Sve dinamičniji i stresniji život, uz puno obaveza i egzistencijalnih problema, donio je promjene u načinu življenja, funkcionisanju porodice i doprinio rušenju tradicionalnih obrazaca. To se odrazilo i na stare, koji su nakon penzije prepušteni sami sebi i o kojima nema ko da brine. Često, to nije ni pitanje volje, već mogućnosti, odnosno nemogućnosti, da se, usljed svih tih promjena, starim licima pruže potrebna briga i pažnja. Ne mali broj je i onih koji nemaju porodicu i srodnike koji bi mogli da preuzmu takvu obavezu. Evidentan je i nedostatak institucija – domova za stare, a tamo gdje postoje, mjesta su popunjena.
Barski Centar za socijalni rad ukazuje na mogućnost, identičnu kao za nezbrinutu djecu, smještaja odraslih i starih u srodničku ili nesrodničku porodicu, koja bi im obezbijedila dostojanstvene uslove za život i osjećaj familijarnosti i povezanosti.
Kako i na koji način, za Radio Bar i Bar info, razgovarali smo sa Milenom Leković – psihološkinja, Azrom Čindrak – socijalna radnica i Ivanom Bošković – socijalna radnica u Centru za socijalni rad.
„Ova mogućnost nije dovoljno poznata široj javnosti za razliku od hraniteljstva ili porodičnog smještaja za djecu koja je zaživjela. Zato smo danas ovdje, da zajedno sa vama, promovišemo uslugu i informišemo građane konkretno što ona znači i kako je realizovati. Dakle, ta usluga podrazumijeva smještaj u srodničku ili nesrodničku porodicu starog ili odraslog lica koje nema podršku svoje biološke porodice i o kojem nema ko da brine. To je organizovani oblik zbrinjavanja, ali, nažalost, u Centru za socijalni rad mi još uvijek nismo imali nijedan slučaj nesrodničkog smještaja ovakvih lica. Do sada imamo 5 korisnika koji su smješteni u srodničke porodice, a to su, u stvari, rođaci koji su već brinuli o njima, samo smo formalizovali njihovu dotadašnju brigu i njegu . U našoj opštini ima puno starih koji žive sami i kojima je, sigurni smo, potrebna ova vrsta pomoći. Moram naglasiti da se ova usluga odnosi i na trudnice, samohrane majke sa djetetom do treće godine, stare koji trpe zlostavljanje i zanemarivanje od sopstvene porodice, kao i sva odrasla lica koja ne mogu i nisu u stanju, iz raznoraznih razloga da samostalno brinu o sebi”, objasnila je Ivana Bošković, socijalna radnica, koja je naglasila da je ova mogućnost veoma značajna, tim prije što u svakom gradu ne postoji Dom za stare ili nezbrinuta lica, a tamo gdje su sagrađeni, prebukirani su i nema mjesta.
U proceduri smještaja nezbrinutog lica u porodicu, potrebna je njegova saglasnost. Izuzetak su jedino oni koji su oboljeli, npr. od demencije, kada se određuje staratelj za poseban slučaj. Materijalne troškove za ovu uslugu snosi korisnik, ukoliko ima prihode, u protivnom, država, odnosno resorno Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga. Lice koje je smješteno u porodicu dobija brigu i zaštitu, a onaj koji to pruža odgovarajuću naknadu.
Proces starenja je veoma težak, ukoliko su stari, koji su najčešće bolesni i nemoćni, prepušteni sami sebi, upozorava psihološkinja u Centru za socijalni rad, Milena Leković.
„Psihologija starenja proučava emocionalne, kognitivne i socijalne promjene koje donosi to doba. Posebno bih naglasila socijalni momenat u trenutku kada se završi profesionalni angažman i ode u penziju. Stara lica mijenjaju životni stil, mijenjaju se socijalni kontakti, a prijateljstva i druženja koja su bila intenzivna i svakodnevna proređuju se. Sa tim dolazi i do emocionalnih promjena, a kasnije mijenjaju se i kognitivne funkcije. U tom kontekstu, potrebna je velika podrška i razumijevanje, jer se suočeni sa svim tim, stari osjećaju stigmatizovano i neravnopravnim u društvu. To je uočljivo kada su u pitanju slavlja, rođendani, okupljanja, uvijek možemo primjetiti da su negdje izolovani, sjede u nekom ćošku, jer se plaše da su na smetnji, i po pravilu, kratko se zadržavaju. To nam šalje poruku da bi trebalo da obratimo pažnju i pokažemo razumijevanje. Sa druge strane, oni su svjesni, u najvećem broju slučajeva, da djeca i unuci rade, moraju da obavljaju sijaset svakodnevnih obaveza i da nisu u mogućnosti da adekvatno odgovore na sve njihove potrebe. Sve to često dovodi do depresije, koja može biti uvod u još ozbiljnije bolesti, a ne možemo zanemariti ni uticaj našeg mentaliteta i kulture u ovakvim relacijama, za razliku od istočnjačke ili zapadne. U Kini, Japanu, kada kažemo ‘starac’, to je ekvivalent za mudrost i prema takvim osobama se odnose sa dužnim poštovanjem. Kod nas je, nažalost, taj odnos često nipodaštavajući, a moramo imati u vidu da stari, koliko god godina imaju, žele pažnju, izlazak, druženje, razgovor, da pojedu picu, da se počaste slatkišem, a nama se čini da su njihove potrebe samo bazične. Da ne govorimo o zapadnjačkoj kulturi gdje ljudi u dubokoj starosti intenzivno žive, putuju, zabavljaju se. Kod nas, osim mentaliteta i tradicionalnih obrazaca, nažalost, za tako nešto je ograničavajući faktor i ekonomski momenat”, kazala je Milena Leković, psihološkinja u Centru za socijalni rad.
U Crnoj Gori, izuzev, prostora u Crvenom krstu ili u Caritas -u, ne postoje ni odgovarajući klubovi u kojima bi stari mogli da se druže neformalno i opušteno, gdje bi imali osmišljene zabavne i umjetničke programe. Često osjećaju usamljenima i u porodičnom okruženju, a posebno teška situacija jeste kada nema ko o njima da brine. Zato je usluga smještaja u srodničku ili nesrodničku porodicu izuzetno važna, jer pružalac usluge će, naglašava Leković, znati da na adekvatan način odgovori na potrebe korisnika, iako je zbog mnogih okolnosti (stari su izloženi raznim bolestima, smanjenju kognitivnih funkcija) cijeli postupak izuzetno izazovan, složen, i zahtijeva sinhronizaciju, dobru volju i kod jedne i kod druge strane.
Azra Čindrak, socijalna radnica, objasnila je ko, u stvari, može da bude pružalac usluge porodičnog smještaja i kakve uslove mora da ispuni.
„Zakonodavac je predvidio da, uz volju, motivaciju, pružalac usluge mora da posjeduje odgovarajuće stambene uslove – kuću ili stan u kojima postoji odvojena soba za korisnika, da su uslovi solidni i da korisniku obezbijedi odgovarajuću hranu, obuću i odjeću. Pružalac usluge može biti pojedinac ili porodica. Zainteresovani bi trebalo da u Centru za socijalni rad predaju zahtjev, a socijalni radnici procjenjuju da li su podobni za pružanje usluge. Neophodno je i da prođu određenu obuku, nakon čega dobijaju licencu. Najvažnije je da na relaciji pružalac usluge i korisnik, a tu je naravno, i Centar za socijalni rad, postoji poštovanje, povjerenje, međusobno razumijevanje, kontinuirani rad i saradnja. Pružalac je dužan da ima redovan kontakt sa tzv. voditeljem slučaja u Centru za socijalni rad, da ga informiše o svim značajnijim promjenama koje se dešavaju u životu korisnika i njihovim međusobnim odnosima. Na taj način organ starateljstva može da pomogne, jer pružalac ima pravo na stručnu podršku, jednom u stotinu dana, a u slučaju potrebe i više puta. Mi smo tu da pomognemo da se svaki problem riješi. Pružalac usluge ima pravo na naknadu troškova smještaja korisnika, u visini troškova za smještaj u javne ustanove socijalne i dječje zaštite. Takođe, ima pravo i na naknadu za rad. U jednu porodicu može biti smješten jedan ili, najviše dva korisnika, kako bi se na adekvatan način zadovoljile njihove potrebe. Svi članovi porodice moraju da budu saglasni kada je riječ o prijemu korisnika, a jedan član dobija licencu”, kazala je Čindrak, koja je naglasila da pružaoci usluga mogu biti svi srodnici, izuzev djece i supružnika.
Ova usluga je kod nas definisana Porodičnim zakonom, a u određenom dijelu i Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Vrste smještaja su – od standardnog, uz intenzivnu podršku, do urgentnog i povremenog. Koja forma će biti ponuđena korisniku zavisi od njegovog zdravstvenog stanja, kao i specifičnih porodičnih prilika, pa se mora imati u vidu koji mu je oblik zaštite potreban.
„Standardni smještaj podrazumijeva jednu vrstu zbrinjavanja za odraslo ili staro lice. Korisnici dodatka za tuđu njegu i pomoć imaju pravo na intenzivnu ili dodatnu podršku, a veoma bi važan bio urgentni smještaj, koji, nažalost, nemamo, a u Centru za socijalni rad je na snazi dvadesetčetvoročasovna pripravnost, upravo zbog starih koji su izloženi zlostavljanju i drugim vrstama nasilja . Ta prva pružena pomoć bi nam bila od velikog značaja, jer bi mogli odmah da smjestimo to lice u neku porodicu do iznalaženja trajnog rješenja. Takav smještaj može da se iskoristi i za žrtve trgovine ljudima, a povremeni se pruža najduže dvadeset dana u godini. Obezbjeđuje se za stare i odrasle koji se nalaze u porodičnom smještaju uz intenzivnu ili dodatnu podršku. Značajan je, jer porodici koja je primila korisnika, njeguje ga i brine o njemu dvadeset i četiri sata, trebaju predah i odmor, da se ne bi pojavio sindrom sagorijevanja njegovatelja”, upozorila je Ivana Bošković.
Uz saosjećanje, empatiju, altruističke motive, neophodno je još mnogo toga kako bi odnos između korisnika i pružaoca usluge, posebno kada se radi o nesrodničkim porodicama, bio adekvatan i uspješan.
„Nekada nije dobro ni kada imamo pretjerane emocije i empatiju, neophodno je da budu usklađene sa raciom, jer radi se o složenom i delikatnom procesu, i potrebno je balansirati. Porodica mora biti stabilna i funkcionalna, jer jedino kao takva može pružiti korisniku zadovoljavajući okvir u kojem će živjeti. Takođe, moramo spriječiti da dođe do sindroma sagorijevanja, koji je različit od pojma stresa, jer stres može da traje kratko, dok taj sindrom, po pravilu traje mnogo duže, i nekada oni koji su mu izloženi, nisu ga ni svjesni, navikli na repetitivni program i obaveze koje imaju. Dešava se da pružalac ne može da odgovori na sve potrebe korisnika, ili da odgovori, ali da korisnik to ne prepoznaje. Suština je da treba podrška i pružaocu usluga, zato smo mi, u Centru za socijalni rad stalno na raspolaganju kada je pomoć potrebna i jednima i drugima”, kazala je psihološkinja Milena Leković, koja je navela da im u takvim slučajevima predlažu i tehnike samopomoći – vježbe disanja, šetnje, odlazak u prirodu, fitnes i sve druge oblike relaksacije koje mogu sami da sprovode, iako često nemaju vremena ni za šetnju pored mora. Alternativa je gledanje omiljenih televizijskih programa, pisanje ili druga vrsta malih životnih zadovoljstava koja mogu da pomognu.
Period adaptacije i prilagođavanja može biti veoma stresan i za korisnike i za pružaoce usluga, posebno u porodicama gdje postoji više generacija. Ali, uz stručnu pomoć sve se može prevazići, uz obostrano zadovoljstvo, jer ovakva usluga, naglašavaju naše gošće, obezbjeđuje rast i razvoj i pružaocu i korisniku, i na kraju, stvara uslove za humanije društvo u cjelini.
Svi zainteresovani za pružanje usluge porodičnog smještaja za odrasle i nezbrinuta stara lica mogu se javiti u Centar za socijalni rad.
