Prvi Street in Art festival održan je u Ulici maršala Tita u Baru 2021. godine, u periodu pandemije koronavirusa. Premijerno izdanje pokazalo je da je interesovanje publike za umjetnost izuzetno, a široj publici približilo raznolikost barske likovne scene. Tokom proteklih pet godina pod okriljem Street in Art festivala održano je čak 16 događaja, a utvrđene su i tri stalne godišnje izložbe. Od izdanja do izdanja festival je uspio da se učvrsti kao značajan međunarodni događaj, koji je ugostio na desetine umjetnika iz regiona i Evrope. Još jedan Street in Art održan je prije dva vikenda, a tim povodom gosti u studiju Radio Bara, u sklopu emisije „Za generaciju koja raste“ bili su PR manifestacije Neđeljko Necko Đurović, idejni tvorac festivala, slikar Vladimir Vlado Iličković i slikarka Seada Škrijelj. Sa njima je razgovarala Sonja Jovanović.

RB BI: Vladimire, nedavno je održano još jedno izdanje festivala Street in Art. Kako je događaj protekao i kakve utiske nosite?

Iličković: O utiscima bi više mogli da govore učesnici, nego ja. Svakako, veoma sam zadovoljan i od 25 učesnika imali smo 20 učesnika koji su slikali uživo, pojedini i po nekoliko platna. Pozicija nam je bila odlična, a i prostor dosta toga određuje. I ranije sam, u kontaktu s umjetnicima, naveo da sam stigao do tog stepena invaliditeta da bih najradije sjeo za sto i kuvao učesnicima kafe, dijelio četkice i boje, a oni da rade. Zahvaljujem se svima koji su bili dio ovog izdanja, jer je ljeto, a brojni umjetnici ne mogu da žive samo od slikanja. Neki su pomoćni radnici u kuhinji ili u nekoj galeriji kustosi. A i ja sam jedan od tih koji je davne 1977. godine 23. novembra, uoči Dana opštine Bar, po prvi puta izlagao i bio prihvaćen kao jedan od umjetnika Bara. I tada su se skupljali pedagozi i ostali umjetnici i sjećam se tog trenutka, a sledeće godine obilježiću pedeset godina od svog prvog pojavljivanja na likovnoj sceni.

RB BI: Čestitam na tom jubileju. Možete li da povučete paralelu između tog perioda i današnjice, kada govorimo o stanju na crnogorskoj likovnoj sceni?

Iličković: Mogu vazda! Kada sam 1978. godine pošao u Nikšić, bilo nas je 50 na upisu u pedagošku akademiju. Do dana današnjeg, Crnoj Gori ne nedostaje umjetnika. Čak mislim da najmanje 20 umjetnika diplomira na Cetinju, ili ljudi sa naših prostora koji studiraju u Trebinju, jer primaju po pet studenata na svakom od smjerova. Čovjek nije u mogućnosti da isprati sva dešavanja na kulturnoj sceni Crne Gore, jer bi morao neprekidno da bude u automobilu i da ide od izložbe do izložbe. Veliki je broj događaja na Cetinju, u Podgorici i na primorju. Umjetnika definitivno ne fali, ali fali podrške i novca za stvaraoce. I mi smo jedni od tih koji proživljavamo taj materijalni izazov. Trajemo već pet godina, a nisam svjestan kako. Ali, podršku imamo, pod broj jedan, to je Turistička organizacija Bar, a i ja sam stava da ovo što radimo doprinosi turizmu i kulturnoj sceni Bara dosta. Naravno, veliku zahvalnost dugujemo i JU Kulturnom centru Bar.

RB BI: Neđeljko, interesantno je da su tokom ovog festivala ugovorene određene konkretne saradnje.

Đurović: Street in Art je tokom pet godina svog postojanja razvio jedan veoma prepoznatljiv koncept, koji u prvom redu podrazumijeva okupljanje umjetnika svih generacija. U dešavanjima koja su ustaljena na likovnoj i kulturnoj sceni nemate odgovarajuću transgeneracijsku interakciju, a Street in Art je omogućava jer imate i zajedničku izložbu na otvorenom, i crtanje i stvaranje na otvorenom, a pri tom, podsjetiću, imamo učešće međunarodno afirmisanih i na nacionalnom niovu nagrađivanih likovnih stvaralaca, dok s druge strane, takođe među našim učesnicima imamo i srednjoškolce ili tek svršene akademce. Street in Art ima tu jednu sublimaciju, jer nastoji ne samo da izbriše tu nekadašnju barijeru između mlađih i starijih stvaralaca, već otvoreno podstiče snaženje svih vidova saradnje i razmjene iskustva među likovnim umjetnicima. Da su se neki pomaci desili po ovom pitanju, pokazuje i primjer Anastazije Miranović, koja je svojedobno kao upravnica barske galerije omogućila velikom broju likovnih akademaca da održe svoje prve samostalne izložbe i tada je, po ovom pitanju, naša galerija bila promoter na sceni Crne Gore. Ono što je Milun Lutovac, sadašnji upravnik Galerije „Velimir A. Leković“, uradio tokom proteklog perioda je „avangarda avangarde“ i zahvaljujući takvom menadžerskom pristupu imamo jednu modernu instituciju i nadam se da će, kao i Dvorac Kralja Nikole, i ona uskoro biti rekonstruisana. Slikarstvo je bilo međunarodni brend Crne Gore i prije nekoliko decenija, pa i danas je. Ova manifestacija ima snažan regionalni karakter, spajamo generacije i promovišemo nove otvorene prostore koji mogu da imaju i izložbenu i neku drugu umjetničku svrhu. Često uz likovne sadržaje imamo učešće i drugih umjetnika, pjesnika, muzičara … sve zavisi od mogućnosti. Moramo sveobuhvatnije da posmatramo procese koji utiču na likovnu umjetnost. Tačno je da postoje finansijski izazovi, ali imamo probleme druge vrste među kojima je naizraženija slaba motivacija mladih. Imamo pojavu vještačke inteligencije i drugih oblika asocijalnog ponašanja kod mlađih generacija. Likovno stvaralaštvo se, kao i svaki vid obrazovanja, susreće sa izazovima, a ove aktivnosti pospješuju kod mladih interesovanje za bavljenje likovnim stvaralaštvom.

RB BI: A vi ste, kao prosvjetni radnik, svakodnevno u neposrednom kontaktu sa mlađim generacijama. Jesmo li nekada preoštri i previše kritički nastrojeni, pa kažemo da mlađe generacije ne rade na sebi i njeguju pogrešne vrijednosti. A je li to zaista tako?

Đurović: Radi se o tome da stariji kreiraju milje u kojem stasavaju nove generacija. Trenutno možemo govoriti o vremenu koje u velikoj mjeri karakteriše dehumanizacija. Imamo izraženu alijenizaciju među ljudima, ali događaji poput „Street in art“ i te kako jačaju ljudske veze. Vidjeli ste sa koliko emocija i strasti priča Vlado, i svako ko je prisustvovao našim događajima osjetio je tu energiju, fluid, pozitivu… I, na posljednjem događaju slikalo se uživo, pa su prolaznici mogli da vide kako nastaje neko likovno djelo, koje se tehnike upotrebljavaju i kako energija okupljenih podstiče krativnost. Street in Art, kao neformalna grupacija, ima oko 40 stalnih članova, a od tog broja 30 i više njih imalo je samostalne izložbe u Crnoj Gori, regionu i inostranstvu. Ovo je bitno za našu kulturnu manifestaciju, jer oni iskusniji i poznatiji doprinose svojim znanjem i iskustvom onim stvaraocima koji su tek zakoračili na likovnu scenu.

RBI BI: Šta publiku koja prati aktivnosti festivala Street in Art očekuje dalje?

Đurović: Slijedi „Oliva“, koja je treći radni događaj Street in Art-a u godini i koja se održava u okviru Maslinijade. Imaćemo određene inovacije u organizovanju kolonije, nove umjetničke instalacije i najavljena koautorstva, a u međuvremenu biće održano i nekoliko likovnih kolonija tokom kojih će biti nastavljena saradnja umjetnika koji su bili učesnici naše manifestacije.

RB BI: Jedno od imena koje se publici predstavilo na svim dosadašnjim izdanjima Street in Art-a je Seada Škrijelj. Seada, vi ste na posljednjem izdanju naslikali čak tri platna.

Škrijelj: U Street in Art-u sam od početka i zaista sam srećna što sam dio ove kulturne manifestacije, svjesna tereta koji nose i Vlado i Necka i što se tiče finansija i psihičkog i fizičkog opterećenja. Potrebna im je velika podrška i pomoć i nadam se da će što više ljudi i institucija prepoznati napor koji oni ulažu. Manifestacija unosi novu energiju u grad Bar i povezuje umjetnike, građane i posjetioce i pokazuje da umjetnost pripada svima. Učesnici manifestacije svojim talentom i različitim izrazima pretvaraju ulice u modernu galeriju stvarajući susrete, emocije, inspiraciju… Ovakvi događaji obogaćuju kulturni identitet Bara, oživljavaju javni prostor i ostavljaju trag koji traje i kada se manifestacija završi. Posjetiocima ostaju slike i energija. Nadam se da će Street in Art da traje i da raste, da će iz godine u godinu bit sve više umjetnika prisutno. Napomenula bi da sam kao učesnica brojnih likovnih kolonija primjetila da naš Bar ima prednosti u odnosu na gradove u kojima sam boravila. Naš grad ima lokacije koje su podjednako inspirativne kako za nas umjetnike, tako i za turiste. Zahvaljujući Street in Art-u svaki put slikamo na nekoj novoj lokaciji i tom prostoru dajemo novi, umjetnički život i novu važnost.

RB BI: Drago mi je Seada što u svom gradu imate manifestaciju koja Vam toliko znači. Vlado, jeste li očekivali prije pet godina kada ste krenuli sa realizacijom ove ideje da će na ovaj način umjetnici da je prigrle, zavole i da će im biti od ovolikog značaja.

Iličković: Sada bih ja rekao „Sedamdeset jedna se nosi, a dvadeset je u glavi“. Možda me Bog zaustavio s ovim što mi je „skratio“ noge, da ne uzletim. Sjećam se 1984. godine i svoje prve samostalne izložbe, koju je otvorio Ilija Šoškić, kojeg je prigrlila Hrvatska. Jednog evropskog, svjetskog umjetnika mi smo uspjeli da pustimo niz vodu. Neću dalje, ali trebale bi institucije koje su zadužene za to da nešto urade. Govorimo o čovjeku koji je institucija i legenda umjetnosti, koji je izlagao u Rimu, Amsterdamu i u ostalim velikim centrima kulture, a mi ga nismo prepoznali. Umjetnik koji je ovdje rođen ima pasoše drugih država, jer ga mi nismo prepoznali. Jednom prilikom sam ga usluživao na svom radnom, konobarskom mjestu i pritom on me pita – ‘Vlado, šta ti radiš?’. Rekoh ‘Ja, pomalo, crtam’. Kada sam mu donio radove, napisao mi je kritike za prvu izložbu, zajedno sa pokojnim Labudom Jovanovićem. To da su umjetnici prinuđeni da rade 40 godina druge poslove, ako žele da imaju porodicu i pristojno žive, nije ništa novo! Slikanje je sila koja vuče, ali malo je umjetnika koji mogu da žive od toga. Zato je mnogo važno da se događaji organizuju, da se izložbe oranizuju i da se mladi motivišu da stvaraju. Street in Art je upravo zbog toga veliki i značajan, jer ujedinjuje srednjoškolce, akademce, amatere… Uspijevamo to sve da sažmemo i da zajedno pijemo kafu. Iz godine u godinu publika vidi šta jedan umjetnik može da stvari za jedan dan. A zamislite da imamo ono što nemamo – priliku da organizujemo višednevnu koloniju, sa luksuznijim smještajem za naše goste. Radimo na otvorenom, zavisimo od vremenske prognoze i nerijetko termin utvrđujemo svega nekoliko dana pred sam događaj. Zbog toga je i dolazak naših gostiju iz drugih država više nego značajan. Imamo, recimo, i umjetnike iz Sankt Peterburga, dvije Ruskinje koje su se ovdje doselile i redovno sa nama slikaju…Ideja o likovnom događaju na otvorenom datira još od 2009. godine. Tada sam Opštini Bar slao dopis da se Ulica Maršala Tita zatvori i pretvori u jednu veliku galeriju na otvorenom, sa panoima sa obje strane. Tada se ideja o galeriji na otvorenom nije realizovala, ali u nekoj sličnoj formi jeste 2021. godine, kada smo bili pod tenzijom, zatvoreni i pod maskama…. Ali, naš duh nije. Mi tada odlučujemo da nešto pokrenemo i 10. juna, pod maskama, organizujemo prvi Street in Art. A drugi 20. novembra, bilo je sunčano, preko 25 stepeni… Nismo mogli da vjerujemo! Tada je bilo 40 umjetnika i 120 izloženih slika i eksponata. Mi smo se malo pomjerili, tražimo lokacije, istražujemo. Prostor koji smo ove godine odabrali, stazu ka Knjaževoj bašti je odličan i vidjećemo da li ćemo u saradnji sa Kulturnim centrom Bar uspjeti da tu ideju podignemo na neki viši nivo, dopunimo glumačkim dijelom, recimo. Sitan sam da bih pričao o nekom planu, ostavljam to Upravi centra da prepozna i pomogne.

RB BI: Neđeljko, šta bi Bar izgubio kada bi jednog dana Street in Art prestao da se organizuje?

Đurović: Vlado i  ja, a naravno i Seada, kao svi koji su dio priče ovog festivala, ne vjerujemo u jedan takav scenario i nadam se da su mlade snage već dovoljno zrele da preuzmu luču, štafetu koju nosimo Vlado i ja kada je u pitanju taj fizički, organizacioni i finansijski dio manifestacije. Jeste da funkcionišemo kao vaninstitucionalna organizacija, ali imamo jako dobru saradnju sa TO Bar, koja je naš generalni pokrovitelj, kao i stalnu strukovnu podršku JU Kulturni centar Bar. Zahvaljujemo sponzorima koji se od manifestacije do manifestacije razlikuju. Ovom prilikom, to su bili DOO „Jelena“, diskont pića iz Bara, Cafe pizzeria Ciao i AD Marina. Takođe, bitno je istaći saradnju sa organizatorima Maslinijade, u okviru koje se organizuje treći godišnji događaj Street in Art-a, pod radnim nazivom Oliva. Imamo dobra očekivanja! Imali smo i druge aktivnosti – jednu kolektivnu izložbu u okviru Dana nematerijalne kulturne baštine Bara, posjetu Cetinju, kao i izložbe u gradovima regiona. Imamo i najave novih učesnika! Od dvadesetak i više učesnika svakog izdanja Street in art, uvijek je oko 30 odsto bilo onih koji su po prvi puta učestvovali. U ovih 16 izdanja manifestacije učestvovalo je više od 120 umjetnika!