Petar Milatović, dugogodišnji novinar i urednik, najduže Politikinog Zabavnika, na mnogo načina je vezan za naš grad. Ovo su neke sličice koje je uspio da otme zamršenoj, počesto i varljivoj, kopreni prošlosti…
Bio sam zatečen poslije jednog ljetošnjeg razgovora za Radio Bar, za emisiju „Promenada“. Pitač me je nakon svakojakog propitkivanja, naizgled neobaveznog, pitao da li bih napisao svoja sjećanja na Bar. Prvo ćutim jer sam ja u ovom gradu „na dvije obale“ furešta, što bi rekli Dalmatinci, ili dođoš, promrmljali bi Vojvođani. Ja znam da sam ovdje, ako tako smijem da kažem, prođoš. A onda brzo skapiram kolegu s druge strane mikrofona. Kolegijalno razumijevanje (ostalo je još toga). Čim znaš osnovno pravilo novinarstva da nije vijest kad pas ujede čovjeka nego obrnuto, znaš i da je pitanje na mjestu. I, naravno, pristaješ, s malčice nevjestinog nećkanja, mahom svojstvenog novinarstvu kao javnoj djelatnosti, uplašen da olako možeš da se ogriješiš o neka imena tebi dragih ljudi, toponime ili slične važne sitnice. Jer, sjećanje često umije da zaluta svojim paučinastim hodnicima. Uostalom, tako se i zove ova dragocjena rubrika na Bar Infu.
Dakle, ovako ja pamtim Bar.
Prva sličica:
Bez uvrede, molim. Prvi moj slikopis Bara je užasavajući. I danas mi se, na to sjećanje, podigne ovo malo bjelokose na glavi (srećom da mi je brada, takođe bijela, kudikamo gušća). Elem, moja prva slika Bara seže u jedan sumrak s kraja pedesetih godina vijeka za nama. I iznurujuće pješačenje kroz julsku prašinu od željezničke stanice na Pristanu do luke. Sa sve šatorskim koljima na nejakim ramenima. Tada sam preturio tek desetu godinu. Požuruje me otac koji je uprtio šator, baba i majka vuku neke šerpe i tiganj, mlađi brat i dvije još mlađe sestre nose neke omanje torbuljake. Prava živopisna čerga. Iz Nikšića smo krenuli u Ulcinj, na ljetovanje. Nas sedmoro.
Unuci, već sedma godina stanovnici Bara, s podsmijehom slušaju kad im danas pričam o svojim davnašnjim putovanjima do mora. I kažu: „Deda, ti si iz vremena dinosaurusa“. S njima danas iz Bara do Ade Bojane stignemo za nešto malo duže od pola sata, kad je gužva. Onda smo iz Nikšića putovali skoro petnaest-šesnaest sati. Prvo, pred zoru, vozom do Titograda, pa „Ćirom“ do Plavnice, onda brodicom do Virpazara, pa opet „Ćirom“ preko Sutormana nekoliko sati, kad sam silazio s voza i s ocem, kao najstariji nasljednik, usput brao kupine dok voz ne obiđe selo Limljane s njegove četiri stanice: Donji kraj, Sredina sela, Dubrava i Podzane (Upamtio sam ih jer sam, mnogo kasnije, o njima pisao reportažu, kao mogućem kandidatu sveprisutnog gospodina Ginisa). I konačno, u sumrak prvi put se more nastanjuje u mom oku. Bar. Malo je reći da sam bio na ivici snage, a valja još sačekati i brod za Ulcinj. Pamtim dvije bijele lađe na redovnoj liniji od Rijeke do Ulcinja i imena njih dvije – Aleksa Šantić i Osijek.
Odatle je do Ulcinja valjalo broditi do dvije ure i onda, do kampa smještenog u boriku ispod nekadašnjeg hotela Jadran, uzbrdo, ne sjećam se da li je bilo stepenika. Šlag na tortu, smućkan od meni danas nepojamnog koktela umora i zanosa, bilo je postavljanje vojničkog šatora, pozajmljenog od nikšićkog komšije Mileta Filipovskog, pukovnika i komandanta velikog mjesnog garnizona. A potom, pod julsku noć nad kojom su se hiljadile zvijezde, kopati kanale oko tek postavljenog šatora. Ako padne kiša, tako je po propisu, ubjeđuje me profesor maternjeg jezika i književnosti… Ali, tata…
Druga sličica:
Ali, tata… Isto pitanje mu postavljam mnogo kasnije, u svojoj sobici u novobeogradskom Studentskom gradu. Došao otac da posjeti sina i da se podiči nastavku porodične (fakultetske) tradicije. Od para nakon prodaje očeve kuće, one u Loznici naslijeđene od mog đeda po kome nosim ime i koga nijesam upamtio, kupio plac u Baru, odnosno Šušanju, najpreciznije Ilinu. Pa što nijesi kupio plac u Makarskoj, koji ti je nudio ujak? Tamo je more i primorje. Kakav Bar i bakrači? Do Bara se, sine moj, iz Nikšića vozom lako stigne, bliže je i, šta god ti mislio, sigurnije, dodala bi majka kasnije. Još je otac slavodobitno, da zaključi priču, dodao Da nema Bara u cara, pozivajući se na navodni usklik knjaza, odnosno kralja Nikole nad tek oslobođenim gradom. Docnije sam tu izreku iskoristio da onaslovim priču u slici i riječi o Starom Baru, a odnedavno je vidim ocvjetalu na kružnom toku prema Ulcinju. Možda cvjeta i šareni se i drugdje, ali…
Bože, oprosti meni nevjerujućem, kakva je to pustopoljina bila, taj plac uz samu prugu. Činilo mi se da nema kraja šikari, da su zmije domaće životinje, i neki davnašnji potok, a more vidiš tek kad se popneš na obližnji tunel. Do plaže na Žukotrlici dvadesetak minuta hoda, ako poitaš, na njoj da polomiš noge na onim svakojakim kamenim oblucima. Ali, otac i majka uživaju u hladovini čempresa, gdje se često i naspavaju, onog zimzelenog šumarka koje su danas okitili kafići i ini ugostiteljski objekti, da turisti ne ostanu žedni i gladni, moliću lijepo. Ponekad mi, grešnom, dođe milo što otac i majka odavno nijesu pored mene. Ne znam gdje bi danas raširili svoju ćebad.
Tada sam i počeo da upoznajem Bar. Njegove ulice, ljude i, naravno, kafane, u najboljem (novinarskom) smislu te riječi, oduvijek pravoj berzi (ne)provjerenih informacija. I da se često družim, privilegovan, sa starijim kolegom Boškom Miloševićem, koji je za sve znane i neznane novinare Politike bio sigurna kuća, adresa koja se ne mimoilazi. Nepresušni bunar svih novinarima zanimljivih događanja i ličnosti. Docnije se tome posvetio čovjek koji me je i nagovorio da začeprkam po svom hodniku sjećanja vezanih za Bar. Moj Milan. Kome se i danas javim čim stignem (prođem) Bar.
Da ne zaboravim, sjećanje me lakom tugom ovi, i ulogu svog brata Sloba u mojoj vezanosti za Bar. Bio je jedan od osnivača Barskog ljetopisa, čija je premijera “Vladimira i Kosare”, na sjajne gotovo puškinovske stihove Aleksandra Popovića, održana u čudesnom ambijentu Prečiste Krajinske. Njegov rad u Baru omogućio mi je i da upoznam mnoštvo meni i danas dragocjenih ličnosti. Kad god je moj Slobo radio predstave u Baru, naša kuća je bivala prava galerija, gotovo stecište. nevjerovatnih ličnosti, od već pominjanog Ace Popovića, preko Žarka Lauševića i kumare Mime Karadžića do Marka Baćovića, takođe porodičnog kuma, Mladena Nelevića i neprevaziđene barske legende Čeda Dragovića, čovjeka od pozorišta, koji je često umio i htio da mi između glumačkih zadataka produva diznu na karburatoru mog auta, da stignem kud sam naumio. I dobaci mi da ne žurim, da ću stići kud god sam naumio.
Stigao sam, tako, ne znam čim zaslužan, da i ja budem gost na Barskom ljetopisu. Dvaput. Prvi put, poodavno, govoreći o poeziji Zorana Kostića, mada je priča više bila o zajedničkom odrastanju, i, drugi put, ne tako davno, učestvujući u prestavljanju najnovijeg romana Milana Vujovića. Nije malo za jednog prođoša.
I da se, na kraju ove sličice, ne ogriješim o oca. Imao je pravo, zaboravio sam na Makarsku, njeno more i primorje. Napravio je sjajnu kuću s još ljepšom baštom prepunom njegovanog agruma. U njoj su se često i rado okupljali mnogi, od porodice, prijatelja do uglednih javnih likova. Nažalost, u nekoj egzistencijalnoj hitnji, prodao sam kuću i odavno onoooliko žalim zbog svoje brzopletosti. Bez obzira što me najbliži tješe da nema vajde žaliti za prosutim mlijekom. Ja i dalje žalim, sve više. Danas znam, bilo je to nezaboravnih tridesetak godina.
Na sreću po moju vezu s Barom, ovdje već sedmu godinu žive moja mlađa kći i dvojica već poodraslih unuka. Ne pada im napamet, povjeravaju mi se, da se vrate u Beograd. Ovdje im je sve nadohvat ruke, kći ima društvo, i kumstva, a unuci „svoju ulicu“. „Deda, ovo je naš grad i nemoj da smaraš“. Smaraću ih i kad im se, nadam se brzih dana, priključim. Za stalno. Uvjeren da mirovina, makar i novinarska, ovdje ima svoje sigurno i udobno utočište. I razumije se, sjećanja. Ne samo lična nego i profesionalna, novinarska. Malo o tome, telegrafski, u sličici koja slijedi…
Treća sličica:
U mom gotovo poluvjekovnom bavljenju novinarstvom, i Bar ima svoje mjesto. Nimalo beznačajno, bar po mom sudu i s obzirom da su neke od ovdašnjih priča baš imale odjeka. Iako imam dobru dokumentaciju, bezmalo sve tekstove koje sam objavljivao od 1975. godine, kad sam prvi put kročio u Politiku, ovdje ću ukratko samo pomenuti neke od priča, odnosno ličnosti i događaja vezanih za ovaj kraj. Za više bi mi bio mali i feljton koji, na moju i sreću ovdašnjih čitalaca, rubrika za koju ovo pišem ne trpi.
Evo ovako, uz izvinjenje mnogim dragim ljudima iz Bara koji su mi nesebično pomogli “kad je grmilo”, kad sam sakupljao materijal za određene reportaže, i koje ovoga puta neću ni pomenuti. Iz mnoštva razloga. Ponajčešće zbog svoje (novinarske) sebičnosti.
Nekako s jeseni 1979. godine, zagledan u lokomotivu i, valjda, jedan vagon, izložene u dvorištu Dvorca kralja Nikole, poželim da više saznam o pruzi Virpazar-Bar i, razumljivo, odem da se raspitam kod kustosa. Ime kustosa, bruka je moja, danas ne pamtim, nisam ga stavio ni u tekst, ostao mi je negdje zaturen na onim novinarskim papirićima. Tek, čovjek mi sve lijepo i potanko ispriča i, kao šlag, doda da postoji priča o čovjeku koji se iz Pristana trkao s vozom do na vrh Sutormana. Ko je, živ li je, gdje li je danas, pritisnem ja čovjeka, a on me zamoli da sačekam. Dugo je okretao razne telefone, predmobilno vrijeme, i poslije jednu uru vremena, sav u osmjehu, pruži mi papirić s adresom i telefonom “trkača”. I trknem ja do Maslina, tada je to bio Titograd, gdje upoznam tada osamdeset jednogodišnjeg Vojina Radovanovića. I čujem priču iz prve ruke, novinarsku poslasticu, kako se tadašnji mlađani trgovac za opkladu (tada vrtoglavih 300 dinara) utrkivao s vozom, od Pristana do (jedinog) tunela na Sutormanu. Bilo je to s jeseni 1939. godine. Pobijedio je Vojin, za dva minuta. I voz je oborio sopstveni rekord, od Pristana do Sutomora stigao je za 1 čas i 17 minuta. Valja, istine radi, reći da je čovjekova staza, za sve razumljivim prečicama, bila dugačka 13 kilometara, a voz je gvozdenom cestom prevalio 21,5 km. To, naravno, nimalo ne umanjuje podvig Vojina Radovanovića.
Podvig dostojan divljenja, i ovaj s pravom uvršćen u urbanu legendu Bara, načinio je Radoš Mićković Ljaka. Jedini Jugosloven koji je, početkom jula 1971. godine, u Jugoslaviji, u pravom safariju, ubio “cara svih životinja”. I to, mošte misliti, usred srede Bara. Bio je to tekst, objavljen u Politikinom Zabavniku 11. oktobra 1991. godine, koji je, bez pretjerivanja, izazvao veliku pažnju. Toliku da mi se ubrzo javila urednica RTVCG, opet moj problem sa zaboravljanjem imena, da gostujem u udarnom terminu, onom u 20 h, odmah poslije Dnevnika. Emisija tipa „Vjerovali ili ne“, tako nekako. Niko od gledalaca koji su se uključivali u program uživo nije vjerovao, sve dok se nije javio vremešni gledalac, pogađate, iz Bara. Ponovo izvinjenje zbog zaboravnosti meni danas nepoznatog izvora, osobi ili osobama, koje su me uputile u Barsko polje, u dom lovca Ljake. I potekla je uzbudljiva priča, prava Riplijevska. Iz šatre internacionalnog cirkusa “Koloseum”, usidrenog na pustropoljini pored hotela “Topolica”, izmigoljilo se nekoliko (dresiranih) lavova. Akrobata, dreser i žongler Oto Domanski, Poljak, uspio je batinom i vikom da vrati sve osim jednog. I onda je, prvo šapatom pa sve glasnije, krenula panika. Neki su dojavili da su ga vidjeli kako diže rep pored obale, drugi da je prošetao šetalistem, treći da je nešto tamo, u onom grmu, opasno šušnulo… Uključili su se i organi reda, plavci. Zalud. Opasna opasnost opasno se šunjala gradom. Tada se neko sjetio Radoša Mićkovića Ljake, ubjedljivo najboljeg lovca u kraju i izuzetnog ljubitelja i poznavaoca svakojakih predstavnika životinjskog svijeta. Našli su ga u restoranu hotela Agava. Poslije dugog odbijanja, vjerujući da je riječ o još jednoj lovačkoj priči, Ljaka je napokon otišao po karabin i poslije nekoliko sati krajnje neizvjesnosti metak je prolomio zoru ispod Rumije… Pričao mi je Ljaka tada, dvadesetak godina poslije neviđenog safarija, da je na poklon dobio odranu lavlju kožu koju je držao na zidu dvije godine, kad je morao da je baci jer nije bila stručno uštavljena.
Tamo preko brda i planina, u Virpazaru, čuo sam drugačiju priču, ništa manje uzbudljivu. Govorio mi je Ljubo Leković iz Godinja, u proljeće 1986, u bašti tada jedinog hotela u Viru. A uz više nego dragocjenu pomoć Vita Nikolića, nenadmašnog pjesnika i hroničara naših svakolikih zbivanja, koji me je i povezao sa sagovornikom i o predmetnom događaju znao više i od samog Lekovića. A priča se ticala njegove babe Milene Leković, rođene Delibašić iz Spuža, kako je u ljeto 1906. izabrana za najljepšu Crnogorku koja će Knjaževinu Crnu Goru predstavljati na Svjetskoj izložbi u Londonu naredne godine. Jer, valjalo je, pored skromnih rukotvorina, bijelom svijetu pokazati i nešto što se drugdje teško može vidjeti. Tako je i bilo. Mnogo kasnije sam saznao, povjerio mi se sam Stevan Koprivica, naš poznati dramski pisac, da mu je taj moj tekst, naslovljen Ljepota, pasoš za London, poslužio kao neka vrsta predloška za tekst kultne predstave u Beogradskom dramskom pozorištu Dugo putovanje u Jevropu.
Još jedna (objavljena) priča vezana je za Virpazar, odnosno Godinje i Lekoviće. Samo, ona mi je povjerena u Zemunu, na keju, u kazivanju tada penzionera, nosioca Partizanske spomenice 1941, Đorđija Lekovića, čovjeka koji je ispalio prvi metak u Trinaestojulskom ustanku. Tada su u noći na 13. jul devetnaestorica Lekovića uspjela da izbace italijansku posadu iz virpazarske varošice. Dramatično, herojski, da se ne zaboravi, iako danas duvaju neki drugačiji vjetrovi…
I, za kraj ovog (kratkog) slikopisa, malo (zabilježenih) zbivanja i na onoj drugoj (morskoj) obali Bara. Mirnodopskih, ali ništa manje herojskih. Poput, recimo, podviga Ljuba Joličića koji je, snagom mišica i srcem kao Lisinj, ispod viljuškara teškog dvije tone, 26. januara 1988. godine, uspio da izvuče uklještenog Rama Elezovića. Ili, kako je Mitar Dabanović, Ljubov sestrić, uspio da postane šampion Pacifika u obaranju ruke. Grehota bi bilo ne pomenuti nevjerovatan čin Iva Miloševića i Bata Perića koji su, u ljeto 1992. godine, nakon požara na benzinskoj pumpi kod Topolice, uspjeli da iz obližnjeg kombija oko koga su lizali smrtonosni plameni jezici, u posljednji čas izvuku dvojicu zaigranih mališana…
Bar je prepun priča, čak iz ove moje skromne bilježnice, prođoške. I mislim da je ovo dovoljno za ovlašno tumaranje Hodnicima sjećanja.