Gost Radio Bara bio je predsjednik Društva perojskih Crnogoraca „Peroj 1657.“ Miodrag Popović.
Sa gdinom Popovićem razgovarali smo o životu perojskih Crnogoraca u Istri punih 365 godina, njegovanju crnogorskih običaja, tradicije i kulture koje je dostojno najvišeg poštovanja i divljenja.
Slično Baru i Crmnici, odakle je i najveći broj crnogorskih iseljenika, u ovoj crnogorskoj enklavi, stanovništvo se najviše bavi proizvodnjom vrhunskog maslinovog ulja i vina, a posljednjih godina i turizam je u ekspanziji.
RB/BI: Perojci su uvijek interesantni za Crnu Goru (s obzirom da je sa područja naše opštine potekao veliki broj perojskih Crnogoraca), a posebno to što se trudite da sačuvate tradiciju, običaje, održavate veze sa matičnom državom, odnosno zemljom porijekla vaših predaka, jer kako i u nazivu Društva možemo vidjeti, vjekovi su prošli od prvih iseljevanja našeg stanovništva u Istru. Često dolazite u Crnu Goru, Bar. Vaša postojbina je Crmnica, je li tako?
Popović: Jeste, a bio sam u Baru, između ostalog, i kako bi sa vašom opštinom potpisali pobratimstvo, dakle, između Vodnjana i Bara, jer su ovo gradovi koji imaju dvostruke veze. Crmnica iz koje je u Peroj otišao znatan broj stanovništva, pripada opštini Bar, a mi u Vodnjanu proizvodimo, slično Baru, odlično maslinovo ulje.
RB/BI: Da se podsjetimo kako je nastala enklava Crnogoraca u Peroju, koliko su brojni, kada i kako su počele intenzivnije veze crnogorskih Perojaca sa zemljom postojbinom? Iako su Crnogorci dugo u Istri, preko tri vijeka, nisu uvijek veze sa matičnom državom bile jake, odnosno jedno dugo vrijeme gotovo da nisu postojale.
Popović: Tako je. Mi smo se doselili u Istru 1657. godine, dakle 365 godina već, a preko tristo godina nismo imali veze sa Crnom Gorom. Danas smo mi jedini Crnogorci tamo, ali moram naglasiti da je Istra nekada bila 60 do 70 posto kolonizirana sa Crnogorcima, jer je to područje poharala kuga, a tadašnja vlast, u Veneciji, koja je bila u dobrim odnosima sa Crnom Gorom (bili su saveznici u ratu protiv Turaka) inicirala je dolazak Crnogoraca kako bi se nastanila i obrađivala zemlja. Tako smo mi, odnosno naši preci, započeli život u Istri i opstali do dana današnjeg.
RB/BI: Ono što je posebno zanimljivo jeste činjenica da ste zadržali crnogorske običaje i tradiciju, uprkos dugom protoku vremena. Kako i na koji način?
Popović: Sačuvani su u toj mjeri da kada Crnogorci iz Crne Gore dođu kod nas, ostanu zapanjeni i često komentarišu da bi mi trebalo da dođemo ovdje i pokažemo kako se čuva identitet, tradicija i običaji. Mi smo donijeli u Peroj vjeru, pravoslavnu, crnogorski dijalekt, odnosno jedan od dijalekata iz Crmnice i običaje vezane za našu vjeru – poštovanje slava i svega ostalog, što nas razlikuje od ostalih stanovnika Istre.
RB/BI: To je zaista za poštovanje, jer kako smo naglasili, više od tri vijeka je vrijeme koje je moglo da donese, nametne zaborav. Kako je sve počelo?
Popović: To je veoma interesantno. Doseljeno je 14 familija, 77 „duša“ u XVII vijeku. Oko 1930. godine jedan tamošnji putopisac pisao je o Peroju kao o „pravoslavnom otočiću u katoličkom moru“. Niti ga je more prelilo, niti se otočić raširio.
RB/BI: Kako je, gdine Popoviću, to postignuto? Kako ste uopšte došli do svijesti o svom porijeklu, iz čega je, očito, proistekla želja da se to njeguje i da se povežete sa maticom?
Popović: To se prenosi sa koljena na koljeno. Odrastali smo sa đedovima i babama, i često imam utisak da je to neki “luđački” inat i prkos. Hiljadama kilometara smo udaljeni od zemlje porijekla, okruženi italijanskim naseljima, ali postojala je snažna volja i želja da se održimo i čuvamo svoje. Preko 100 godina smo pješke išli u Pulu, udaljenu desetak kilometara, u pravoslavnu crkvu, koja je ostala od grčke kolonije, zvala se crkva “Svetog Nikole”, a danas mi imamo crkvu u Peroju. Dakle, sto godina smo išli u Pulu da bi se molili i održavali svoje običaje. To pokazuje kolika je to bila volja ili inat da se ne zatre porijeklo, identitet. Sada u našoj mjesnoj crkvi obavljamo sve vjerske potrebe. Pola sela slavi Svetog Nikolu, to je i moja slava, a dio Mitrovdan. Slavimo i obilježavamo i Vaskrs, Božić, sve u duhu i sa običajima koji su se prenosili sa koljena na koljeno.
RB/BI: Da li se svi izjašnjavate kao Crnogorci?
Popović: Da, iako ima nevjerice kod ljudi, pa nam kažu “da, to vi samo tako kažete, a sigurno ste se integrisali i izgubili identitet”, ali nije tako. Mi nismo Crnogorci porijeklom iz Crne Gore, mi jesmo Crnogorci. Porijeklom je drugo stanovništvo, jer pola Istre jesu građani porijeklom iz Crne Gore, i to ti ljudi znaju. Ima oko Poreča selo Popovići i još puno takvih sela, oni znaju odakle su, ali većinom su se asimilirali, i ne treba zamjeriti, ali mi smo nastavili biti ono što jesmo.
RB/BI: Da li je tačno da su se nekad crnogorski Perojci ženili između sebe upravo da bi sačuvali identitet, i kako je danas – kakav je odnos vaše djece i potomaka prema tome? Da li su i oni zainteresovani za održavanje tradicije i običaja matične zemlje, i uopšte, za održavanje veza sa Crnom Gorom?
Popović: U početku su se ženili između sebe, nisu se miješali sa domicilnim stanovništvom, jer posmatrali su nas sa strane kao čudne ljude, gorštake, sa specifičnim govorom. Međutim, nakon sto – dvjesta godina, postalo je normalno i prirodno da je došlo do mješovitih brakova, naši vinogradi i maslinjaci graniče se sa drugim stanovništvom. Sumnje i predrasude su nestajale, toliko da nam je krajem XIX stoljeća svaki drugi kum na krštenju Talijan, jer smo okruženi naseljima sa talijanskim stanovništvom.
RB/BI: Danas ste, pretpostavljam, većina u mješovitim brakovima?
Popović: Danas smo svi u mješovitim brakovima, ali moram reći da postoji veoma veliko poštovanje, ljudi nas cijene i vole doći u Peroj. Mlađe generacije, isto kao i naši preci, ipak, sve više i više žele da se drže svojih običaja. Nismo mi ništa bolji od drugih, ali smo posebni. Slobodan, svoj, ali poseban, što bi rekli Partibrejkersi.
RB/BI: S obzirom da i zvanično imate crnogorsko društvo “Peroj”, kakve su njegove aktivnosti, na koji način čuvate te posebnosti i specifičnu kulturu?
Popović: Društvo smo osnovali 2001. godine, ali moram reći da su se naši đedovi i babe i prije udruženja još više držali svog porijekla i običaja. Takođe, ne treba zaboraviti da smo prošli jedan težak period od 1991. do 1995. kada su nas posmatrali neprijatno i kao da smo zaista nešto drugo i drugačije u negativnom smislu, ne od naših komšija koji su nas okruživali, nego od drugih. Bila su to teška vremena, najlakše je bilo reći nismo mi to, nego smo nešto drugo. Zahvaljujući pokojnoj Nadi Škoko i njenom suprugu Mihajlu, došlo se na ideju da okupimo đecu, nastavimo sa njegovanjem tradicije i kroz Društvo, čiji su oni osnivači, da sačuvamo naš dijalekt, pjesme, da se ne izgubimo.
RB/BI: Pretpostavljam da Društvo funkcioniše kao nevladino udruženje, konkretno čemu je posvećeno?
Popović: Društvo ima nekoliko sekcija – folklorna, pjevačka, sekcija za održanje kulturne baštine, sportska… Kada se organizuju Susreti Crnogoraca u Hrvatskoj, mi se sa svojim članovima pojavljujemo, igramo nogomet, družimo… Najprije smo snimili CD sa 13 starih crnogorskih pjesama, koje su naši stari prenosili, a zatim je osnovan folklor, kupili smo nošnje, i moram se pohvaliti, sada smo u potpunosti opremljeni, imamo dječicu, stariju grupu… Gostujemo svuda, u Sloveniji, Italiji, a u Hrvatskoj smo jedini koji možemo predstavljati Crnogorce, jer sva ostala društva nemaju takav folklor kao mi. Igramo Crmničko oro i sve druge igre iz Crne Gore. Plijenimo izuzetnu pažnju gdje god se pojavimo, jer naša nošnja je, sigurno, najljepša.
photo: Pulska svakodnevnica 
photo: Vodnjan.hr
RB/BI: Najviše crnogorskih Perojaca je iz Crmnice, ali iz kojih još krajeva su otišli Crnogorci u Istru?
Popović: Još ta enigma u potpunosti nije riješena. Ljudi nas često pitaju iz kojeg smo sela došli, ali to je nemoguće tačno otkriti, jer ipak, to je bilo prije 300 godina. Moji kažu da smo mi, Popovići, iz Brčeli, imamo u selu ljude iz Ljubotinja, Brajića, koji su se nekada prezivali Lazović. Kada su dolazili iz Venecije i popisivali nas, kako je ko rekao odakle je, iz kojeg crnogorskog sela, tako su nas i upisivali. Neka su prezimena zadržana, neka su, možda, i promijenjena.
RB/BI: Koja su prezimena najkarakterističnija i najprisutnija u Peroju?
Popović: Imamo Brajiće, Drakoviće, Škoko (koji su nekad, vjerovatno, bili Radusinovići), Vučetiće Vučeliće, Raduloviće, do XX stoljeća imali smo prezime Brčeli, te Babić, moja porodica Popović…
RB/BI: Da li ste Vi iz Brčela, kako mislite, i može li to biti vjerodostojno?
Popović: Tako kažu, jer ima Popovića u tom selu, i vjerovalo se da ima puno iz tog kraja iseljenika, pa se nekada govorilo da je Peroj trebalo nazvati Brčeli, ali to nije sasvim sigurno.
RB/BI: Da li ste uopšte mogli uspostaviti veze sa svojim rođacima ovdje, ili je i to bilo nemoguće nakon tri i po vijeka?
Popović: Izgubilo se, nažalost, jer i danas je teško doći u Crnu Goru i avionom i autom, predaleko je. Imamo jednu knjigu koju je napisao istoričar i publicista iz Podgorice, Marjan Mašo Miljić, svi važni dokumenti na ovu temu, vezani za nas, su u toj knjizi. U njoj ima jedan podatak da naš đed 1681. godine koji se doselio u Peroj, piše svojoj familiji u Brčeli da mu čuvaju zemlju, da ima sve papire o vlasništvu, da će se on vratiti jednog dana. Dobio je neko pismo natrag, i to je bio neki posljednji trag, ali nismo se više dopisivali ni posjećivali.
RB/BI : Danas, Vi često dolazite u Crnu Goru, Bar, Crmnicu, Vašu postojbinu, koja je nestvarno lijepa, živopisna. Voljela bih i od Vas da čujem, kakvi su Vaši utisci i viđenje zemlje Vaših predaka?
Popović: Prva posjeta Crnogoraca iz Peroja Crnoj Gori učinjena je 1960. godine, to je bila neka delegacija. Devedesetih godina, neposredno pred rat, potpisano je pobratimstvo sa MZ „Jedinstvo“ iz Podgorice. Mi smo došli organizovano autobusom iz Peroja, sreli se sa Udruženjem „Crmnica“, a nakon toga je zbog opšte poznatih razloga devedesetih godina, došlo do prekida uzajamnih odnosa, da bi se sve nastavilo kasnije. Virpazar i sva crmnička sela su nevjerovatno lijepa, uvijek kada dođem sve to doživljavam veoma emotivno. Uživamo sada u nečemu o čemu su naši stari mogli samo sanjati, jer su tri vijeka bili bez Crne Gore, iako su postojale neke nevidljive veze. Moram reći da sam privilegiran, i često sam ovdje, ne propuštam priliku da dođem i uvijek sam oduševljen. Bar je fantastičan, moram pohvaliti i vašu gradsku upravu, predsjednika Raičevića sa kojim se znam već tri godine, kompletna Crna Gora je divna. Obišli smo sva značajnija mjesta, kulturno-istorijske spomenike, sve je prekrasno.
RB/BI : Peroj ima dosta dodirnih tačaka sa Barom. Osim maslinarstvom, čime se naši zemljaci u Peroju bave i kako žive?
Popović: Moram se ponovo vratiti na početak, kada su došli naši preci u Peroj. To je bilo napušteno mjesto, sa jednim malim trgom. Osim maslina, gajili su vinovu lozu, držali ovce, dakle, naši preci bavili su se, i mi danas, takođe, stočarstvom, proizvodnjom maslinovog ulja, vina. Čak su nam Venecijanci, po doseljenju, postavili i jedan uvjet, da svaki momak kada se oženi, posadi 25 maslina i 50 korijena vinove loze.
RB/BI : Nešto kao što je radio i kralj Nikola u Crnoj Gori, je li tako?
Popović: Da, da, da bi se kultivisala zemlja i ljudi imali od čega živjeti. Sada je kod nas preporod doživio i turizam. Mi gledamo na Brione, koji su nekada bili vezani za Tita i vojsku, i tada to nije bila atraktivna destinacija. Sada se sve drastično promijenilo, turizam cvjeta, puno je vikendica i u Peroju, nas, Crnogoraca u ovom trenutku ima oko dvije stotine, potomaka, odnosno porodica, a sasvim sigurno oko hiljadu stanovnika, od kojih su neki stalno tu, a neki samo vikend gosti, vlasnici turističkih kuća.
RB/BI : Proizvodite maslinovo ulje, vino… Bilo bi interesantno čuti kakvi su Vaši proizvodi, i kako vam izgledaju u poređenju sa čuvenim crmničkim vinom i barskim maslinovim uljem?
Popović: Ne pijem, nažalost, vino, ali kad god dođem nosim pakete i pakete vina u Istru, poklanjam, i svi koji su ga probali bili su oduševljeni crmničkim vinom. Ulje je, takođe, odlično. Naš Vodnjan je postao svjetski poznat po kvalitetu ulja, sa svih međunarodnih, svjetskih takmičenja, naši proizvođači se vraćaju sa najvišim nagradama i priznanjima. Napravili smo veoma dobru priču i marketing od toga. Cijena barske žutice, odnosno ulja, je ista kao kod nas, prosječnih proizvođača i prodavaca, neću spominjati to vrhunsko ulje u Vodnjanu koji dostiže cijenu i od 50 eura po litru ili pola litre. To su ulja koja se šalju na svjetsko tržište, u Rusiju, Japan i druge zemlje. Ono što je zanimljivo, jedino mi, Perojci u Istri, imamo sortu masline poznatu kao „žutica“, to je naša sorta koju smo donijeli odavde, koja nas razlikuje, a sa druge strane je tako zahvalno drvo, maslina koja se veoma teško bere, sitna je, ali uvijek rađa i daje puno ulja. Osim masline i vina, danas se, kao što rekoh, sve više bavimo i turizmom, udaljeni smo 600 – 700 m od mora, ta prednost je i dovela do toga da turizam postane prioritet.
RB/BI : Da li ste se raseljavali u druge krajeve Hrvatske ili u druge zemlje?
Popović: Uglavnom smo ostali u Peroju, ima sporadičnih slučajeva da se poneko uda ili oženi, ode u Pulu, ali većina smo ostali u Peroju. Sagradili nove kuće, ostale su i stare kojima se vraćamo ili su adaptirane za bavljenje turizmom.
RB/BI : Kakvi su dalji planovi vašeg Društva i koliko ste zadovoljni saradnjom sa Crnom Gorom?
Popović: Planovi su isti kao i na početku – da okupimo što više naše đece, da ih naučimo da njeguju svijest o svom porijeklu, svoje običaje, identitet i poveznicu sa Crnom Gorom. Moram reći da za to ima sve više sluha i u Crnoj Gori, preko Ministarstva i Uprave za dijasporu. Danas sve više ljudi zna za nas.
RB/BI: Imate li za kraj poruku za građane Bara, Crne Gore?
Popović: Veoma mi smetaju sve izraženije podjele, ali uvijek je bilo tako, kako kaže moja baba: „A, kad je bilo lak“, ili smo bili pod Italijom ili drugim osvajačima, teško je i problematično bilo kroz cijelu istoriju. Moja poruka bi bila da su Bar i Crna Gora destinacija koju bi trebalo posjetiti, oduševljen sam, ponavljam, Barom, Crmnicom, Crnom Gorom i neka živi vječno sa što manje podjela i netrpeljivosti.
