negdje će biti samo zabilježeno, a ove oblasti treba da naprave dobar kontinuitet u razvoju našeg društva i ove sredine. Smiješno je ono što smo nedavno saznali, da jedna direktorica ima platu kao pet-šest hirurga ili bilo kog ljekara specijaliste. To, nažalost, nije usamljen slučaj. U ovoj vanrednoj, delikatnoj situaciji, neke stvari jasnije izađu na vidjelo i onda valja izvući pouku. Svako mudro društvo bi to trebalo da učini, a ne da zaboravi čim prođe opasnost.
I još nešto, prodavačice na kasama u marketima su izrazito ugrožene. Nevjerovatno je kako njima već u prvoj fazi nije napravljena neka zaštita tim nekim providnim pleksiglasom ili kako se već to zove. Da se zaštite i one i građani koji trguju. Jednom inženjeru sam rekao da se čudim da ne mogu da budu toliko kreativni da naprave produžetak onog držača mikrofona na pola metra za TV novinare, a to se odnosi i na vas, radijske novinare, i da se upozore da svaki sagovornik mora da stavi masku, kao i novinar. To su neke obične stvari koje pomalo pokazuju nedovoljnu kulturu u našem svakodnevnom ponašanju.“
Radović je na kraju poručio da se moraju poštovati pravila koja u tekućem životu poštuje sav civilizovan svijet.
“U nekim zemljama poput Švedske slobodnije se ponašaju zbog toga što se oni odnose sa uvažavanjem prema mnogim stvarima u životu. Ponašaju se disciplinovano, onako kako treba. Prema tome, neophodno je da izvučemo iz ove situacije pouke i da neke stvari unaprijedimo i popravimo. Da štitimo i sebe i druge od sebe. I da naravno, preispitamo odnos prema nekim ljudima, naročito onim u zdravstvu, stručnjacima, koji odlaze jer nisu vrednovani ni približno koliko zaslužuju“, zaključio je Pero Radović.